Festival kratkopričašica - Zagorki u čast
Kratka priča je ženskog roda
Kontakt
  • kratkopricasice@gmail.com
Autorice, nastup 2.3.2011.
  • Nela Milijić
  • Renata Jambrešić Kirin
  • Irena Lukšić
  • Manuela Zlatar
  • Julijana Matanović
  • Maja Hrgović
  • Sandra Perić
  • Vesna Biga
  • Zvjezdana Jembrih
  • Mihaela Gašpar
  • Jasna Žmak
  • Tatjana Jambrišak
  • Jelena Zlatar
  • Vera Vujović
Autorice, nastup 8.3.2011.
  • Sanja Lovrenčić
  • Lana Derkač
  • Aida Bagić
  • Neva Lukić
  • Dorta Jagić
  • Sanja Pilić
  • Ksenija Kušec
  • Silvija Šesto
  • Vlatka Jurić
  • Ana Đokić
  • Darija Žilić
  • Renata Valentić
  • Lada Puljizević
Autorice, nastup 2.3.2010.
  • Bagić, Aida
  • Biga, Vesna
  • Brolih, Romana
  • Hrgović, Maja
  • Jagić, Dorta
  • Lukić, Neva
  • Milijić, Nela
  • Perić, Sandra
  • Puljizević, Lada
  • Zlatar, Manuela
  • Žilić, Darija
  • Žmak, Jasna
  • Kodrnja, Jasenka
  • Kušec, Ksenija
Autorice, nastup 8.3.2010.
  • Derkač, Lana
  • Đokić, Ana
  • Gašpar, Mihaela
  • Jambrešić Kirin, Renata
  • Jembrih, Zvjezdana
  • Jurić, Vlatka
  • Kolanović, Maša
  • Lovrenčić, Sanja
  • Lukšić, Irena
  • Lukšić, Milica
  • Valentić, Renata
  • Vujović, Vera
Brojač posjeta
55353
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Blog
nedjelja, veljača 20, 2011
 

 Iz oskudice dolazi obilje jakosti. Kada bi stavila malu crnu rukavicu na slabu ruku, prestala bi biti ona. Um i tijelo su bili jedno. Savršeno stopljeni. Usredotočeni na cilj. Stol za biljar je bio otvoren. Vrijeme je da završi igru. Iza nje je stajao muškarac u dvostrukoj pratnji, iako je samom sebi bio dovoljna pratnja. Ne samo zbog prostora koji je zauzimao, već i zbog ponašanja koje je pokazivao. Strpljivo je čekala da naruči piće. On je odlučio u oblaku dima šarmirati konobaricu sa šljivom ispod oka. Nagnuo se preko šanka i pokušavao joj se unijeti u lice.

- Znaš li što kaže muž ženi koja ima šljivu ispod svakog oka?

- Ne znam.

- Ništa! Već joj je dvaput rekao!, počeo se smijati i predvoditi smijeh kronično prisutnih gostiju kojima se ona nije željela zamjeriti. Konobarica je nastavila brisati čaše.

- Hoćemo li igrati?, prostor je proderao ženski glas.

- Nema žurbe Mala. Sad će Bajo!

Slavonac je ostavio rakiju na šanku. Uzeo je štap i pomazio ga kiksom.

- Ženama mozak i nije slaba točka, ali je točka!, zamahnuo je kažiprstom.

Pratnja mu je pružala potporu glasnim smijehom. Uzdahnuo je. Udario je kuglu odgovarajućeg broja nakon dugog ciljanja, ali kratkog  razmišljanja. Bio je takav od rođenja. Naravno, toga nije bio svjestan.

