Festival kratkopričašica - Zagorki u čast
Kratka priča je ženskog roda
Kontakt
  • kratkopricasice@gmail.com
Autorice, nastup 2.3.2011.
  • Nela Milijić
  • Renata Jambrešić Kirin
  • Irena Lukšić
  • Manuela Zlatar
  • Julijana Matanović
  • Maja Hrgović
  • Sandra Perić
  • Vesna Biga
  • Zvjezdana Jembrih
  • Mihaela Gašpar
  • Jasna Žmak
  • Tatjana Jambrišak
  • Jelena Zlatar
  • Vera Vujović
Autorice, nastup 8.3.2011.
  • Sanja Lovrenčić
  • Lana Derkač
  • Aida Bagić
  • Neva Lukić
  • Dorta Jagić
  • Sanja Pilić
  • Ksenija Kušec
  • Silvija Šesto
  • Vlatka Jurić
  • Ana Đokić
  • Darija Žilić
  • Renata Valentić
  • Lada Puljizević
Autorice, nastup 2.3.2010.
  • Bagić, Aida
  • Biga, Vesna
  • Brolih, Romana
  • Hrgović, Maja
  • Jagić, Dorta
  • Lukić, Neva
  • Milijić, Nela
  • Perić, Sandra
  • Puljizević, Lada
  • Zlatar, Manuela
  • Žilić, Darija
  • Žmak, Jasna
  • Kodrnja, Jasenka
  • Kušec, Ksenija
Autorice, nastup 8.3.2010.
  • Derkač, Lana
  • Đokić, Ana
  • Gašpar, Mihaela
  • Jambrešić Kirin, Renata
  • Jembrih, Zvjezdana
  • Jurić, Vlatka
  • Kolanović, Maša
  • Lovrenčić, Sanja
  • Lukšić, Irena
  • Lukšić, Milica
  • Valentić, Renata
  • Vujović, Vera
Brojač posjeta
55353
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Blog
nedjelja, veljača 20, 2011
 

 

Da, volim imati sve pod kontrolom. Volim umiješati svoje prste gdje god to mogu i kako god to mogu. Živim u starom stanu debelih zidova, zgrada je starija od mene, tu su počeli svoj zajednički život moja majka i otac.

Sada su oboje mrtvi. Majka već 37 godina, a otac... Ostavio je majku nakon deset godina braka i mene u mojoj trećoj godini. U tom stanu. Otac je umro u nekom drugom stanu.

         Ako nije jasno, meni su 73 godine. I živim sama u 80 kvadrata stana kojeg zimi teško mogu zagrijati starim električnim grijalicama. Zato sam zaključala dvije sobe. Grijem kuhinju i jednu sobu. Dovoljno mi je. Koristim još i kupaonicu i, naravno, predsoblje. Tamo se na ulaznim vratima nalazi špijunka, moj zapadni izlaz u svijet.

Kupaonicu zimi isto ne grijem. Nije potrebno. Trpim hladnoću dok se umivam i perem zube. Ne, nemam  umjetne zube. Imam dobre zube i skoro su još svi na broju.

Kosu zimi perem u lavoru u kuhinji. Tu stavljam i viklere. Kosu perem jednom tjedno. U zimi se rijetko kupam. Jednom u dva tjedna; tada otvorim vrata  kuhinje i pustim da malo topline uđe u kupaonicu. Više nije potrebno.

        Svoju jedinu prijateljicu Marinku već godinama trujem. U čaj joj stavim malo sredstva za čišćenje kupaonice i metnem puno, puno šećera i cimeta. Čudno je da još nije umrla. Već je dugo trujem, sigurno šest godina. čitala sam da su sredstva za čišćenje jako otrovna i da ljude time truju potpuno uspješno.

Ne razumijem u čemu ja griješim. Možda je Marinka užasno otporna? Ipak, ona nije odavde. Mislim da je Čehinja. Prezime joj je Kotrha. Je li Čehinja? Ne znam.           

Jednom je Marinka, prije neke tri godine završila u bolnici, bolio ju je želudac. Ali, pretrage nisu pokazale nikakvu bolest i ponovo je bila zdrava i vesela, i debela.

