Festival kratkopričašica - Zagorki u čast
Kratka priča je ženskog roda
Kontakt
  • kratkopricasice@gmail.com
Autorice, nastup 2.3.2011.
  • Nela Milijić
  • Renata Jambrešić Kirin
  • Irena Lukšić
  • Manuela Zlatar
  • Julijana Matanović
  • Maja Hrgović
  • Sandra Perić
  • Vesna Biga
  • Zvjezdana Jembrih
  • Mihaela Gašpar
  • Jasna Žmak
  • Tatjana Jambrišak
  • Jelena Zlatar
  • Vera Vujović
Autorice, nastup 8.3.2011.
  • Sanja Lovrenčić
  • Lana Derkač
  • Aida Bagić
  • Neva Lukić
  • Dorta Jagić
  • Sanja Pilić
  • Ksenija Kušec
  • Silvija Šesto
  • Vlatka Jurić
  • Ana Đokić
  • Darija Žilić
  • Renata Valentić
  • Lada Puljizević
Autorice, nastup 2.3.2010.
  • Bagić, Aida
  • Biga, Vesna
  • Brolih, Romana
  • Hrgović, Maja
  • Jagić, Dorta
  • Lukić, Neva
  • Milijić, Nela
  • Perić, Sandra
  • Puljizević, Lada
  • Zlatar, Manuela
  • Žilić, Darija
  • Žmak, Jasna
  • Kodrnja, Jasenka
  • Kušec, Ksenija
Autorice, nastup 8.3.2010.
  • Derkač, Lana
  • Đokić, Ana
  • Gašpar, Mihaela
  • Jambrešić Kirin, Renata
  • Jembrih, Zvjezdana
  • Jurić, Vlatka
  • Kolanović, Maša
  • Lovrenčić, Sanja
  • Lukšić, Irena
  • Lukšić, Milica
  • Valentić, Renata
  • Vujović, Vera
Brojač posjeta
55353
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Blog
nedjelja, veljača 20, 2011
 

Dan je bio sparan. Neka težina osjećala se u zraku, ali ništa što se ne bi pripisalo jugu koje ju je uvijek donosilo pred vrata.

Srpanj je već bio poodmakao. Svjedodžbe podijeljene, s pohvalnicom.

Trebao je to biti još jedan u nizu dana kad se kupaš od jutra do mraka, kad je jedini problem izbor između čitanja Agathe Christie i još kupanja.

Oštra bol u donjem dijelu trbuha taj dan je oslabila želju i za jednim i za drugim. Navijestila je nešto što je klijalo u njoj od samih početaka, nešto za što se ona nikad nije mogla dovoljno pripremiti.

''Maaamaaa'', vikala je iz kupaonice. ''Mislim da je došla.'' Mami je odmah nekako bilo jasno, kao da je očekivala. Poduzela je potrebne korake da bi ju smirila, iako sustežući se pri svakoj riječi. I njoj je bilo teško, valjda zbog sjećanja.

Trebalo se nekako smiriti nakon početnog šoka, a trebalo je i drugačije osmisliti dan; kupanje više nije dolazilo u obzir, Agatha je bila predaleka.

Popela se na drugi kat i uzverala na završetak stepenica gdje su držali stare igračke, kofere i luftmadrace. Bio je tu i jedan platneni kovčežić, kupljen u Njemačkoj. Nikad ga nije osjećala svojim. Možda zato jer je pripadao vremenu kojem ona nije pripadala. Onom vremenu kad su njezina sad već odrasla braća bila djeca i vremenu kad su njezini živjeli u Njemačkoj, prije ove kuće, prije svega što je činilo njen svijet, prije nje.

Ipak, sad ju je privukao baš taj kovčežić, potamnjelih rubova, zaprljan, s pokvarenim patentom. U njemu je bila drvena kompozicija vlaka s tračnicama dovoljno dugim da zauzmu pod najveće sobe na katu.

Slažući drvene dijelove tračnica, kao da je nastojala napraviti red od meteža misli u njenoj glavi. Stotine pitanja koje dosad nije poznavala. Sutra je nedjelja, ide se na more brodom. Kako objasniti tati, braći da danas ne može skakati s pramca na glavu? Kako sjediti na brodu, gledati more, a ne moći uroniti se cijela u njega? Što uopće raditi na tom brodu cijeli dan? Čitati? Uopće joj nije do toga. Za slaganje tračnica na brodu sigurno nema dovoljno mjesta, a i smijali bi joj se. Ipak, sad je samo to umiruje.

Osjećala se manjkavom. Zapravo se uvijek pomalo tako osjećala, a sad je taj osjećaj bio u uzletu. Još jedno ograničenje, još jedna ogromna barijera koja je dijelila ono što je doživljavala kao sebe i ono kako je vidjela braću. Uvijek je nastojala biti im slična; zanimati se za auta, pokušavati odgonetnuti gdje je nastao kvar u mixeru.. Zapravo, većinu je vremena glumila dok je izraz lica nespretno odavao žongliranje između oduševljenja i totalnog pomanjkanja interesa onda kad bi je tata povukao u radionicu s namjerom da je pouči imenima alata i strojeva koje je ona doživljavala samo kao ljepotu raznovrsnih boja i oblika, pri tom zaboravljajući sve njihove performanse, trudeći se samo memorirati nazive kako bi ih ljupko ponovila na tatin upit.

Istina je da ju je sve to živciralo, osjećala je to sad više nego ikad. Drugačija je, to joj je oduvijek bilo jasno, ali to je bila činjenica koju je trebalo pošto-poto prikriti.

Palo joj je napamet da je ta njena različitost sad dobila još jednu dimenziju, onu tjelesnu. Nju više ne može skrivati. Možda je to znak da ne bi ni trebala.

Uspjela je složiti tračnicu. Bila je velika i krivudava, ali svi su krajevi bili spojeni i lokomotiva je mogla krenuti. Istina, na oštrim zavojima koje je namjerno tako oblikovala, morala je usporiti, inače bi zadnji vagoni počeli ispadati, ali čim je pravac bio na pomolu, počela bi jurnjava. Jedanput, dvaput, triput, nije mogla prestati. Bio je takav užitak voziti taj vlak, brzo i žestoko, pa polako i oprezno, pa opet brzo...

I onda se sjetila. Na brodu ima jedan mali gumeni čamac na vesla kojeg već dugo nitko nije koristio. Napuhat će ga sutra i neće morati biti na brodu. Ovaj put će biti na moru.

 

 

 

 

kratkaprica @ 22:06 |Komentiraj | Komentari: 0
PRIČE, ARHIV 2010.
Index.hr
Nema zapisa.