Festival kratkopričašica - Zagorki u čast
Kratka priča je ženskog roda
Kontakt
  • kratkopricasice@gmail.com
Autorice, nastup 2.3.2011.
  • Nela Milijić
  • Renata Jambrešić Kirin
  • Irena Lukšić
  • Manuela Zlatar
  • Julijana Matanović
  • Maja Hrgović
  • Sandra Perić
  • Vesna Biga
  • Zvjezdana Jembrih
  • Mihaela Gašpar
  • Jasna Žmak
  • Tatjana Jambrišak
  • Jelena Zlatar
  • Vera Vujović
Autorice, nastup 8.3.2011.
  • Sanja Lovrenčić
  • Lana Derkač
  • Aida Bagić
  • Neva Lukić
  • Dorta Jagić
  • Sanja Pilić
  • Ksenija Kušec
  • Silvija Šesto
  • Vlatka Jurić
  • Ana Đokić
  • Darija Žilić
  • Renata Valentić
  • Lada Puljizević
Autorice, nastup 2.3.2010.
  • Bagić, Aida
  • Biga, Vesna
  • Brolih, Romana
  • Hrgović, Maja
  • Jagić, Dorta
  • Lukić, Neva
  • Milijić, Nela
  • Perić, Sandra
  • Puljizević, Lada
  • Zlatar, Manuela
  • Žilić, Darija
  • Žmak, Jasna
  • Kodrnja, Jasenka
  • Kušec, Ksenija
Autorice, nastup 8.3.2010.
  • Derkač, Lana
  • Đokić, Ana
  • Gašpar, Mihaela
  • Jambrešić Kirin, Renata
  • Jembrih, Zvjezdana
  • Jurić, Vlatka
  • Kolanović, Maša
  • Lovrenčić, Sanja
  • Lukšić, Irena
  • Lukšić, Milica
  • Valentić, Renata
  • Vujović, Vera
Brojač posjeta
55353
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Blog
ponedjeljak, veljača 22, 2010
 

 

 Zovem se Dragica. Premda se obično govori kako ime iskazuje dušu čovjeka i njegov život u mojem slučaju nije tako. Dapače, moje cjelokupno iskustvo je sve samo ne dragost. Dok sam bila djevojčica, majka mi je govorila kako me nije željela. Bila je u vezi s muškarcem koji se, kada je zatrudnjela, od nje otuđio. Dobila je mene, ali je izgubila tog muškarca. Tada mi se posvetila kao velikoj dragocjenosti i nazvala me Dragicom. Zaključila je da je bolje imati dijete nego prevrtljivog muškarca. No, ja sam bila čudna. Plakala sam više nego druga djeca i manje sam spavala. Da me smirim, ona mi je tepala: «Drago moje malo, malo moje drago, Drago, Dragice.» Ja sam na to odgovarala: »Da, da, da» i smješkala se posebnim, ona je to nazivala nebeskim osmjehom.

   Kada sam odrasla, majka je našla drugog muškarca koji je teško prihvaćao činjenicu da ima dijete. Tijekom svađe govorio joj je da je kurva jer me rodila. Ja sam posljedica njenog kurvanja.   Tako sam za svoju majku postala biće koje stoji na putu između nje i njenih muškaraca, biće koje onemogućuje njenu sreću i ljubavni život. Kada je dolazio u naš stan, prijatelj moje majke prvo je pitao: »Je li Dragica doma?» Ako bi majka rekla «Jest», nešto bi progunđao. Ja bih tada poželjela nestati, zavući se u rupu, postati nevidljiva.

     Moj prvi dečko išao je u školu za vodoinstalatere i često mi je govorio: »Drago, ti si moje blago!» No nisam ga voljela, a kada je otišao u vojsku, nisam odgovarala na njegova pisma, poruke i pozive.

     Muškarac s kojim sada živim sasvim je poseban. Upoznali smo se ljeti na plesu u Malom Lošinju. Prije nego što mi je pristupio osjetila sam njegov kao mač oštar pogled. Primijetila sam oči: čeličnoplave, prodorne, uporne, ubojite. Tek što smo zaplesali rekao je: «Ti ćeš biti moja. Zauvijek» i «Neću te dati nikome!» Bila sam polaskana i istovremeno sleđena. Bojala sam se takve sigurnosti, iako mi je godila. Uopće me nije pitao što ja mislim i osjećam, već mi se nametnuo kao sudbina koju ne mogu izbjeći. Još na početku hodanja znao mi je izvinuti ruku ili me gurnuti u stranu. Dovoljna je bila jedna moja riječ koja mu nije odgovarala. Dakako, to mi je smetalo, pa sam odlučila prekinuti. Majka me podržala u odluci jer, ako je takav sada, kakav će biti kasnije. Šetali smo savskim nasipom i ja sam predložila: «Trebali bismo razgovarati. Bojim se, ne mogu ovako.»