Da, mrzim gledati kako halapljivo jede kekse iz kutije, u jednom naletu pojede pola kutije. I još priča dok ždere. I trese se od svih tih pokreta u svojoj glomaznoj šarenoj haljini. Nikad mi se nije sviđala, premda mi je jedina prijateljica.

          Marinka je bila jedina djevojka koja se u ona vremena  željela sa mnom upoznati i družiti. Išle smo zajedno kod gospođe Šlajher učiti šivati. Šnajderaj je Marinki išao bolje nego meni i gospođa Šlajher više ju je voljela.  Kasnije, bilo je za očekivati, Marinka je imala više mušterija od mene. Kod nje su išle i fine gospođe. Ja sam u svom stanu noći provodila uglavnom prepravljajući stare suknje i ušivajući nove ciferšluse na odrpanim muškim hlačama. A samo ulicu dalje, Marinka je gospođama šila haljine.

                 Imala sam osamnaest godina kada sam čula čudno šuškanje ispred ulaznih vrata. Visoka sjena komešala se kroz ostakljeni dio naših  hrastovih vrata koja nikako da osvježimo novom bojom, majka i ja. Vidjela sam, po obrisima tijela, da je muškarac.

Bilo je rana večer i znala sam da sigurno nije princ koji je došao isprositi moju ruku i odvesti me iz ove žalosti i bijede.

Kada se napokon čulo kucanje, ja otvorih vrata: nisam bila iznenađena.

Bio je to siroti mladić, tužan i blijed, malodušan, baš kao i ja. U rukama je držao radničko odijelo i smušeno mi ga tutnuo u ruke.

Možete ga, molim, pokrpati, rekao je suho. Okretala sam po rukama plavi smotuljak tražeći rupe, pokidane šavove. Kada sam otkrila kako se u predjelu međunožja materijal skroz izlizao i stanjio tako da se kroz njega gotovo moglo gledati, njemu je bilo vrlo neugodno. I meni je bilo neugodno što diram izlizanu tkaninu baš na tom mjestu.

Mogu vam to napraviti do sutra, rekla sam.

Njega, mladića, nisam zvala u predsoblje, nisam htjela da uđe u predsoblje, željela sam da što prije ode. Bila sam ljuta na njega. Bila sam ljuta zato što je bio - prekrasan.

Uskog blijedog lica i divnih velikih crnih očiju koje su izgledale još sjetnije i vlažnije zbog dugih trepavica. Tamna i poduža kosa na čelo mu je padala u sjajnim pramenovima. Bio je nestvarno lijep. Tresnula sam vratima kada je otišao, sjela sam u svoju stolicu za mušterije i plakala sam kao pomahnitala luđakinja, histerično.

Onda je moj plač završio u blagom, ali očajnom jecanju. Bila sam nemoćno bijesna i ljuta što je taj divni mladić bio siromašan, prokleto sam bila u pravu da to nije princ koji će me izvući iz ove bijede.

Majka je došla kasno, kao svake večeri, mada je to već bila noć, došla je tiho moja majka, moja majka sluškinja koja je sretna što ima gdje služiti, što ima gdje čistiti i prati za mizerne novce, od kojih je uštedjela meni za šivaću mašinu, polovnu. Moja majka, koja je molila da me gospođa Šlajher primi za naučnicu. Moja dobra, sirota majka koja je uspjela rasplakati gospođu Šlajher i natjerati tu ukočenu afektiranu krojačicu da me nauči zanatu bez ikakve naknade.

Majka me vidjela u predsoblju kako očajna sjedim. Pitala me zašto nisam legla. Šutjela sam. Mislila sam, što da joj kažem. Kako da joj kažem da mrzim ovo predugačko siromaštvo u kojem živimo, ovu nesreću u kojoj smo nas dvije ostavljene bez ičije sućuti, kako da joj kažem da mi se gadi otac kojeg se i ne sjećam, ali često gledam izdajnikove fotografije, kojih je malo, ali dovoljno da mi se prikaže kao vječna rana zadana na najgori mogući način, jer ne može zacijeliti. Da joj kažem da je došao prekrasan mladić, koji je toliko lijep da već satima patim što sam ga uopće vidjela.  I da već satima patim što sam ga se već i odrekla, jer više mrzim njegovo siromaštvo nego što obožavam njegovu beskrajnu ljepotu.

