Festival kratkopričašica - Zagorki u čast
Kratka priča je ženskog roda
Kontakt
  • kratkopricasice@gmail.com
Autorice, nastup 2.3.2011.
  • Nela Milijić
  • Renata Jambrešić Kirin
  • Irena Lukšić
  • Manuela Zlatar
  • Julijana Matanović
  • Maja Hrgović
  • Sandra Perić
  • Vesna Biga
  • Zvjezdana Jembrih
  • Mihaela Gašpar
  • Jasna Žmak
  • Tatjana Jambrišak
  • Jelena Zlatar
  • Vera Vujović
Autorice, nastup 8.3.2011.
  • Sanja Lovrenčić
  • Lana Derkač
  • Aida Bagić
  • Neva Lukić
  • Dorta Jagić
  • Sanja Pilić
  • Ksenija Kušec
  • Silvija Šesto
  • Vlatka Jurić
  • Ana Đokić
  • Darija Žilić
  • Renata Valentić
  • Lada Puljizević
Autorice, nastup 2.3.2010.
  • Bagić, Aida
  • Biga, Vesna
  • Brolih, Romana
  • Hrgović, Maja
  • Jagić, Dorta
  • Lukić, Neva
  • Milijić, Nela
  • Perić, Sandra
  • Puljizević, Lada
  • Zlatar, Manuela
  • Žilić, Darija
  • Žmak, Jasna
  • Kodrnja, Jasenka
  • Kušec, Ksenija
Autorice, nastup 8.3.2010.
  • Derkač, Lana
  • Đokić, Ana
  • Gašpar, Mihaela
  • Jambrešić Kirin, Renata
  • Jembrih, Zvjezdana
  • Jurić, Vlatka
  • Kolanović, Maša
  • Lovrenčić, Sanja
  • Lukšić, Irena
  • Lukšić, Milica
  • Valentić, Renata
  • Vujović, Vera
Brojač posjeta
55353
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Blog
nedjelja, veljača 28, 2010
 

Pravi trenutak je propušten. Mrmlja tu rečenicu. Mrmlja je kao priznanje, kao opomenu, kao zadanu pokoru, kao žaljenje. S kraja se vraća na početak. Točku  preseljava.  Pravi trenutak je propušten. Trenutak je propušten pravi. Propušten pravi trenutak je.

U desnoj ruci drži komad papira;  krsni list na kojem, u prostoru ovjere, stoji današnji datum. Redni brojevi su sitni. Ni riječi nisu puno krupnije. Samo se dvije, u donjoj trećini papira, izdvajaju svojom visinom. Zumira ih. Vidi kako se njihova slova prelijevaju u viseće ledenice. I najavljuju hladnoću koja više neće napuštati njezin dom. Zidovi će zbog njih i u srpnju ostati prekriveni injem. Nastoji dozvati razloge zbog kojih nikada nije imala dovoljno snage izgovori joj istinu. Ipak, nije kriva. Samo je čekala pravi trenutak. Sve do jutros bila je sigurna da će uspjeti prepoznati čas kad treba stati pred vlastitu kćer i ispričati joj što se  sve i s kim dogodilo. Više ne osjećala tijelo. Štipa se po bedrima, ali bol ne dolazi. Do samo prije dva sata bila je uvjerena da je, kroz svih tih trinaest godina, pravi trenutak nikada nije povukao za rukav. Još u devet ujutro bilo je tako. U devet i deset minuta svijet se počeo urušavati. Onaj gore, kako god se on zvao, može posvjedočiti koliko si je puta postavila pitanje  Hoću li sad,  je li došao?. U posljednje vrijeme uspijevala ga je vizualizirati. Čim bi pomislila na njega, vidjela bi ga. Pravi trenutak prilazio bi joj u tijelu uglađenog i strpljivog muškarca  koji ne sumnja je li svoje korake uskladio s kazaljkama na satu. U prvih pet, možda čak i šest godina, nije ni planirala, ali ni željela susret s njim.  Njezina je djevojčica bila  premalena da bi sudjelovala u igrokazu koji je njezina mama napisala, ali ne i režirala sama.   

