Festival kratkopričašica - Zagorki u čast
Kratka priča je ženskog roda
Kontakt
  • kratkopricasice@gmail.com
Autorice, nastup 2.3.2011.
  • Nela Milijić
  • Renata Jambrešić Kirin
  • Irena Lukšić
  • Manuela Zlatar
  • Julijana Matanović
  • Maja Hrgović
  • Sandra Perić
  • Vesna Biga
  • Zvjezdana Jembrih
  • Mihaela Gašpar
  • Jasna Žmak
  • Tatjana Jambrišak
  • Jelena Zlatar
  • Vera Vujović
Autorice, nastup 8.3.2011.
  • Sanja Lovrenčić
  • Lana Derkač
  • Aida Bagić
  • Neva Lukić
  • Dorta Jagić
  • Sanja Pilić
  • Ksenija Kušec
  • Silvija Šesto
  • Vlatka Jurić
  • Ana Đokić
  • Darija Žilić
  • Renata Valentić
  • Lada Puljizević
Autorice, nastup 2.3.2010.
  • Bagić, Aida
  • Biga, Vesna
  • Brolih, Romana
  • Hrgović, Maja
  • Jagić, Dorta
  • Lukić, Neva
  • Milijić, Nela
  • Perić, Sandra
  • Puljizević, Lada
  • Zlatar, Manuela
  • Žilić, Darija
  • Žmak, Jasna
  • Kodrnja, Jasenka
  • Kušec, Ksenija
Autorice, nastup 8.3.2010.
  • Derkač, Lana
  • Đokić, Ana
  • Gašpar, Mihaela
  • Jambrešić Kirin, Renata
  • Jembrih, Zvjezdana
  • Jurić, Vlatka
  • Kolanović, Maša
  • Lovrenčić, Sanja
  • Lukšić, Irena
  • Lukšić, Milica
  • Valentić, Renata
  • Vujović, Vera
Brojač posjeta
55353
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Blog
nedjelja, veljača 20, 2011
 

Kaže da je odlučio napisati priču. Promatram ga kako samozadovoljno i s odobravanjem klima glavom, udobno zavaljen u naslonjač fotelje koja po nekom nepisanom pravilu pripada isključivo i samo njemu. Ja nemam svoju fotelju. Kao da mi ništa u tom stanu i ne pripada. Neki dodijeljeni svijet. Čak i kada mi se ukaže prilika, ne usuđujem se sjesti u njegovu fotelju.

“Da. Upravo je to ono što mi je trebalo. Napisat ću priču. Znaš, ne radi se o nekom mom hiru, naprosto, to mi se čini kao prirodan slijed stvari. Svašta sam nešto napisao, no priču ne.“

Rublje se spretno svija pod mojim neumoljivim rukama i gomila koju će trebati složiti potom u ormar lagano raste. Kako se to piše priča? Probudim se jednog jutra i kažem sebi da ću od danas početi pisati priču. Gotovo da me zabavlja ova misao.

“Ja imam izoštrenu percepciju, a i slobodno mogu reći dobru logiku slaganja fabule i dorađivanja likova. Ali vidiš, nekako se nikada nisam okušao u pisanju priče. To mi dođe kao izazov. Da, upravo tako. Napisat ću priču.“

Odlučio je napisati priču. Kao da je to stvar odluke, izbora, ili nauma. Čarape idu u prvu ladicu, pidžama na policu iznad. Dovraga, morat ću se uskoro riješiti nekih stvari, više ništa ne staje u ormar. Napisat će priču. Panično hvatam dah. Osjećam komešanje bijesa i nemoći kako nezaustavljivo naguravaju suze u moje oči. Oči me sada peku. Napisat će priču. Iz susjedne sobe dopire režanje:

“Imaš li kakvu ideju? Znaš, za priču?”

Vraćam se praznih ruku. Gomila svježe oprane odjeće više ne stoji između njegove odluke i mojih nervoznih misli. Piši o Iris. Piši o mojoj iščezloj sestri. Piši o njenoj bezglasnoj figuri. Ona obećava, govorili su. Ne rađa se ovakva žena svaki dan. Ona je jednostavno sve u jednom. Kao ovi novi proizvodi – “all in one”. Dobri su za sve. Suprug koji je na misiji oplođavanja svijeta demokracijom i ljudskim pravima, i ona koja vjerno slijedi njegove stope. Dijete koje je dalo novi smisao. Neki novi životi, prijatelji, pakovanja, odlasci i dolasci. Iris. Uvijek tako besprijekorna i savršena, čvrsto drži uzde života u svojim rukama. Karanfil škole, prva u generaciji, prva na prijemnom, prva u svemu. Iz nje strši teror dobrog odgoja, dobro uzgojene žene. Nisam voljela biti u njenoj blizini. Smetala me takva čistoća oblika.

“Mislim da ću sutra navratiti do Dejana. Porazgovarat ću malo s njim oko pisanja priče. On uvijek ima dobre ideje. Sigurno će mi nabaciti neku zgodnu građu.”

 Nisam primijetila. Ostala sam bešćutna na prve naznake pukotina na toj savršenoj cjelini iz kojih je nekontrolirano otjecala njena životna snaga. Nisam čula njene tanane vapaje. Ili, možda nisam htjela da ih čujem. Iris koja je savršena. U njenom životu sve tako savršeno funkcionira. Takvi ljudi ne trebaju pomoć. Oni sve imaju pod kontrolom. Iris nije znala govoriti. Branila se tematski postavljenim stolovima, svježim cvijećem u vazama, lijepo uređenim domom, istančanim smislom za odijevanje. Nisam voljela biti u njenoj blizini. Zatim su došli sve češći odlasci čiki koji će joj kroz razgovor pomoći da se riješi nakupljenog nezadovoljstva, da stiša svoje nemire i opet uspostavi ravnotežu. Došle su i bobice za popravljanje raspoloženja. Unezvjereni pogled. Silueta njenog isprekidanog tijela koja se valjala po zidovima tog nekad savršenog doma. Načeta Iris. Svađe. Nered i prljavi veš. Čudotvorni je tretman napokon učinio svoje i vratila se ona stara Iris. Tako su nam barem rekli. Vidjet ćete, sada će sve opet biti dobro. Garantiramo sklad i ravnotežu. Privid. Usporeni i otežali pokreti koji mehanički prate uhodani recept savršenosti. Bliže smo jedna drugoj sada više nego ikada prije. Mi satima pričamo.

“Nešto si mi šutljiva? Je l’ nemaš ništa za reći? Ne pada ti ništa zanimljivo na pamet? Mora da si, dušo, umorna?”

Ostavljam pogled prikovan na pokretne slike koje dopiru s televizora. Ne razaznajem boje i oblike koji mi se nude. Nešto je zarilo kandže u moje grlo i ne pušta. Ne usuđujem se pomaknuti. Cijelo mi se tijelo grči u toj nepokretnosti. Osjećam bolno odvajanje jednog komadića sebe koji se nepovratno otuđuje. Iz mojih nabreklih jagodica iskapava nagomilano. Moja prva priča. Nisam mu rekla da piše o Iris. Samo sam slegla ramenima, ošinuvši pogledom nedodirljivost njegove fotelje i rekla:

“Imam ja pametnijeg posla od probijanja glave o čemu bi ti mogao pisati. A uostalom, kasno je, idem leći.”

kratkaprica @ 21:48 |Komentiraj | Komentari: 0
PRIČE, ARHIV 2010.
Index.hr
Nema zapisa.