Kada se Mala rodila, nije bilo dobre vile koje bi spriječile njezinu majku,  čistokrvnu i divlju Dalmatinku da pobjegne s bogatim Talijanom u bolji život. Otac, Slavonac je preuzeo ulogu odgojitelja. Naučio ju je tri stvari koje je znao: voziti motor, igrati šah i biljar. Biljar je bio i ostao njezina prva ljubav. Otac joj je predao u nasljeđe trikove i poteze koje je skupljao cijeli život igrajući na stolovima za žetone do stolova za koje ti je potrebna kartica. Uvijek bi izletio iz takvih prostorija uz zamolbu da se više nikada ne vraća. Koristila se kombinacijom očevog i svog trika. Tada bi svaki protivnik izgledao kako je sada izgledao Bajo. Kako je izgledao?  Kao da ima šljivu ispod svakog oka. Usnice razmaknute i ukočene. Ruke su mu u grču stiskale štap kojemu je prijetio lom. Imala je kodeks: nikad im se nije smijala. Osmijeh bi poklanjala konobarici koja koristi previše jeftinog laka za nokte i napojnicu, naravno. Nije im se smijala. Postoji jedna sitnica koja ju prati od rođenja, a zove se visok IQ. Visok do 140. Inteligencija nije sama po sebi ništa strašno. Obrazovne su ustanove bile dobre prema njoj. Problem bi nastao kada se morala nositi s plodovima te inteligencije koji bi je u predvidljivom ritmu doveli do krize identiteta. Jedino kod biljara to ne bi bio slučaj. Koju god igru odabrala, s kojim god protivnikom, gdje god se nalazila, pretvorila bi se u opasnog grabežljivca koji stoji u savršenoj ravnoteži.

 Osmica je bila prva biljarska inačica koju je savladala i ostala joj je najdraža. Sjećala se prvog udarca štapom kao da je bilo danas. Bio je to ujedno i njezin prvi dan škole. Nakon nastave je morala čekati oca da dovrši igru, umjesto da on nju čeka ispred škole zajedno s ostalim roditeljima. Bilo je to mjesto nalik ovom. Prljavo i zadimljeno.

Usredotočila se. Postala je ravnoteža. Idućim udarcem otkrila je svoje namjere i njihove razmjere. Osmica je virtuozno pogođena. Mala je izmamila uzdahe čuđenja. Dugo se nisu sjećali takvog završetka. Ni oni, a ni božićno drvce u kutu. Bajo je čupao ono malo kose na glavi i neprekidno  psovao. Mala se nije smijala. Sjećala se Donjeg Miholjca. Zadnja rupa na kugli zemaljskoj. Otac ju je obožavao. Bio je zaljubljen u konobaricu. Popio je previše domaće rakije. Nije puštao za stolom kada je trebao. Osim biljara i konobarice, u igri je bio velik iznos novca. Kada je jadnik izgubio, otac se osmjehnuo. Jedva je izvukao živu glavu. Mala je za ovakve prigode slagala lice anđeoskog sprovoda.

- Idemo još jednu, seko?

- Drugi put. Moj novac.

- Što ti je današnja mladež!, izvadio je novčanik.

Ispraznio ga nervoznim kretnjama.

- Brane, posudi mi dvjesto!

- Tko će platiti račun?

- Đuka!

Pokupila je zaradu, ostavila napojnicu konobarici crvenih noktiju i slavonskih oblina. Krenula je prema vratima, ali netko ju je zgrabio iza božićnog drvca. Nije se bojala. Znala se brinuti za samu sebe.

- Hoćeš li odmjeriti snage sa mnom?

Nije se uklapao u ovu sliku. Vršnjak. Jedini ovdje ne pije alkohol. Vitak. Rudlave smeđe glave i zelenih očiju. Društvo mu pravi National Geografic, kutija Marlbora lights i upaljač s Mona Lisom. Na stolici do njega ruksak. Odjeven u pristojan sako, majicu s printom, dobar jeans i crne marte. Inteligencija je sposobnost povezivanja detalja.

- Ne.

- Mika, zatvaramo!, viknula je konobarica.

- Ne bismo igrali za novce.

- Nego?

- Mika, zatvaramo!

-Tetak se neće ljutiti što ćeš kasniti kući, odvrati joj.

Bila je sigurna da sve u životu dobiva zbog kombinacije osmijeha i zelenih očiju. Bajo i ekipa su po kratkom postupku napustili birtiju. Svega im je bilo dosta. Laganim kretnjama uzeo je trokut u ruku:

- Konačan odgovor je...

- Ako nije za novac i ako tvoja teta nema ništa protiv.

Konobarica je zapalila cigaretu i sjela za šank.

- Čini se da nema ništa protiv.

Pružio joj je drveni štap od javora što je bila rijetkost. Najčešće se koriste grafitnima, njih je   bilo nemoguće slomiti. Kugle su bile od bjelokosti i nastavljale niz rijetkosti. Stol je bio američke izrade. Nije mogla procijeniti je li vlasnica svjesna njegove prave vrijednosti.  Počeo je lov na osmicu.