Što bi mi majka rekla, što bi rekla svojoj nesretnoj djevojčici  koju voli najviše na svijetu, koju tješi i miluje joj kosu, kako bi zaboravila da mora večerati, što bi mi sad rekla?

Uhvatila je rukama moje ruke i gledala me kao da sve zna, a ja nisam rekla ni slovo. I njene, majčine ruke su me grijale, polako, ali se toplina penjala po mojim rukama i vratu, po mojim grudima i srcu i spuštala u noge i stopala i bilo mi je toplo i dobro.

Tada sam znala da naša nesreća nikad neće prestati, jer na tolikoj  ljubavi koju moja majka ima zavidan je čitav svijet i mora je kazniti.

Mladić je došao sutradan po svoj kombinezon. Vidjela sam da se pripremao za susret sa mnom. Kosa mu je bila brižljivo začešljana unazad, bio je dobro umiven, jako čistog lica i ruku, još se osjećao sapun. Bio je glatko obrijan, najsvježije, osjećao se i alkohol kojeg je stavio na lice poslije brijanja. Cipele su mu bile stare, ali očišćene i usjajene koliko god se to moglo. Starost i pohabanost odijela, koje je unatoč tome očigledno bilo namijenjeno za najsvečanije prilike njegova života, samo je na prvi pogled prikrivala snježnobijela košulja, razdrljena kragna preko revera sakoa. Ta razdrljenost trebala je dati šarm i mužjaštvo tom zapravo stidljivom ljubavniku, posramljenom zbog siromaštva i neimaštine.

Nisam imala milosti. Ni za njega, ni za njegovu čistoću, niti za njegov trud. Nisam htjela nasjesti na čisto i nasapunano sirotinjsko čeljade željno ženske.

         - To ste vi. Evo, izvolite vaš kombinezon, napravila sam najbolje što sam mogla – govorila sam hladno, stojeći na ulaznim vratima.

Tutnula sam mu kombinezon brzo u ruke, tako da je on, potpuno nespreman na očito odbacivanje, počeo zbunjeno i nespretno prebacivati kombinezon iz ruke u ruku. A još mu se javio i strah da će mu kombinezon na kraju ispasti, pa ga je na onda grčevito stezao u šakama. Napokon ga je nekako smjestio u jednu ruku da bi mi drugom dao novac, sitan novac.

Sitan novac koji nam je oboma puno značio u životu.

               Gledao me još sekundu, a onda sam ga zauvijek otpravila hladnim ''zbogom'' i zatvorila vrata. Kada sam se naslonila na njih da dođem do daha, koljena su me izdala i pala sam na pod. Ležala sam na podu i teško disala, jer sam željela spriječiti jecaje koji su me gušili u prsima pokušavajući izaći na moja usta. Onda sam onako s poda ugledala žarulju koja je sijala s našeg grbavog stropa i visila na staroj žici – i znala sam da sam dobro odlučila. Jer, ako mi je suđeno da nikada ne vidim u svom predsoblju prekrasan luster s bezbroj prekrasnih stakalaca, onda je bolje da u žutu žarulju gledam sama. Srce bi mi puklo da u tu žarulju gledam s muškarcem kojeg volim.  

Taj strašan prizor mogu podnijeti jedino s majkom.

Ona jedina ima pravo vidjeti me u tom užasu, u toj bijedi.

       Digla sam se s poda, sjela za svoj šivaći stroj i pogledala opet žutu žarulju.

I onda sam šivala tamnosivu suknju za jednu jadnu djevojku iz susjedne ulice. Zapravo sam prepravljala veliku suknju njezine tete za djevojčin vitak struk.

 

kratkaprica @ 21:51 |Komentiraj | Komentari: 0
PRIČE, ARHIV 2010.
Index.hr
Nema zapisa.