Festival kratkopričašica - Zagorki u čast
Kratka priča je ženskog roda
Kontakt
  • kratkopricasice@gmail.com
Autorice, nastup 2.3.2011.
  • Nela Milijić
  • Renata Jambrešić Kirin
  • Irena Lukšić
  • Manuela Zlatar
  • Julijana Matanović
  • Maja Hrgović
  • Sandra Perić
  • Vesna Biga
  • Zvjezdana Jembrih
  • Mihaela Gašpar
  • Jasna Žmak
  • Tatjana Jambrišak
  • Jelena Zlatar
  • Vera Vujović
Autorice, nastup 8.3.2011.
  • Sanja Lovrenčić
  • Lana Derkač
  • Aida Bagić
  • Neva Lukić
  • Dorta Jagić
  • Sanja Pilić
  • Ksenija Kušec
  • Silvija Šesto
  • Vlatka Jurić
  • Ana Đokić
  • Darija Žilić
  • Renata Valentić
  • Lada Puljizević
Autorice, nastup 2.3.2010.
  • Bagić, Aida
  • Biga, Vesna
  • Brolih, Romana
  • Hrgović, Maja
  • Jagić, Dorta
  • Lukić, Neva
  • Milijić, Nela
  • Perić, Sandra
  • Puljizević, Lada
  • Zlatar, Manuela
  • Žilić, Darija
  • Žmak, Jasna
  • Kodrnja, Jasenka
  • Kušec, Ksenija
Autorice, nastup 8.3.2010.
  • Derkač, Lana
  • Đokić, Ana
  • Gašpar, Mihaela
  • Jambrešić Kirin, Renata
  • Jembrih, Zvjezdana
  • Jurić, Vlatka
  • Kolanović, Maša
  • Lovrenčić, Sanja
  • Lukšić, Irena
  • Lukšić, Milica
  • Valentić, Renata
  • Vujović, Vera
Brojač posjeta
55358
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Blog
ponedjeljak, veljača 22, 2010
 

Dok je kretao prema Trgu Svetog Marka, Milanu su prilazili visoki tamnoputi mladići i nudili mu torbe, novčanike i šešire.Jedan je mladić bio posebno uporan- nosio je žutu torbu, kružio oko njega. Milan se zapitao odakle je i pomislio je da je vjerovatno iz Senegala. Čuo je da u Veneciji ima puno trgovaca iz Senegala. U trenu, taj ga je vižljasti momak podsjetio na Othela jer koža mu je bila iznimno crna, ali i zato jer uvijek kada dođe u Veneciju, Milana preplave slike iz književnih djela. Ponekad mu se učini i da je zalutao u Vischontijev film, pa niti ne može razlučiti što je fikcija, a što stvarnost. Dok je već bio blizu Trga, osjetio je kako mu je majica posve vlažna. Bio je izuzetno topao lipanjski dan. Žene pored njega mahnito su kupovale jeftine šešire, a djeca su nosila prazne bočice do obližnje fontane, da ih napune svježom vodom. Milan je zapravo krenuo na Burano i odlučio je prije polaska na Trgu Svetog Marka, kod Danielija, popiti kavu.. Trg je bio prepun ljudi, nemoćno su ležali na stepenicama, netko je svirao klavir, golubovi su letjeli i hranili se mrvicama kruha koje su im dobacivali turisti, a posvuda se širio, učinilo mu se, miris tamjana..Milan je uživao u ukusnoj kavi, gledao je ptice, zamišljao da će naići neko poznato lice, kao prije tri godine, kada je slučajno ugledao poznanika na izložbi o barbarima. No kraj njega prolazili su ljudi iz raznih zemalja i čuli su se razni jezici. Miješao se mađarski i kineski, i od tih različitih jezika, i od vrućine, zamalo mu se zavrtilo. Nakon pola sata, krenuo je prema brodiću. Brodić koji vozi prema Buranu već je gotovo bio prepun putnika. Sjeo je na klupu, pokraj starijeg čovjeka i djevojčice..Ubrzo, nakon što je spuštena daska, i brod polako krenuo, taj je čovjek počeo strastveno ljubiti djevojčicu, a ona mu je uzvraćala poljupce, ljubila ga, jezikom prelazila po njegovom licu. Milan je mogao tek u čudu gledati i zaključiti, kako su, debeli čovjek od šezdesetak godina i curica od svega petnaestak godina zapravo ljubavni par. Milan je samo okrenuo glavu i počeo zuriti u galeba usidrenog na drvenoj dasci koja je plutala na moru. More mu se pak učinilo kao slanina, bilo je mutno, a pjena koju je stvarao brodić, podsjetila ga je na plijesan..Burano..Tamo nikad nije odlazio. Murano- to da, tamo je bio nekoliko puta, gledao je kako se za svega par minuta stvara boca od murano stakla, ali na Buranu nikad nije