Dodiruje slova ispisana tintom; ukošena, krasopisna i pita se kako bi isti pisar napisao ono što je dokumentu nedostajalo. Bi li taj podatak, te dvije vlastite imenice, uspio ispisati još raskošnijom starinskom ljepotom. Strah joj koči tijelo. Da, nije joj  rekla. A kad se u jedan sat Nela vrati iz škole, i kad uhvati taj list na čijem zaglavlju stoji naziv župnog ureda odgovornog za točnost navedenih činjenica, dogodit će…Ona ne zna što, ali ono što se dogodi, bit će strašno.  Kćer će zasigurno iskoristiti svoje pravo na pobunu i osvetu.

Vida se naivno, poput dugokosih sponzoruša bez kojih ne može proteći nijedna epizoda niskobudžetne sapunice, nadala da će se susret nje i pravog trenutka dogoditi čim dijete krene u školu. U đačkoj knjižici stajat će samo majčino, a ne i očevo ime. I malena će upitati zašto. Međutim, Nela  nije izgovorila nijednu rečenicu koja bi završila upitnikom. A Vida je šutjela. Školarka je vjerovala da u knjižici ne pišu imena preminulih očeva. Vida je odgađala. Do novog polugodišta, do kraja sljedeće školske godine. U noćima nespavanja, a brojale su se one često, nepogrešivo uz lošu bioprognozu ali nerijetko i mimo nje, zamišljala je kako će izgledati čin otkrivanja imena pravog oca, taj trenutak ispovijedanja i kajanja. Za najviše stotinjak minuta, mora poništiti sve što joj je do sada na tu temu govorila. Što reći? Sorry, izmislila sam sve. Tvoj ćaća nije poginuo na skijalištu, nije se otkačila improvizirana žičara na Vlašiću. Nema tatine uže ni šire obitelji kojoj ću te jednog dana ipak odvesti. Nema bake koja ne želi upoznati dijete svoga jedinca. Nema djeda koji se potiho, kad ga žena ne vidi, žalosti što je njegov sin poginuo prije nego što je dočekao rođenje svoje kćeri. Nema tatine tetke koja je jedina prisustvovala skromnom vjenčanju pred matičarom, nema lijepe kume i njegove žene koji su odselili na hladni sjever.  Postoji samo Vlašić, i žičara, i Mostar u kojem možda i živi neki muškarac sličan tvom izmišljenom ocu.  Možda s jednim  od takvih i stanuju roditelji koji nastoje da im se sin oženi s curom iste vjere. I ono jedino bakino pismo izmišljene bake napisala je Vida sama. I to danas mora priznati.

Jasno može odvrtjeti film. Dok je smišljala rečenice u kojima potomka slavne begovske obitelji niže razloge zbog kojih ne želi kontakt s unukom, Vida je nepostojećoj ženi darivala glas i ocjene svoje majke. A majčin repertoar uvreda bio je impresivno bogat.     

Pisala je na računalu. Kemijskom je samo naštampala izmišljeno ime i prezime. Odlučila je posuditi nadimak beskarakterne junakinje omiljenog joj pisca. U mostarski poštanski sandučić pismo je ubacila Vidina prijateljica koja je u Hercegovinu odlazila jedanput mjesečno; kao prevoditeljica europskih komisija. A  sada će reći samo: Sorry. Nije tako.Zaboravi mala,  kao što si zaboravila sve one bajke o zločestim maćehama, vješticama, glazbeno nadarenim životinjama, ljeskovu drvetu, ribarevim ženama i stoliću koji laže. Sorry, nije bilo tako. Ništa, ma baš ništa nije kao u priči s kojom si odrasla i na koju su pristali tvoji učitelji i nastavnici.  Tvoj otac je netko sasvim drugi.

Zar je jedan žućkasti papir župnog ureda crkve sv. Josipa, s datumom  30. travnja godine 2010. toliko sve nenadano zakomlicirao.                                                         

