Festival kratkopričašica - Zagorki u čast
Kratka priča je ženskog roda
Kontakt
  • kratkopricasice@gmail.com
Autorice, nastup 2.3.2011.
  • Nela Milijić
  • Renata Jambrešić Kirin
  • Irena Lukšić
  • Manuela Zlatar
  • Julijana Matanović
  • Maja Hrgović
  • Sandra Perić
  • Vesna Biga
  • Zvjezdana Jembrih
  • Mihaela Gašpar
  • Jasna Žmak
  • Tatjana Jambrišak
  • Jelena Zlatar
  • Vera Vujović
Autorice, nastup 8.3.2011.
  • Sanja Lovrenčić
  • Lana Derkač
  • Aida Bagić
  • Neva Lukić
  • Dorta Jagić
  • Sanja Pilić
  • Ksenija Kušec
  • Silvija Šesto
  • Vlatka Jurić
  • Ana Đokić
  • Darija Žilić
  • Renata Valentić
  • Lada Puljizević
Autorice, nastup 2.3.2010.
  • Bagić, Aida
  • Biga, Vesna
  • Brolih, Romana
  • Hrgović, Maja
  • Jagić, Dorta
  • Lukić, Neva
  • Milijić, Nela
  • Perić, Sandra
  • Puljizević, Lada
  • Zlatar, Manuela
  • Žilić, Darija
  • Žmak, Jasna
  • Kodrnja, Jasenka
  • Kušec, Ksenija
Autorice, nastup 8.3.2010.
  • Derkač, Lana
  • Đokić, Ana
  • Gašpar, Mihaela
  • Jambrešić Kirin, Renata
  • Jembrih, Zvjezdana
  • Jurić, Vlatka
  • Kolanović, Maša
  • Lovrenčić, Sanja
  • Lukšić, Irena
  • Lukšić, Milica
  • Valentić, Renata
  • Vujović, Vera
Brojač posjeta
55358
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Blog
ponedjeljak, veljača 22, 2010
 

 

     Crnobijela fotografija. On u pepita odijelcu s kratkim puf hlačama, ja u lepršavoj paspuliranoj haljini. Meni su tri, njemu dvije godine.   Na livadi oko nas mnoštvo tratinčica. Gledam fotografiju, tražim davnu zbilju. Nalazim - ništa. Nema asocijacija, um je blokiran. Slika je tu- šutljiva, mrtva. (Murska Sobota, ljeto, 1949. godine, četiri godine nakon završetka Drugog svjetskog rata u kome su se poginuli brojili milijunima) .  

 

     Ponovo crnbijela fotografija. Mama, tata, on i ja. Iza nas palma, iza palme more. Svi smo mršavi, crni. Tata stoji iznad mene, mama iznad njega, drže nam ramena, štite nas. «Smijte se djeco!» Mrštimo se suncu. To je ljeto prethodilo jeseni kada sam krenula u školu. Fotografija potiče sjećanja.    Boravili smo kod tete Jele udate Šeguljić sestre dede Ive. Moja prabaka, mama dede Ive rodila je trinaestero djece. Bilo je to osamdesetih godina devetnaestog stoljeća u Omišlju na otoku Krku. Obitelj je uspjela školovati samo najmlađe muško dijete- mog djeda koji je postao državni činovnik , šef raznih željezničkih stanica kamo su ga slali po dužnosti. Bio je u Trstu, Dubrovniku, Šibeniku, Daruvaru, Vukovaru... Braća mog dede emigrirali su u New York   tražeći posao. New York je bio grad magnet koji je privlačio sve za rad sposobne muškarce Omišljane. Svi su odlazili mladi. Gotovo nitko nije dočekao zrelu ni stariju dob. Oni su odlazili, a dolazile su vijesti o nesretnim slučajevima u luci, u brodogradilištu, o smrti zbog upale pluća, o smrti zbog nepoznatih razloga... Jelin Miko je također, nedugo iza vjenčanja, otišao u New York. Jele je rodila djevojčicu. Stigla je vijest o smrti muža, a potom je umrla i djevojčica. Nije ni prohodala. Od mladosti do smrti Jele je živjela sama, kao većina Omišljanki. Najveće veselje bili su joj naši dolasci. Tog su nas ljeta opsjedali komarci; bilo ih je stotinu i više u sobi. Gotovo se od njih nije moglo gledati. U to vrijeme, naime, nije bilo sredstava za zaštitu od njih, pa smo se snalazili u nekoj vrsti suživota ili borbe za opstanak. Noću smo ratovali, a ujutro zidovi su bili puni mrljica- ostataka, duša komaraca (Omišalj, ljeto, 1953.).

 

