Festival kratkopričašica - Zagorki u čast
Kratka priča je ženskog roda
Kontakt
  • kratkopricasice@gmail.com
Autorice, nastup 2.3.2011.
  • Nela Milijić
  • Renata Jambrešić Kirin
  • Irena Lukšić
  • Manuela Zlatar
  • Julijana Matanović
  • Maja Hrgović
  • Sandra Perić
  • Vesna Biga
  • Zvjezdana Jembrih
  • Mihaela Gašpar
  • Jasna Žmak
  • Tatjana Jambrišak
  • Jelena Zlatar
  • Vera Vujović
Autorice, nastup 8.3.2011.
  • Sanja Lovrenčić
  • Lana Derkač
  • Aida Bagić
  • Neva Lukić
  • Dorta Jagić
  • Sanja Pilić
  • Ksenija Kušec
  • Silvija Šesto
  • Vlatka Jurić
  • Ana Đokić
  • Darija Žilić
  • Renata Valentić
  • Lada Puljizević
Autorice, nastup 2.3.2010.
  • Bagić, Aida
  • Biga, Vesna
  • Brolih, Romana
  • Hrgović, Maja
  • Jagić, Dorta
  • Lukić, Neva
  • Milijić, Nela
  • Perić, Sandra
  • Puljizević, Lada
  • Zlatar, Manuela
  • Žilić, Darija
  • Žmak, Jasna
  • Kodrnja, Jasenka
  • Kušec, Ksenija
Autorice, nastup 8.3.2010.
  • Derkač, Lana
  • Đokić, Ana
  • Gašpar, Mihaela
  • Jambrešić Kirin, Renata
  • Jembrih, Zvjezdana
  • Jurić, Vlatka
  • Kolanović, Maša
  • Lovrenčić, Sanja
  • Lukšić, Irena
  • Lukšić, Milica
  • Valentić, Renata
  • Vujović, Vera
Brojač posjeta
55353
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Blog
nedjelja, veljača 20, 2011
 

Svako se jutro budim. Nekih se jutara budim ranije, a nekih se budim kasnije. Nepredvidljiva sam, baš kao jutro i jutarnje vrijeme. Ne gledam prognozu na dnevniku, niti provjeravam vrijeme na internetu, pa mi je svako jutro nepoznato. Kad se probudim, prvo gledam kroz prozor. Imam prozor od pvc stolarije  koji je ugradila neka tvrtka sa sjedištem u predgrađu moga grada. Pitam se postoji li još, s ovom recesijom i otpuštanjima radnika? I je li pvc stolarija neophodna? Prozor sam nasilno i nedavno obojila u smeđu boju. Prozorska plastika pretvara se da je drvo po cijele dane, a ja se pretvaram od trena kad se probudim. Prvo, odglumim ravnodušnost prema snijegu u srpnju, kiši u siječnju, a onda glumim ravnodušnost prema doručku. Slavim kad imam tvrdo kuhana jaja, a plačem kad moram jesti zobenu kašu. Sve to u sebi, zatvoreno, tajno i potisnuto. U stvarnosti, lice mi je bezizražajno, a samo ponekad, neprimjetno, lijevim kapkom iskažem radost ili tugu s jajima ili kašom. Onda progutam kavu, i još jednu i još jednu. Pola litre turske tuge mi klizi niz grlo. Ponekad, a samo ponekad pojedem i talog kave za kaznu. Kažnjavam se kašom i talogom od kave, a ponekad, samo ponekad i kašom od taloga od kave.

Skidam naočale i stavljam leće. Lijevo oko je kratkovidno, ali uz pomoć leća, imam savršeni vid, desno je slabovidno i slabo i ništa mu ne pomaže. Kad gledam samo desnim, onda su stvari ispred mene okrznute, u stalnom pokretu, u vječnom tremoru, male, nepotpune i oštećene. Tad otvorim lijevo oko i vidim ih smirene, cijele, cjelovite i savršene i ne volim ih. Odlazim na tržnicu i igram se skrivača s patlidžanima. Sad je velik, sad je mali, i to sve namigujući, zatvarajući pa otvarajući naizmjence oči. Musaka za večeru s krnjim patlidžanom. Gledam s oba oka i prekidam igru. Kuham večeru u vrijeme marende. Zaboravila sam kupiti mljeveno meso, pa radim musaku bez mesa. Sad je stvarno krnja, oskvrnuta. Prisjećam se recepta s televizije, odbacujem ga. Moja musaka ima 2 krumpira, 2 patlidžana, 2 jaja, i 2 šnite kozjeg sira (nisu dvije, ali čini mi se da je broj 2 potreban). U svemu vidim 2 osim u sebi. Ne volim reklame u kojima govore 2 u 1. Nakon što se musaka ispekla, stavljam tepsiju sa strane i odlazim na posao. Razmišljam što bi mi majka rekla za musaku, za život. Valjda isto, ne valja, prazno, bez sadržaja, bez mesa, nije 2 u 1.  

