Festival kratkopričašica - Zagorki u čast
Kratka priča je ženskog roda
Kontakt
  • kratkopricasice@gmail.com
Autorice, nastup 2.3.2011.
  • Nela Milijić
  • Renata Jambrešić Kirin
  • Irena Lukšić
  • Manuela Zlatar
  • Julijana Matanović
  • Maja Hrgović
  • Sandra Perić
  • Vesna Biga
  • Zvjezdana Jembrih
  • Mihaela Gašpar
  • Jasna Žmak
  • Tatjana Jambrišak
  • Jelena Zlatar
  • Vera Vujović
Autorice, nastup 8.3.2011.
  • Sanja Lovrenčić
  • Lana Derkač
  • Aida Bagić
  • Neva Lukić
  • Dorta Jagić
  • Sanja Pilić
  • Ksenija Kušec
  • Silvija Šesto
  • Vlatka Jurić
  • Ana Đokić
  • Darija Žilić
  • Renata Valentić
  • Lada Puljizević
Autorice, nastup 2.3.2010.
  • Bagić, Aida
  • Biga, Vesna
  • Brolih, Romana
  • Hrgović, Maja
  • Jagić, Dorta
  • Lukić, Neva
  • Milijić, Nela
  • Perić, Sandra
  • Puljizević, Lada
  • Zlatar, Manuela
  • Žilić, Darija
  • Žmak, Jasna
  • Kodrnja, Jasenka
  • Kušec, Ksenija
Autorice, nastup 8.3.2010.
  • Derkač, Lana
  • Đokić, Ana
  • Gašpar, Mihaela
  • Jambrešić Kirin, Renata
  • Jembrih, Zvjezdana
  • Jurić, Vlatka
  • Kolanović, Maša
  • Lovrenčić, Sanja
  • Lukšić, Irena
  • Lukšić, Milica
  • Valentić, Renata
  • Vujović, Vera
Brojač posjeta
55353
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Blog
nedjelja, veljača 28, 2010
 

 Iz sna ju je probudila oštra bol. U strahu je otvorila oči i ugledala mrak. Jedino što je znala, bilo je da zaplače.

-          Eno je, opet tuli!  - progunđao je Dragiša kroz san.

-          Znam – odgovorila je Ljuba i sjela na kauč osluškujući plač iz druge sobe. – Hoćemo li zvat doktora?

Vidjela je kako njezin muž škilji na jedno oko gledajući prema budilici koja je tiho tiktakala nasred kuhinjskog stola prekrivenog kukičanim stolnjakom.

-          Kakvog doktora u pola dva noću, jesi ti, ženo, normalna?

-          Pa kad plače…

I dalje je osluškivala.

- Nešto je muči – prokomentirala je zabrinuto. – Ne spava već treću noć zaredom.

-  A vala ne spavam ni ja – javio se ponovno njezin muž. – Hajde idi već jednom do nje, što čekaš? Razbudit će cijelu zgradu!... Lako je vama dvjema poslije hrkati do podneva. Ne morate se vi dizati svako jutro u pet.

Ustala je bez riječi (iako je htjela upitati „a tko ti onda skuha svako jutro kavu čim se probudiš?!“, navukla natikače na bose noge,  i polako otvorila vrata susjedne sobe.

U starom dječjem krevetiću, obasjanom mjesečinom, ležala je sasvim otkrivena, s prekrivačem odgurnutim u stranu, u bijeloj benkici kupljenoj u Nami, njezina tromjesečna Gordana, i mrdala na sve strane svojim sićušnim rukama i nogama. Na trenutak ju je obuzeo strah od tog nepoznatog tijela kojem nije mogla, ili nije znala pomoći. Upalila je lampu kraj krevetića i još par trenutaka stajala nepomično, promatrajući svoju bebu, svu crvenu u licu od plača. Zatim se nagla i ispružila obje ruke da je podigne, pritom joj nježno šapćući:

-Što je bilo, Gordana? Što te muči, majkino? 

Ugledavši svjetlo i začuvši poznati glas, otvorila je oči i štucnula.

 - Dođi ti meni… Tako.

 Osjetila je ugodnu toplinu majčinog  tijela. I prepoznatljivi miris njezine kože.

- Sad je bolje, jel da?

Glavom je počela mahnito gurati lijevo-desno, gušeći se u naborima majčine spavaćice, tražeći bradavicu.

- Hoćeš sisat, a?

Sjela je na otoman i već izvježbanim pokretima jedne ruke otkopčala gumbe na prednjoj strani svoje spavaćice, izvadila dojku i lagano prevukla bradavicom preko Gordaninih usana.

- Evo, na.

Istog je trena zgrabila ponuđenu bradavicu. Snažno je povukla, uživajući u slatkastoj tekućini koja joj je klizila niz grlo.

- Ajme, šta vučeš! Lakše to malo. Opet ćeš sve izbljucat.

Nasmiješila se, na silu izvukla bradavicu iz djetetovih usta i prebacila bebu na drugu dojku.

-          Hajde, hajde. Moraš malo i nju posisat, inače će ti mater jako boljet sisa, znaš?

Podrignula je dok joj se prozirna tekućina iz usta slijevala sve do iza uha. A onda je ponovno prionula na posao.

Zaklopila je oči, prepuštajući se ugodnom osjećaju u dojkama. Nije znala je li ju probudio Gordanin plač ili Dragišin urlik:

- Jebem mu boga, Ljubo!

Brzo je ustala i počela koračati po sobi, neprekidno ljuljuškajući dijete u naručju.

-          Ššššš. Nemoj plakati… Nemoj plakati. Sve će biti u redu. Ššššššš.