    Uhvatio me za obje nadlaktice, unio mi se u lice svojim očima-noževima i zaprijetio: «Ti si moja, nemamo što razgovarati. Ako imaš drugoga reci!»

«Nemam drugoga», rekla sam istinu.

«Onda šuti i nemoj o tome govoriti. Drago mi je, nisi kurva, tada bi dobila što takvima pripada!»

   Otada pa nadalje kada bih god spomenula raskid, nazivao me kurvom, pa sam morala šutjeti da to ne bih bila. Odnosno da ne bih bila tako nazivana. Jer njemu je to bilo isto.

   Kada sam ostala u drugom stanju rekao je nešto što ne mogu ponoviti, ali mi je obećao da me neće ostaviti. Majka je predložila: «Preseli se čovjeku s kojim si trudna, ja ne mogu uzdržavati tebe i dijete!»

   Počeo me tući, ispočetka rijetko, a potom gotovo svakodnevno. To je postala vrsta navike u kojoj se znalo što čini on, a što ja. On je imao pravo na neraspoloženje, bijes i iskaljivanje, a ja ne. Kada mu god nešto nije polazilo za rukom, na poslu, na primjer, za to sam bila kriva ja jer sam ga prethodno izazivala.

    U kratkim mirnim predasima pokušavala sam razgovarati: «Vratila bih se majci!»

    Moja nastojanja usmjerena razgovoru izazivala su u njemu poseban bijes: «Razgovarati? Otići? Znači imaš drugoga!» U takvim me prigodama čitavu bacao na zid, pod, namještaj. 

    «Hoćeš razgovarati, hoćeš razgovarat?» urlao je i sustavno me udarao šakama i nogama istovremeno. Padala sam na pod sklupčana, rukama štitila glavu, drhtala, cvilila. Iz mene, iz najdublje unutrašnjosti izlazili su zvukovi mimo moje volje koji su mi zvučali strano. Jesu i nisu moji.

    «Hoćeš govoriti!» vikao je. Nisam govorila, cvilila sam. Postajala sam nešto što nisam htjela biti. Nešto – što postaje ništa. Pretvarala sam se u biće-klupko. Mogla bih biti mačka, biljka, trstika, vjetar ili bilo što u prirodi izloženo sili.

    Tijekom trudnoće naročito je uživao udarajući me u trbuh. Strahovala sam - rodit ću oštećeno, bolesno dijete. No dijete je čudom bilo zdravi dječak. Nazvali smo ga Boris. Pomislila sam, poželjela sam: «Možda će se sada promijeniti». Znala sam, vidjela sam: «Sve će biti, sve je bilo isto.»

   Svaka stanica moga tijela je iskazivala misao-osjećaj: «Moraš pobjeći, ali bez riječi, bez govora!»

     Pobjegla sam majci koja je tada živjela u Sloveniji s novim partnerom. Dok sam se prala majka je slučajno ušla u kupaonu i vrisnula: «Sva si u modricama! Što ti to čini!» Čitavo moje tijelo bilo je obilježeno modricama različitih boja, jačine i stupnja zacjeljivanja: crvene, modre, žutozelene, svjetložute. Moje golo tijelo bilo je oslikano, a oslikao ga je muškarac koji je na njemu vježbao svoje umijeće i iskazivao svoje biće. Ja sam bila čitava obilježena mojim muškarcem, bila sam njegova, označena njime, njegovom dušom, njegovim udarcima. Ponekad, osjećala sam se kao živa vreća za njega, boksača, koji vježba na meni neki, samo njemu znani meč.

   Budući da je znao maminu adresu pojavio se već nakon nekoliko dana. Odveo je mene i Borisa uz prijetnju: «Ako to ponoviš, ubit ću te!» Kao i ranije gledao me očima-noževima i govorio: «Ti si moja zauvijek!» Neprestano ponavljajuće «zauvijek» bacao je stalno za mnom s težnjom da to bude doista zauvijek kao nož. Trebala sam se othrvati toj riječi-nožu: «Zauvijek!» Šutjela sam.