Stoji i dalje zaleđena. Započinje svoju novu priču. Njome nastoji pokrenuti tijelo.  Iznova se samoj sebi, a pred sobom, počinje pravdati kako do sada doista nikada nije bio pravi trenutak. Pravi trenutak će jednom, vjerovala je, baš u to je vjerovala, neočekivan, a svečano odjeven, ozbiljan i s lanenim  šeširom na glavi, ući u njezinu kuhinju. Tomu se ona nadala. Bit će sredina nekog lipnja. Ona će stajati okrenuta leđima, a on će joj prići i potegnuti je za rub plave pamučne majice.   -  Tek sam stigao a već odlazim, reći će dovoljno glasno i zamahnuti glavom. Smećkasti perčin iskočit će ispod klobuka i spustit mu se niz vrat. Ona će otrčati do male, stavit je pred sebe, zamoliti je da posluša pažljivo, a potom će progutati slinu i lijevi dlan osloniti na svoje, a ne kćerkino, srce. Udahnut će duboko i razgovijetno izgovoriti kratku, davno naučenu i bezbroj puta ponavljanu, rečenicu. Rečenica će sadržavati samo pet riječi. Poslušaj priču o pravom ocu. Njome će započeti. Sve ostalo će poteći samo. Jedino prva predstavlja problem. Smislila je zbog toga običnu, najobičniju. Bez velikih riječi. Blagu. Za jezičnu analizu takva bi, i u dopunskom školskom programu, bila prejednostavna. Nalikovala bi na onu koju lošem ali simpatičnom dvanaestogodišnjaku zadaje dobrohotna nastavnica hrvatskoga s čijeg se lica isijavaju navijačke boje i ocrtava zebnja. Jer, nastavnica se boji da bi ljupki nestaško mogao ponovno zgriješiti i njoj, svojoj nastavnici ukinuti svaku mogućnost da mu iz naredanih jedinica zaključi minimalnu prolaznu ocjenu. Kćerku će, nakon što joj sve otkrije, zamoliti za oprost. Upita li je mala zašto je odabrala baš taj, neki trenutak, ona neće znati odgovoriti. Zatajit će da ju je pravi trenutak malo prije posjetio u kuhinji. Pa, ionako joj mala ne bi vjerovala. A s trenutkom je ne bi ni mogla upoznati. On je otišao, po vlastitu priznanju, i prije nego što je i došao. Možda su mu upravo zbog toga oni koji brinu o riječima darovali muški rod. Jer, ti koji bdiju  nad jezikom zasigurno puno bolje znaju od većine ostalih. Većina drugih ne postavlja pitanja. Ni sebi, ni drugima. Većina se samo plaši da će propisanim riječima i napamet naučenim uputama o pravogovoru povrijediti najmilije. Trenutak, imenica muškog roda, u jednini. Traje toliko koliko traje padanje perčina ispod klobuka i vraćanje perčina u isti taj cilindar.  Tako je to s pravim trenutkom. Isto je i s njegovom množinom. Pravi trenutci ostaju u muškom rodu i nestaju a da nismo ni shvatili da su bili. Dođu uvjereni da su došli za naše dobro i napuste nas kao što nas napuštaju gosti koje smo nestrpljivo i željno iščekivali godinama, a ona su oni, kad smo se već prestali nadati,  navratili nakratko i poslije se više nikada nisu zapitali kako su ljubazni domaćini preživjeli bljesak njihova dolaska. Odlaske da i ne spominjemo.   

Ali, ne smije se ljutiti. Ona je vjerovala da bi prvi dani školskog raspusta bili taj pravi trenutak. Nitko drugi u tome nije sudjelovao. Nije se povjeravala ni svojim prijateljicama, ni školskom psihologu, ni Nelinoj razrednici.  Možda bi joj netko i rekao Pravi trenutak će već pokucati na vrata, ali nitko od govornika ni savjetodavaca ne bi, poput nje, odmah i vidio muško biće koje ukoračuje u njezinu kuhinju. Baš bitko, osim njezina kukavičluka,  nije kriv što se malenoj nije obratila prije godinu, tri, šest; poslije njezinog prvog, četvrtog, petog razreda. Znala je samo da to želi učiniti sredinom lipnja. Kćer bi tada imala dovoljno vremena da se do početka škole sabere i  prihvati novi podatak svoje sitne biografije. Pa čak i da zaboravi lažnu bajku o ocu skijašu. I da, pomirena s novom pričom, zamoli majku da joj, pred jesen ispeče pitu od malina. Bijeli biskvit, žuta krema u kojoj se utapaju plodovi nalik broševima pričvršćenim na revere damskih kostima.

I tako su školske godine dolazile svome kraju. Stare blijedjele i ustupale prostor novima. Ljeta su stizala na vrijeme. Obećavala su da će trajati dugo, dugo. A potom su nestajala u brzini, kao da žele upozoriti da su nekada davno, dok još nije bilo lažnih predaka, ona i pravi trenuci bili jedno. Djeci, ali ne i njihovim majkama. Vida i Nela zadovoljno su pogledavale na svjedodžbe u  kojima su se ponavljale odlične ocjene. Jedna za drugom. Ispisane tintom, ali bez krasopisa.

