Festival kratkopričašica - Zagorki u čast
Kratka priča je ženskog roda
Kontakt
  • kratkopricasice@gmail.com
Autorice, nastup 2.3.2011.
  • Nela Milijić
  • Renata Jambrešić Kirin
  • Irena Lukšić
  • Manuela Zlatar
  • Julijana Matanović
  • Maja Hrgović
  • Sandra Perić
  • Vesna Biga
  • Zvjezdana Jembrih
  • Mihaela Gašpar
  • Jasna Žmak
  • Tatjana Jambrišak
  • Jelena Zlatar
  • Vera Vujović
Autorice, nastup 8.3.2011.
  • Sanja Lovrenčić
  • Lana Derkač
  • Aida Bagić
  • Neva Lukić
  • Dorta Jagić
  • Sanja Pilić
  • Ksenija Kušec
  • Silvija Šesto
  • Vlatka Jurić
  • Ana Đokić
  • Darija Žilić
  • Renata Valentić
  • Lada Puljizević
Autorice, nastup 2.3.2010.
  • Bagić, Aida
  • Biga, Vesna
  • Brolih, Romana
  • Hrgović, Maja
  • Jagić, Dorta
  • Lukić, Neva
  • Milijić, Nela
  • Perić, Sandra
  • Puljizević, Lada
  • Zlatar, Manuela
  • Žilić, Darija
  • Žmak, Jasna
  • Kodrnja, Jasenka
  • Kušec, Ksenija
Autorice, nastup 8.3.2010.
  • Derkač, Lana
  • Đokić, Ana
  • Gašpar, Mihaela
  • Jambrešić Kirin, Renata
  • Jembrih, Zvjezdana
  • Jurić, Vlatka
  • Kolanović, Maša
  • Lovrenčić, Sanja
  • Lukšić, Irena
  • Lukšić, Milica
  • Valentić, Renata
  • Vujović, Vera
Brojač posjeta
55353
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Blog
nedjelja, veljača 20, 2011
 

Veroniku su dovezli usred noći. Tek uljuljane u memljivi bolnički san nevoljko smo otvorile oči: ne iz radoznalosti, nego iz svijesti o nemoći da negodujemo zbog uznemiravanja. U tili čas su je smjestili na krevet i noćne sestre su poslovale oko nje. Čule smo: moždani udar, uzetost, starački dom… Gledale smo kako joj skidaju nakit, pune ruke zlatnog prstenja, lančiće, naušnice; navlače joj bolničku benkicu; bodu joj ruku iglom za infuziju, pokrivaju je, gase svjetlo i odlaze. Nabila sam ružičasti vosak u uši, prekrila oči crnim rupcem i pokušala zaspati. Veronika je ječala, isprva potiho, a potom glasnije. Ništa od spavanja. Upalile smo svjetlo i promatrale je. Bila je visoka i koščata žena. Njegovana, s frizurom i nalakiranim noktima. Navršila je 93, ali nije ostavljala dojam nemoćne starice. Što je bila. Pružala je desnu, neoduzetu ruku, vapila:

            − Dajte mi ruku, molim vas, dajte mi ruku.

            Zlatka, čvrsta i opora pedesetogodišnjakinja, stasala po zagrebačkim kafićima, oklijevala je. Suočena s našim nijemim pogledima naposljetku joj je dala ruku. Nije dugo izdržala, stisak je bio odveć snažan. Ipak se smirila, bit će da su djelovali lijekovi. Tu i tamo u snu je stenjala i nerazumljivo govorila.

            Bolnički ritam vojarne s buđenjem u svitanje e da bi vam tutnuli toplomjer, neumoljivo nam je oduzimao ionako premalo sna. U jutarnjoj užurbanosti oko doručka, plahti, kupaonice, pretraga, Veronika je bila u drugom planu. Povremeno je i dalje pružala ruku i mrmljala. Tek poslije ručka, kad smo opet bile svaka na zadanom mjestu, pokušale smo odgonetnuti njezine vapaje. Naočigled je kopnila. Nitko je nije posjetio. Obuzela nas je kolektivna tjeskoba. Moja dobrodušna susjeda Kata, koja je inače predano pratila sve sapunice, ugasila je televizor. Željele smo pomoći Veroniki, ali bile smo nemoćne. Bivala je sve tiša. Uvečer smo u jednom trenutku shvatile da je ušutjela i nagnule smo se nad njezin krevet. Usta su joj bila otvorena i iscurilo je malo sline. Veronika je pred našim očima izdahnula. Pritisnule smo alarm, ali više joj nitko nije mogao udahnuti život. Bile smo užasno potresene i u suzama. A bila je s nama manje od 24 sata. Osoblje nas je obavijestilo da se, prema pravilima, mrtvo tijelo ne smije premještati dva sata. Potom će je prevesti u bolničku mrtvačnicu. Nismo mogle dva sata biti u sobi s mrtvom Veronikom. Budući da nisam mogla hodati, cimerice su me, držeći me solidarno svaka s jedne strane, odvele na hodnik. Sjedile smo u tišini. Noć je bila tiha.