Radim u pogrebnom poduzeću, sama. Vlasnik je star i odlučio mi je ostaviti posao u oporuci. Voli moju radnu etiku, voli kako se odnosim prema mrtvima i kako se ne odnosim prema živima. Radno vrijeme je od 12 do 18. Tako da ljudi mogu dogovoriti sprovod u pauzi za ručak. Ili odmah poslije posla. Danas nitko ne uzima slobodne dane zbog smrti u obitelji. Dogovor sprovoda, plaćanje računa, odlazak do banke ili na tržnicu, sve je to isto. Danas je došla gospođa s velikim ljubičastim šeširom. Gospođa patlidžanka! Dobar dan, gospođo patlidžanko! Kako vam mogu pomoći? Drugi suprug, prozor, otvoreni smeđi lijes, puno drvo, Mirogoj, petak. Vraćate se na posao? Doviđenja, gospođo patlidžanko, namignem lijevim okom i odjednom se njezin šešir pretvori u patlidžan, a ja se lagano nasmijem. Razmišljam o tim jutrima kad se ne probudiš. To je baš iznenađenje, ali ne za tebe, već za tvoju gospođu. Razmišljam o šeširima u pogrebnom uredu. Pitam se jesam li izvjesila negdje znak da je ženama bez šešira ulaz zabranjen. Povrtarka je bila jedina klijentica toga dana. U 17.30 stavila sam znak zatvoreno zbog smrtnog slučaja i otišla sam s prijateljicom Mar… Šar…Uvijek su mi govorili kad mljackaš ne piši. Sjele smo u obližnji bar, naručile po čašu vina, i pričale o njezinim problemima na poslu. Sretna sam što mi je polovica klijenata mrtvo i s njima je divno raditi. M. je divna, krasna, udana, zaposlena, pametna. Ja sam isto sve to osim udana, krasna, divna i pametna. M. mi kaže da moram zaboraviti na prošlost i krenuti dalje. Pitam kamo, kuda i gdje? Nestrpljivo, svaki put iščekujem točne koordinate budućnosti zatvarajući desno oko kako bi mi karta bila što jasnija. M. ne odgovora, tapša me po ramenu, po naramenicama mog podstavljenog sakoa prince de galles uzorka. Dojam je kraljevski. Poljubi me, zagrli i pogleda me znajući da je za mene sve izgubljeno. Kažem joj, odoh, pogledam je lijevim, pa desnim pa još jednom s oba oka i kažem. M. divna i krasna, dođi na večeru pa ćemo jesti musake! M. se nasmije i dok odlazim čujem je kako govori drugi put, Grkinjo!

Otključavam vrata stana, ulazim naprasno, bacam kaput, bacam cipele, bacam se na kauč, odbacujem staloženost i započinjem igru. I kao svaku večer posljednjih nekoliko mjeseci uzimam uokvirenu sliku sa stolića ispred kauča. I, i, i gledam je. Gledam ga i namigujem sad lijevim sad desnim. Sad siiii velik, sad siiii mali, sad siiii lijep, sad siiii gusar. Sad si postojan kao trovremenski taft, sad plešeš u okviru. Sad nisi sa mnom, da se možemo igrati nedruštvenih igrica. Da ti mogu namigivati. Bio si dobar klijent, a ja sam stavila šešir u obliku ispražnjene lubenice. I sama sam sebe uslužila. Odabrala sam kremaciju, da ništa od tebe ne ostane. Da postaneš prah. Da te otpuhnem kao dim cigarete. Igramo se kao nekad. Ti u okviru, ja slobodna. Jednom sam i ja bila divna i krasna, sa šeširom od lubenice. A sad, vidi me, namigujem okviru, i jedem krnju musaku. I veselim se noći, snovima, i ravnodušno nepredvidljivim jutrima. U krnjoj musaki ostala je peteljka jednog patlidžana koja mi je zaustavila disanje tako što se uglavila ravno u grlu. Vidim kako se smiješ, uokvireni. Ne uspijevam ju izbaciti, a jedino što mi pada na pamet je otvarati i zatvarati lijevo oko. Padam iscrpljena na kauč, desno mi je oko otvoreno, a lijevo nemilice treperi.  Pad je spor, a ti, uokvireni, lebdiš iznad stola gledajući me. Umireš od smijeha, dok ja umirem od musake. Razmišljam o natpisu na pogrebnom salonu i šeširu koji će M. staviti. M. je divna i krasna, i sigurno će joj svaki šešir dobro stajati.

Nisam nepredvidljiva, čini se, i ne budim se svako jutro.

 

 

 

kratkaprica @ 21:12 |Komentiraj | Komentari: 0
PRIČE, ARHIV 2010.
Index.hr
Nema zapisa.