    «Reci nešto!» ustrajao je.
    Šutjela sam.

   U istom dvorištu, u kući koja je bila tik uz našu, živjela je žena mojih godina. Domaćica iz Prozora imenom Munezeha. U početku smo se samo pozdravljale, zatim smo se počele pozivati na kavu.

   «Kakav ti je muž?» pitala me jednom prigodom.

   «Znaš kakvi su muževi», odgovorila sam neodređeno.

   «Neki je dan vikao, čitavo je dvorište odzvanjalo. Je li te tuče?» Šutjela sam. Nisam mogla o tome govoriti. I sama pomisao na to pretvarala me u malo biće sklupčano na podu, ruku prekriženih preko glave. Biće koje drhti, cvili, ne govori.

   Jednoga me dana bacio na pod i počeo udarati nogama.

«Ubit ću te, ubit ću te!» siktao je ritmički tek čujno, pa sve glasnije. Naposljetku te su riječi odzvanjale kao zvona u crkvenom tornju. Nepodnošljivo moćne. Idu prema nebu ili s njega dolaze.

   «Ubij me!» rekla sam mirno. Je li to bio moj glas? Jesam li ja to izustila?

    Iznenađen, zašutio je i prestao udarati. Upitao me: «Ti govoriš? Tko ti je dozvolio?» Nastavio me tući i ja sam se onesvijestila.

   Budila sam se isprekidano i teško. U nekim sam trenucima vidjela slike koje su potom nestajale. Slika se razjasnila – bila sam u bolničkoj sobi. S jedne strane mojeg kreveta stajao je liječnik, a s druge on.

    «Kako se osjećate?» upitao je liječnik.

    Klimnula sam glavom.

    «Teško ste povrijeđeni, pa radimo zapisnik. Slomljena vam je podlaktica lijeve ruke, a u glavi imate podljev, hematom. Također, bojimo se unutarnjeg krvarenja jer gubite krv.»

    «Ona je jaka, oporavit će se!» rekao je moj muž.

«Ne znam, razumijete li me. Vaš muž tvrdi da ste pali niz stepenice. Tip povreda međutim ne bi tome odgovarao. Što se zapravo dogodilo?»

 S druge strane kreveta na mene su bili usmjereni pogledi-noževi. Šutjela sam.

 «Dakle, pali ste niz stepenice?» liječnik je postavio pitanje i istovremeno klimnuo glavom. Ja sam također sasvim blago podigla glavu i potom je spustila.

      «Neko ćete vrijeme osjećati vrtoglavicu. Čuvajte se gospođo!» rekao je liječnik.

    Pogled mi je odlutao kroz prozor i zaustavio se na krošnji tek procvjetalog divljeg kestena. Na granama su cvrkutali vrapci spremajući se na počinak.         

«Zašto šutite gospođo?» pitao je liječnik.

 Nisam mogla govoriti. Ne ovim ljudskim jezikom. «Da sam ptica ili zraka sunca sve bi bilo drukčije!» pomislila sam i utonula u san.

   Kada sam se iz bolnice vratila kući prisjetila sam se kako već godinama djeluje telefon i sklonište za žene kao što sam ja. Odlučila sam im se javiti. Njima neću šutjeti. Nakon nekoliko telefonskih razgovora spakirala sam svoje i Borisove stvari i uputila se u sklonište. Bez obzira što sam tamo zatekla mnoštvo žena i djece, kao u nekom košmaru, znala sam - jedino tamo mogu preživjeti.

   Sada sam u skloništu. Pokrenula sam brakorazvodni postupak, a tokom dana u oglasima tražim posao. Pa ipak, svaki dan strepim. Iako je adresa skloništa tajna, na neki svoj način mogao bi me pronaći. On ima posebne načine i posebna osjetila. Njegove riječi: «Zauvijek ćeš biti moja!» i dalje su bačene za mnom. Neprestano ih čujem, stalno su sa mnom, dostižu me, ali me nisu dostigle. On je stalno tu. Riječi-sjećanja djeluju jednako kao i udarci-sjećanja uporno ponavljajuće. Zauvijek? Hoće li ikada nestati, prestati taj govor, ti udarci? Čeznem za tišinom. U mojoj glavi koja je još uvijek puna njega.

 
 
kratkaprica @ 04:39 |Isključeno | Komentari: 0
PRIČE, ARHIV 2010.
Index.hr
Nema zapisa.