            Sutradan se Kata vratila u svoje idilično Zagorsko selo. Izgrlile smo se kao da se znamo stoljeće, a ne tjedan dana: jer u bolesti se vrijeme zgusne, a zajednička nevolja briše dobne i društvene razlike. Zlatka se odmah premjestila na njezin krevet, do mene i preuzela komandu nad daljinskim upravljačem. Prije ručka dovezli su sedamdesetogodišnju ženu. Isto moždani, rekoše, s komplikacijama. Od nje nije bilo ni glasa, jedva je oči otvarala. U posjet joj je došlo pola njezina negdašnjeg bosanskog sela. Zlatka je zakolutala očima i zbrisala van, a ja sam pokrila oči i zamišljala Veronikin život: mora da je bila fina i blaga, s nekom skrivenom tugom i iskrenom srdačnošću, nečeg se odrekla da nekome ugodi. 

            Četvrti krevet nije dugo bio prazan: rano uvečer dovezli su Darinku. U pratnji policije. Pozvala ih je susjeda koja je opazila da dva dana nije izašla iz stana. Jaukala je na sav glas, zahtijevala ovo-i-ono. Krupna, 89 godina, bez bližnjih. Sestra i bolničar sve su s blagošću odradili prema protokolu, kao da nisu čuli zahtjeve. A ona je neprestano govorila. Zlatka i ja sućutno smo je promatrale. Sad je tražila da je držimo za ruku. Uporno. Pogledale smo se i Zlatka je ustala. Još pod dojmom Veronikine sline kao jednog od znakova smrti iz Tibetanske knjige mrtvih, bile smo ranjive i krive što nam nije gore njego njoj. No, nakon nekog vremena Zlatka se umorila od držanja ruke, dodavanja vode, popravljanja jastuka... Vratila se na svoj krevet, uzela laptop i posvetila se mailovima i chatu.

            − Dajte mi ruku. Sestro, sestrice, molim vas, dajte mi vode. Moram se počešljati, dajte mi češalj. Idem na kavu kod moje Mire. Ja bih vode… −  odjekivao je stalno iznova.

            Obišla nas je noćna sestra koja joj je maknula ispražnjenu infuziju, nahranila je, provjerila suhoću pelene, pogladila je po rijetkoj sijedoj kosi i otišla. Darinka je vezla. Zlatka je slagala pasijans na kompu, ja sam gledala neki lakonotni film, Anka je zatvorenih očiju strugala desnom nogom po plahtama. Zlatka je opet dala Darinki vode i ruku. Nije dostajalo a bilo je kasno. Ugasile smo svjetlo. Mrkla i gluha noć nije ju ušutkala. Obilje riječi, oskudica snova. 

              Izjutra je Zlatka bila mrzovoljna, Anka jednako nemušta, a ja tjeskobna. Bolesnima je san okrepa, a java mrska služba. Brzo nas je posaugao neumoljivi bolnički režim. Iscrpljena mučnim pretragama, nakon ručka željela sam samo na miru položiti glavu i sabrati misli. Zlatke nije bilo u sobi, Anka je žmirila i strugala. Darinka je mljela. Držeći se za okvire kreveta, s mukom i onkraj snage oduzete mi bolešću, ustala sam i dala joj vode i ruku. Ljepljiv dodir. Uzela je gutljaj i držala ga u ustima. Bio je to časak tišine. Vratila sam se i legla. Istog trena Darinka je progutala gutljaj:

            − Dajte mi ruku. Sestro, sestrice, molim vas dajte mi vode. Moram se počešljati, dajte mi češalj. Idem na kavu kod moje Mire. Ja bih vode…

            Ušla je sestra. Prikopčala me na flašu. Prozirna tekućina bešumno je kapala u žilu. Darinka ju je zazivala. Brižna Brina prinijela joj je vodu, donijela odnekud češalj i od tanke kose splela pletenicu. Darinka je drobila. Brina je izišla. Ušla je Zlatka, snimila situaciju, zakolutala očima, uzela nešto iz torbe i otišla van. Zavidjela sam joj. Ubrzo je Darinka raščerupala pletenicu, istrgla iglu za infuziju od čega je postelja sličila podu klaonice. Stisnula sam alarm. Brina više nije bila bezrezervno blagohotna − na kraju posla ostala je gomila krvavog rublja i posteljine. Darinka nije zamukla.  