Nešto je bilo drugačije. Oni koji su si ravnopravni mogu se nanjušiti preko stola nepogrešivim instinktom. Sva sreća da nisu igrali u novac! Sve je teže živjeti od igre. Mrzila je kladionice. Uništile su stvarne susrete.

- Nisi loša, uzvratio joj je osmijeh.

 - Tko te naučio igrati?

- Prijateljica iz djetinjstva, a poslije sam samo nadograđivao.

- Tako je najbolje.

Biljar je postao igra kakva treba biti. Ples logike, zakona fizike, kombinatorike i motorike. Stol i kugle su dobile opori sjaj. Uživala je. Napustila je lice anđeoskog sprovoda i jednostavno se nasmiješila. Nije mu puštala. Pobijedio ju je. Neka se zaokruži niz rijetkosti! Poraz i sreća u istoj rečenici. Zapravo ju je začudilo što je zašutio nakon igre. Bacila je pogled na konobaricu. I dalje je bila u istoj pozi. Više se nije smiješio. Zapalio je cigaretu. Nije željela biti ta koja ispituje ili pokušava sklopiti poznanstvo zbog nekog osjećaja pristojnosti. Uskoro su zajedno izašli kroz vrata ukrašena lampicama koje su svijetlile u božićnim bojama osamdesetih. Pozdravili su se i razišli.

Rutinskim kretnjama je prišla motoru. Skinula je lanac s vjernog Harleya i naglo se okrenula:

- Stojiš mi iza leđa.

- Znam.

- Zaklanjaš mi svijetlo!

- Sanjo, zar me se ne sjećaš?

Svijetlo je palo na njegovo lice i obasjalo mu oči. Ispala joj je mala crna rukavica. Oko njih magla. U daljini se nazirao nasip, spoznaja da je tamo rijeka, a ne smak svijeta, mogla se pretpostaviti po mirisu koji ju je podsjećao na djetinjstvo. Sjećanja su nadirala. Morala je sve zaboraviti. Čak i klinca s kojim je bila u kazni kod župnika nakon vjeronauka, klinca s kojim je brala susjedove kruške, bježala kući prije oluje, skrivala se ispod stolova na kirvajima, pekla kukuruze, klinca kojem je dopustila da je vozi čamcem po Savi, klinca s kojim je sjedila u školskom autobusu i kojeg su roditelji beskrajno voljeli i za kojeg je znala da će otići daleko odavde.

- Što radiš tu, imenjače?

- Došao sam za blagdane.

- Otkud?, usredotočila se na motor i provjere prije vožnje.

- Iz Praga. Od prošlog semestra sam asistent na fakultetu.

- Asistent?

- Umjetničke fotografije.

Sjetila se National Geographica. Detalji. Fotoaparat mu je bio najdraža igračka. Od plastičnog made in China do Olimpusa s objektivima u nastavcima.

- Hoćeš li me povesti do Osijeka?

Pogledala je cestu. Magla ju je grizla s lijeve i desne strane.

- Ne ideš kući?

- Bio sam.  

- Priča se da su Osijeku otvorili biljarski klub.

- I to kakav! Deset stolova.

Klimnuo je glavom. Oživjele su mu kovrče u kosi. Kada su bili djeca, gledala ih je s ljubomorom. Što će dečku kovrče? Sada joj je bilo jasno što će dečku kovrče.

- Do Osijeka je daleko. Možemo negdje stati i popiti kavu.

- Jedino su benzinske otvorene.

Sanjin je znao samom sebi napraviti prostora.

- Zašto mi se smiješ?

- Kada smo se zadnji put vidjeli, bili smo pijani osmoškolci. Učila sam te igrati biljar.

- Pobjegla si.

- Poljubio si me.

- Zar je bilo tako strašno?

- Dovoljno.

- Idemo?

- Samo stavi kacigu.

Upalila je motor i dala gas. Neće voziti brzo. Treba biti oprezan po magli. Nije joj bilo žao što je mala crna rukavica ostala na podu. Njezina ravnoteža se odavno opredijelila. Cesta ispred njih je bila duga, široka i ravna, kako to samo može biti slavonska. Iz oskudice dolazi obilje jakosti. Granice su nestajale sa zvijezdama. Slučajan susret? Ili vrijeme da se dogodi rijetkost? Nikad se u životu nije toliko radovala benzinskoj.

kratkaprica @ 21:40 |Komentiraj | Komentari: 0
PRIČE, ARHIV 2010.
Index.hr
Nema zapisa.