bio.Zna i zašto.. Baš na tom otočiću upoznali su se njegovi roditelji prije četrdesetak godina..Tada je Milanova majka bila sezonska konobarica na tom otočiću, a njegov otac, mladi injiženjer iz Beograda, došao je ondje kao turist.. Brzo je planula ljubav između dvoje mladih ljudi, oni se nisu obazirali na razne prepreke i osude rodbine, pa su se ubrzo vjenčali, a Milan se rodio u drugoj godini braka..No taj je brak kratko trajao, svega tri godine. Roditelji mlade Talijanke nikad se nisu pomirili s njezinom odlukom da pođe živjeti u Beograd...Ona se sa djetetom brzo vratila u Rijeku, oca je rijetko viđao..Njegova je majka naporno radila, a kad je bila ljuta, proklinjala je Burano... Zato je Milan izbjegavao otići ondje..No, ipak ovog lipnja, baš mu je majka rekla da pođe ondje..Nije objasnila zašto. I Milan je otišao..Obećao joj je kupiti čipku..Sada, dok sjedi na klupi na brodu koja nije okrenuta suncu, i dok gleda kako mu se tijelo pretvara u vodu, ni sam ne zna zašto ju je odmah poslušao...Milan je često zaneseno pričao o ženama, pisao je romane koje su neki zvali ženskim romanima..Mnogi su mislili da je zavovodnik, da je upoznao mnogo žena i volio ih, ali oni bi se začudili.. Milan o ljubavi ne zna gotovo ništa, on se, kao i njegova majka, nakon nesretne ljubavi, povukao i samo piše..Tijelo mu je nenaviklo na dodire, pa je zato čak i s nekom čežnjom gledao čudne ljubavnike pored sebe..Zamišljao je ženu koja ga grli i miluje..Stigli smo- rekao je netko na palubi i putnici su potrčali da što prije vide šarene kućice na otoku..Burano je, osim po čipki, poznat po kućama koje su obojene u crveno i žuto i plavo...Kad je krenuo u obilazak, činilo se Milanu da se šeće kroz kakvu bajku, i da će svaki čas izaći neka princeza u čipkastoj haljini...Samo su štrikovi na kojima visi svježe oprano rublje, razbijali sliku o mjestu na kojem ne žive ljudi, već bajkovita bića.Štandovi su bili prepuni čipke, mali trg prazan, a on je ostao zagledan u plavu kućicu...Tih dva sata provedenih na Buranu, Milan se nije trudio obići što više nepoznatog, samo je lutao središtem otoka, i pomislio je kako nije niti čudno da su se njegovi roditelji zaljubili na ovom mjestu.Murano, sa staklima i vrućim pećima, odveć podsjeća na svakodnevnicu, a Burano, to je upravo mitsko mjesto za ljubav... Kraj fontane je ugledao onu curicu kako fotografira starca. Nije se pitao zašto je sa njim..Samo je gledao- trbušasti čovjek i djevojka koja oblijeće oko njega i snima ga iz raznih kuteva..Zbog vrućine, svi su se razbježali u potrazi za hladom, za sjenom, a Milanu sunce nije nimalo smetalo...Uživao je u njegovu milovanju, ipak nimalo ugodnom, jer zrake su, već nakon pola sata, ostavljale mrlje na tijelu..Tko zna u kojem restoranu je radila moja majka?, pitao se..Nije mu bilo smiješno postavljati takvo pitanje.. Turisti iz Rusije glasno su pričali i čekali svoj brodić.. Burano, ništa se nije dogodilo..Nije čak kupio niti čipku, nije mu se osobito svidjela...More ga je ponovo podsjetilo na slaninu..Plijesnu slaninu..Mladi parovi na turističkom putu Venecija-Murano- Burano..I žena sa djetetom koja čeznutljivo gleda prema obali. Tko zna što se njoj dogodilo na Buranu..Na brodiću bila su i dva mladića koja dotad nije vidio..Tamnoputi, vižljasti..Ljudi su se odmicali od njih, kao da su prljavi..Oni su sjeli, kao kužni bolesnici, blizu palube, podalje od ostalih putnika...I u jednom trenu, Milanu se učinilo da se nalazi na nekom prastarom brodu na kojem se voze robovi.. Možda od vrućine, a možda zbog literarnih slika, učini mu se da su zapravo svi na brodu roblje koje će za pola sata biti iskrcano u Veneciji....

kratkaprica @ 05:51 |Isključeno | Komentari: 0
PRIČE, ARHIV 2010.
Index.hr
Nema zapisa.