            Uvečer smo joj Zlatka i ja naizmjence davale gutljaj vode i ruku. Iscrpile smo se. Anka je bezglasno hoblala plahtu desnom nogom. Požalile smo se noćnoj sestri na Darinkinu logoreju. Sestra nije znala što je logoreja. Nije bila odavde. Promijenila joj je pelenu i poželjela nam laku noć. Darinka je gudila. Zlatka je sad već ljutito rogoborila. Zaključile smo da je u svoje vrijeme zacijelo bila osoba koja je drugima naređivala, kojoj su mnogi bili podređeni, ispunjavali joj želje a ona je u svojoj sebičnosti postala nezajažljiva. Tja, sad je bolesna − na koncu je iskrsnulo, pa smo joj oprostile. Ipak, pokušale smo je ušutkati. Bezuspješno. Cijele se noći čulo:

            − Dajte mi ruku. Sestro, sestrice, molim vas dajte mi vode. Moram se počešljati, dajte mi češalj. Idem na kavu kod moje Mire. Ja bih vode…

            Toplomjer u svitanje zatekao nas je umorne i grintave. Zlatka je siktala na "sebičnog starog tiranina", Anka je odbila hranu, ja sam nabila jastuk na glavu. Znale smo da je to nedopustivo u nepisanom bolničkom kodeksu, ali požalile smo se na Darinku svetom zboru vizite. Šef odjela je znao što je to logoreja, ali nam je odbrusio da nismo u apartmanu. Rekao je svojima, oholo ignorirajući podnositeljice prigovora, da će pozvati psihijatra. Za dva sata uprizorio se bljedunjavi sredovječni muškarac koji je Darinku pitao za ime, adresu, vrijeme, mjesto… Protrljao je čelo, naškrabao nešto na njezinu bolesničku listu. Darinka dipli. Zlatka frenta, Anka rahat… ja sam tražila injekciju protiv glavobolje.

            Poslije večere ušli su časna sestra i svećenik. Rodbina i seljani zabrinuti za besmrtnu Ankinu dušu uplašili su se da ne ode bez blagoslova. Tijekom obreda posljednje pomasti, Anka je ostala nijema, ali je Darinka tulila da i njoj podare vječnost. Svećenik se pravio da je ne čuje. I poslije njihova "amen", ufala se zadobiti milost. Zlatka se vratila oko ponoći. Bijesno je roštala po stvarima i psiktala na neuslišanu da ušuti. Sućut se istopila brže od sladoleda na žezi. Valjalo je preživjeti.

            Dani su se ponavljali: Darinka je govorila danonoćno, Zlatka je markirala, Anka je strugala, ja sam mlitavo ležala. Svijet izvan te sobe i Darinkine brojalice prestao je postojati. Veronika je bila san. Ljudi koji su mi dolazili u posjet pitali bi me kako to podnosim. Slegnula bih ramenima. Ne znam jesmo li je mrzli, ali nismo se više obazirali na njezine zahtjeve. Samo je jednog vrućeg popodneva Zlatka "pukla" i stala iz sveg glasa urlati na starog monstruma da već jednom zašuti. Dotrčale su sestre. I izašle.

            Na dan izlaska, dok sam satima čekala otpusnicu, Darinka je zašutjela. Sjatio se bijeli konzilij oko nje. Zaključak: poslat će ju u Novi Marof. U miru svog doma danima sam se izbezumljeno trzala misleći da sam umrla jer ne čujem Darinkin glas. Onda sam shvatila da se ona, kako je umjela i tijekom bivanja naučila, samo borila za to malo života za koji je naslutila da će biti oskudan. U trajanju i dobrima. U ubožnici za umiruće. Laka ti zemlja, Darinka.

           

           

 

 

 

kratkaprica @ 21:47 |Komentiraj | Komentari: 0
PRIČE, ARHIV 2010.
Index.hr
Nema zapisa.