        Kasne pedesete godine. Učionica je siva. Klupe su razvrstane u tri reda, u njima sjede učenice i učenici - mirni fotografijom fiksirani.  Stječe se dojam reda i rada. Učiteljica stoji sasvim na dnu razreda- simbol discipline. Sjećam se imena i prezimena -  Vjekoslava Vukičević. Fotografija za album, za sjećanje na 4. b razred osmogodišnje škole u Petrovoj ulici u Zagrebu. Diljem svijeta snimljeni su milioni takovih fotografija, no ne postoje dvije identične.   Banalnost, jedinstvenost, vječnost. Djevojčice i dječaci koje sam davno uglavnom poznavala, jer sam pohađala istu tu školu,  sada su tek nepoznata lica i tijela. Nekad živi iskazivali su svoje specifičnosti: pokrete, navike, šale, dogodovštine – sada  su prazni likovi bez značenja. Ne znam im ni imena.  Što je bilo s njima, kakve su im bile sudbine? Jesu li imali djecu, što su radili? Koliko su imali sreće sa srećom? Tko je od njih danas živ, a tko nije? Tridesetak njih iza kojih stoji tridesetak potencijalnih priča -šuti. Šuti meni, no izvjesno govori tihim nečujnim jezikom. Vikali su, trčali, ljubili, patili, veselili se svatko na svoj način. Prepoznajem tri lika. U redu uz ulazna vrata, na samom kraju, u grupi s djevojčicama Zlatko Schwarzwald i danas mi je prijatelj. Nazvat ću ga kada ću završiti ovaj  tekst.  Dječak u klupi s mojim bratom naherio je glavu i ironično se smije. To je G. Š. koji će kasnije postati profesor filozofije na Filozofskom fakultetu, u to  vrijeme  najbolji prijatelj mog brata. I danas ponekad ga vidim, njegovu priču znam. Do njega u istoj klupi moj brat opušten, prostodušno nasmijan. Mogao bi reklamirati pastu za zube na primjer. Doista iz lika u srednjem redu klupe šest iskrila je iskrena sreća. Fiksirana fotografijom, trenutna i do današnjeg dana vječna. (Zagreb, 1957.godina) Fotografija se nalazi u mom albumu, u mom stanu na donjem redu police za knjige koje se nalaze uz prozor. Ja nisam dobra zdravlja . Kad čovjek odlazi odlaze i njegove stvari. Koliko će još dugo živjeti taj album, ta fotografija , ta sreća?

     

       Kolor fotografije je intenzivan. Za stolom, ispred matičara u plišom tapeciranim foteljama sjede sa strana kum i kuma, u sredini on i Davorka. Na njoj bordo kostim, u krilu kale. Moj brat u odijelu s kravatom- samo na toj fotografiji i samo tom prigodom. Ona ljupka, savršene frizure, tankih obrva; on demonski privlačan, razbarušene kose, živa pogleda, vidi, zna, planira, pomaže... Smišlja, obrće, dobiva, gubi. Upliće se u budućnost. U opasnost, u rizik. Vjenčanje asocira na vječnost, privlačnost na opasnost. U Davorki, još okom nevidljiv, mali Saša. Svi znamo, osmjehujemo se, radujemo se novom životu (Zagreb, zima, 1976.). 

 

        U pozadini nervozna krošnja oraha prekriva čitavu fotografiju. U prvom planu terasa sa stolom i stolicama. Solnjak izvezen šestinskim vezom, a stolice različite, antikne. Sjedeći uz piće razgovaramo rođak iz Njemačke Jorg , Zoran i ja, a Saša se igra, čeprka nešto po zemlji. Jorg i ja smo okrenuti jedan drugom, Zoran puši, neraspoložen, nepočešljan. Mišići su mu opušteni, stari. Jeli to on? - pomislila sam isprva. Terasa se nalazi na stražnjoj strani u vrtu kuće u Nazorovoj gdje su dvadeset godina živjeli Davorka, Zoran, Saša i Luka. (Zagreb, kolovoz, 1987. godine). Davorka i Zoran su se rastali, a kuću su prodali 2006. godine. Luke više nema, a kako je on emotivno središte ove priče, prešutjet ću ga.   Neki sam dan prolazila Nazorovom ulicom. Pogled mi je skrenuo na znanu secesijsku kuću. Vrata su otvorena, dio ograde srušen. Na vratima, na mjestu  predviđenom za ime vlasnika, nema nikakva znamena. Ne znam tko je vlasnik. Kuća je prazna, neki su prozori razbijeni. Desni dio vrta je od ulice do završetka kuće svježe cementiran. Nekada su tu rasle hortenzije i jorgovani. Prošetala sam do mjesta gdje je bila terasa. Tu je sada rupa iskopana bagerom. Kuću će netko adaptirati ili srušiti te sagraditi novu. Praznina nečega što je bilo pretvara se u nešto drugo.        

 

        Tamno osjenčana kolor fotografija. Mrtvačnica krematorija u Zagrebu. U redu uz zid stoje Saša, ja, Davorka, Neno, Barbara. Ispred nas lijes s bordo prekrivačem. Na njemu vijenac s bijelim cvijećem: kale, ruže, orhideje. Slika živi. On ne živi. Umro je u noći 30. lipnja.   Mi bijelih lica, sjene, duhovi, ljudi? Svi smo pomalo mrtvi. Izvjesno je da ćemo biti. Listam slijedeće fotografije: prijatelji, znanci, vijenci, trake s posljednjim pozdravima... Dok je sa zvučnika odzvanjao Mozartov Requijem, a lijes se spuštao u donji prostor, ugledala sam Zorana i sebe kako u Murskoj Soboti igramo lovice. Ne vidim ga. Je li se skrio u žbun ili je otrčao dalje? «Vrati se, vrati se!» Otvaram oči - nema ga. Je li brat mrtav? Ako je u mojim mislima, na fotografijama, na neki je način - tu. Na posljednjoj fotografiji ja sam okrenuta leđima, upravo sam bacila latice na lijes, i odlazim. Čitavim svojim bićem želim vidjeti brata: «Vrati se!» Vičem njemu, vičem sebi. «Vrati se» viče moj brat!. Bio je iza grma. Grlimo se, valjamo se po tratinčicama. Udaljavam se od slike. Sasvim smo mali, isprepleteni, dvije točkice, tek vidljive, nevidljive...

(Zagreb, 4.srpnja 2008.).

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
kratkaprica @ 04:37 |Isključeno | Komentari: 0
PRIČE, ARHIV 2010.
Index.hr
Nema zapisa.