Festival kratkopričašica - Zagorki u čast
Kratka priča je ženskog roda
Kontakt
  • kratkopricasice@gmail.com
Autorice, nastup 2.3.2011.
  • Nela Milijić
  • Renata Jambrešić Kirin
  • Irena Lukšić
  • Manuela Zlatar
  • Julijana Matanović
  • Maja Hrgović
  • Sandra Perić
  • Vesna Biga
  • Zvjezdana Jembrih
  • Mihaela Gašpar
  • Jasna Žmak
  • Tatjana Jambrišak
  • Jelena Zlatar
  • Vera Vujović
Autorice, nastup 8.3.2011.
  • Sanja Lovrenčić
  • Lana Derkač
  • Aida Bagić
  • Neva Lukić
  • Dorta Jagić
  • Sanja Pilić
  • Ksenija Kušec
  • Silvija Šesto
  • Vlatka Jurić
  • Ana Đokić
  • Darija Žilić
  • Renata Valentić
  • Lada Puljizević
Autorice, nastup 2.3.2010.
  • Bagić, Aida
  • Biga, Vesna
  • Brolih, Romana
  • Hrgović, Maja
  • Jagić, Dorta
  • Lukić, Neva
  • Milijić, Nela
  • Perić, Sandra
  • Puljizević, Lada
  • Zlatar, Manuela
  • Žilić, Darija
  • Žmak, Jasna
  • Kodrnja, Jasenka
  • Kušec, Ksenija
Autorice, nastup 8.3.2010.
  • Derkač, Lana
  • Đokić, Ana
  • Gašpar, Mihaela
  • Jambrešić Kirin, Renata
  • Jembrih, Zvjezdana
  • Jurić, Vlatka
  • Kolanović, Maša
  • Lovrenčić, Sanja
  • Lukšić, Irena
  • Lukšić, Milica
  • Valentić, Renata
  • Vujović, Vera
Brojač posjeta
55353
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Blog
nedjelja, veljača 28, 2010
(iz zbirke Deset dolazaka)

 

Dolazili su najčešće noću i na pustim ulicama tada ne bi bilo gotovo nikakve rasvjete, naročito prvih dana kad se još mislilo da tama, kao nekad, može nešto sakriti. Na pročeljima zgrada nazirala bi se tek poneka malo svjetlija kockica, iza roleta i zavjesa koje su bile spuštene... Uz to, vladala je posvuda tišina. I osjećaj potpune nezaštićenosti tijela. Svi ti zidovi, zavjese, rolete, krpe kojima ljudski strah nije mogao odoljeti, pa se tijelo njima obavijalo u čežnji za zaštitom, sve bi se to na trenutke pokazalo sasvim jasno u svojoj golotinji... U takvim trenucima, zadnji pokrov koji je preostajao bila je koža, bolan i tanak pokrov u kojem je čučala, na mahove, samo praznina, a onda bi se u djeliću sekunde pojavila, ispod nje, još jedna, tanja koža, pa još jedna... Sve te kože strah je vješto gulio svojim hladnim prstima, kao ljuske luka, i taman kad bi se pomislilo da je izjeo sve ono unutra i da tamo ničeg više nema osim pokoje njegove preostale čestice, koja, tako usamljena, i sama kopni i gubi svijest o sebi, zatitrala bi još jedna opna.

Čekalo se... Na trenutke bi zapucketao namještaj, kao da i on čeka i daje na znanje da je tu, s ljudima... Potom bi se, sitnim grgoljenjem, oglasila voda u cijevima, pa bi zacvilio pas, kratko i potuljeno. Pas je, u stvari, za razliku od gospodara, čekao da ta igra među ljudima konačno prestane, da se ljudi već jednom pokrenu, ostave se te čudne zgrčenosti, pa da sve krene po starom, ali ljudi su uporno, satima, bili nepomični i tihi.

Ponekad bi se neki od tih pasa, koji su dijelili prostor s ljudima, odjednom uznemirio i počeo nenadano i bučno lajati.

- On zna – prošaptao bi netko. – On ih već čuje.

Nitko nije pokušavao smiriti i ušutkati psa. A i zašto?... Nije to bilo pravo skrovište, jama u kojoj se možeš ukopati i pritajiti dah dok njenim rubom bubnjaju vojničke čizme, niti se moglo zaći u šaš ili visoku travu i tamo se sakriti, kao nekad, kad su zrakom letjele velike i golim okom vidljive čelične ptice... Svi su znali da se nitko ne može sakriti od onog što dolazi odozgo... To je imalo snažne oči i uši koje su prodirale do svake pukotine u zidu... To odozgo sve je znalo, znalo je i gdje su ljudi i znalo je da ga čekaju... Pa ipak, mnogi su i dalje nastojali da se pribiju uz kakav stub, stanu pod okvir vrata,  pokriju se plahtom preko glave, ili su po navici odlazili u skloništa pod zemljom, u nadi da će se bar malo zaštititi... Drugi su jednostavno ostajali sjediti u svojim sobama, sklupčani, i čekali da snažni skalpel odozgo zasiječe njihovo disanje... Zar ne bi mnogi od njih, ionako, da je sve kako treba i da se ovo ne događa, baš u svojim sobama čekali svoj posljednji trenutak?... Samo što je u ovim okolnostima ležanje isuviše podsjećalo na bolest i na pristanak da ovo bude kraj, pa je većina sjedila na podu, stolici, neki i na rubu kreveta, i pritom buljila u nešto neodređeno, izbjegavajući da se predugo zagleda  u oči drugih. Dobacivali su jedni drugima samo kratke poglede, upravljene nekako postrance, kao da se stide straha na svom i na licu drugih... Nije to bilo nešto što se može razmijeniti ili ponuditi nekom drugom, taj strah i stid koji su osjećali.

A onda, snažan zvuk, nalik bušilici, koja kao da dolazi odozdo, izbija iz zemlje, premda je bilo jasno da dolazi odozgo, iz dubine neba.

- Evo ih, dolaze – rekao bi netko.

- Vraga dolaze, tu su oni već, treba im minut da se stvore... – rekao bi drugi.

Zaista, bio je to obično vrlo brz i nagao dolazak, kao da se ono odozgo prikralo obavijeno tišinom, a onda, iznad same glave, riknulo razjareno... Moćan, roštav zvuk nevidljivih mašina sve bi prekrio u sekundi, oljuštio i posljednju opnu s tijela, izbijajući u graškama znoja na čelu, u stisku zubiju ili u drhtajima udova... Jedni su mu odgovarali krikom, drugi jaucima, treći tišinom.

Onda bi netko viknuo – Odlaze... – a drugi netko dodao – Vraga odlaze... Dolaze!

- Malo se igraju – dobacio bi netko.  

 

 

 

kratkaprica @ 14:57 |Komentiraj | Komentari: 0
PRIČE, ARHIV 2010.
Index.hr
Nema zapisa.