Boljelo ju je. I ona je plakala.

Pokušavala ju je utišati. Ali nije išlo. Čula je Dragu kako psuje, tamo iz druge sobe. Pokušala je opet ponuditi dojku kao utjehu, ali dijete, osim vlastite boli, više ništa nije primjećivalo.

-          „Nu-na, ni-na, majka ima sina,“ – zapjevala je uspavanku koje se sjećala iz vlastitog djetinjstva, - „sin prdne, majka mrdne, ojojoj!“

-          „Nuna, nina …“, nastavljala je ponavljati  - „majka ima sina…“, poput mantre, - „sin prdne, majka mrdne…“,  sve dok se beba u njezinom naručju nije potpuno umirila.

-          „Nuna, nina, majka ima sina… „ – nastavila je nesvjesno ponavljati pjesmicu istovremeno gledajući kroz prozor u dječji parkić okružen vrbama.

Kao mala, jako se voljela ljuljati. U dvorištu malog Goće, kod nje u Slavoniji, bila je jedna trešnja na kojoj je njegov did  Ivo privezao debelu špagu, na kojoj su se sva djeca iz sela dolazila ljuljati. Djevojčice, dok ne bi odrasle dovoljno da više nisu smjele van na igru nego su morale ostajati doma i pomagati svojim materama. Dječaci, mnogo duže. Prije koliko godina se zadnji put zaljuljala? Sjeća se da ju je tad otac  propisno izmlatio šibom po guzici jer je poslije škole umjesto da ide ravno kući, otišla u Goćino dvorište, na ljuljačku. Koliko je tad imala godina? Sedam? Ili osam?

Čeznutljivo je pogledala prema ljuljački u praznom  dječjem parkiću. Gordana je neko vrijeme bila mirna, a onda je, mučena kolikama, ponovno zaplakala.

- Ššššššš –  prislonila je usne na njezino malo uho (pritom osjetivši miris skorenog i ukiseljenog mlijeka) šapćući:

 - Probudit ćeš ćaću. A on mora spavat. Ujutro ide na vojnu vježbu i neće ga biti dva dana. Da, da. Komandirat će vojnicima. I oni će ga svi slušati. Baš svi! I ti ga moraš slušat, znaš? Ne smiješ ga budit. I ne smiješ plakat. Ne, ne, nikako. Tvoj je ćaća vojno lice, i svi ga moramo slušat. On ima uniformu. I kapu s petokrakom zvijezdom. Ima i opasač i pištolj da puca u neprijatelja. Da, da. Svašta tvoj ćaća ima!

Ponovno je zaplakala.

- Ljubo!!! – javio se i Dragiša.

Pogledala je još jednom prema parkiću okruženom vrbama.

-          Hoćemo li se nas dvije ić malo ljuljat, ha?

Gordana ju je na trenutak pogledala svojim vodnjikavim sivim očima i žmirnula, kao da se slaže s prijedlogom.

-          Pa da – nasmiješila se i zagrlila je. - Idemo se mi ljuljat!

Ne ispuštajući dijete iz naručja, u hodniku je jednom rukom skinula Dragin civilni smeđi mantil s vješalice i ogrnula ga preko sebe i bebe. Zatim je otključala ulazna vrata i izišla na stubište. Samo da sad ne zaplače, pomislila je dok je prolazila pokraj drugih stanova. Spustila se stepenicama sve do izlaza koji je vodio  direktno u dvorište, i pošla onako u natikačama, preko trave, prema dječjem parkiću. Ako Gordana sad zaurla svi će nam susjedi  psovati mater, pomislila je zabrinuto. Ali nekako je bila uvjerena da dijete neće zaplakati dok je na ljuljačci. Provukla se kroz grane vrba i najednom osjetila uzbuđenje i strah. Činilo joj se kao da radi nešto zabranjeno. Kao da će  iz mraka izniknuti njezin otac i ponovno je išibati.

-          Idemo se ljuljat! – promrmljala je bodreći samu se.

 Sjela je, uhvativši se jednom rukom za ljuljačku, a drugom čvrsto stišćući uz sebe svoju kćer. U istom trenu, sav strah je nestao. Bacila je natikače, i onako bosonoga, snažno se odgurnula.

Naslonila je glavu na majčine grudi i zažmirila.A onda ih naglo otvorila osjetivši kako juri. Na jednu, pa na drugu stranu. Naprijed. Natrag. Naprijed. Natrag. Naprijed. Natrag.

I nakon više od dvadeset godina, osjećaj je bio isti. Čaroban! Kao da leti!

Osjećaj je bio nov. I ugodan. Nasmijala se svojim malim krezubim ustima.

-          Pa ko se to meni nasmijao? Srećo majkina! Pa ti se smiješ! 

Nije znala zašto plače, ali eto, plakala je. Dite se prvi put u životu nasmije, a ona zbog toga počne tulit. Baš je glupa!

Obrisala je rubom rukava mokre oči, duboko uzdahnula i nastavila se ljuljati. Naprijed. Natrag. Naprijed. Natrag.

 Letjela je! I više je ništa nije boljelo.

Kada se Dragiša Bošković konačno prestao vrtjeti na razvučenom kauču, i već sasvim razbuđen (iako ne i odmoran) ustao i izišao na balkon zapaliti  prvu jutarnju Drinu bez filtera, u parkiću ispred zgrade ugledao  je svoju ženu i tromjesečnu kćer kako se, obavijene jutarnjom maglom, ljuljaju visoko među vrbama.

 

 

kratkaprica @ 16:07 |Komentiraj | Komentari: 0
PRIČE, ARHIV 2010.
Index.hr
Nema zapisa.