Ježi se  nad tim krupnije ispisanim, riječima: nepoznat i nezakonita. Čini joj se kao da je pisar preko njih prolazio dvaput. Ili je možda naliv-pero, nad tih osamnaest slova, ispuštalo više tinte. I sjeća se da se prije tjedan dana samoj sebi zarekla kako će joj to što joj ima reći - reći na kraju sedmog razreda. Reći, ili će... Boji se i podsjetiti na kaznu koju je, bude li nastavila šutnjom, smislila za sebe samu. Do tada je preostalo malo više od mjesec dana. Tako je bilo još sinoć, ali sada više ne broji tjedne, dane.  Samo sate. Jedan. I još pola. Ništa više. Počinje desnom rukom otresati papir, kao da se nada da će se nečijim probuđenim milosrđem grube tvrdnje otkinuti i za sobom ostaviti bjelinu nakon čega će ona upisati riječi iz ponuđene priče. Ime i prezime mostarskoga momka. Ispred imena ucrtat će i križić. Kreće ispočetka. Križić ne bi pristajao njegovu porijeklu. Napisat će jasno pokojni. Ponovno naivno. Uostalom, kao i uvijek. Koji bi pisar parafirao dokument s kojeg bi slova poželjela otpadati. Topiti se iz svojih ledenica. Pogotovo ne onaj koji stara o milosrđu. A takvi bi, sklona je pomisliti, morali tiskati obrasce za njezinu kćer i djecu nalik njoj. Tip a za zakonite, tip b za nezakonite. Tip aa za žive očeve, tip bb za nepoznate očeve. Onda podtip za odbjegle majke. Statističari nisu slijepi ni na takve pojave. Znaju čak i koja se regija izdvaja najvećim postotkom. Njihove rubrike su točne, obrađene po formulama i u skladu s parametrima.

Je li uporabu nezakonito propisalo zemaljsko ili božje ministarstvo, jezika, obitelji, socijalne skrbi? Možda ono isto koje je negdje načulo da postoji nezakonito stečena imovina. Nezakonito ju vrijeđa. Vjerojatno još nije došao trenutak da si postavlja to pitanje. Ponovno  opominje samu sebe. Nikako ne smije krivicu prebacivati na druge. Nipošto na svećenika koji joj je na njezin zahtjev izdao krsni list. Dovoljno je što je u tom trenutku, prije nego što je započeo s prvim n zastao i sućutno je pogledao u oči. Kao da joj se ispričava,  kao da joj  želi reći da se i sam katkada ne slaže s riječima, ali da je on već učinio dovoljno time što je jednu ne samo izvanbračnu nego i nezakonitu kćer doveo do sakramenta krizme. Jer, moglo je i drukčije. Kod drugog n bilo mu već puno lakše. Istina, sva su djeca - djeca Božja, anđelčići, pastirčići, ovčice, ali u formularu ipak mora stajati da su neka od njih rođena suprotno dogovorenim i zadanim pravilima. Učinilo joj se da joj netko, dok se ona usitnjava nad dokumentom crkve katoličke, službeno priopćuje:  Zakon je zakon. Red je red. Čovjek nije Bog, ali i Bog ponekad nešto prepiše od čovjeka.  Krsni list u desnom uglu vlažio se znojem njezina dlana.

Nije bilo pravog trenutka, nije nikada došao, ponavlja samoj sebi, da bi si oprostila.  Sve glasnije; sve glasnije i sve nervoznije.                                                                

Najednom joj je vlastita koža počela zaudarati na teški znoj. Počela je osjećati bol u natkoljenicama. Jedini znak života u trenutku koji se mogao opisati najrazličitijim ukrasima. Samo nikako kao pravi. Lijevom rukom počela je još snažnije štipati vanjski rub natkoljenice. Znala je da će joj koža poplaviti, poljubičastiti. Činila je to gotovo uvijek kad bi bila uplašena. Odmalena, od kada se počela bojati mraka i otkad zna da ima tijelo. Koliko si je samo odlazaka na more upropastila tim svojim islikanim butinama. Sjedila bi u hladu, prognostičari su mjerili trideset i nešto celzijusa, a ona je rješavala križaljku. Stidjela se tuđih pogleda.  Majci je govorila da joj je voda previše hladna. Majka Vidi nije postavljala dodatna potpitanja. Pristajala je na kćerine laži. Poslije je Vida Neli objašnjavala kako ima neke dane kad se ne može kupati. I ponovno je ostajala u hladu. S nešto kompliciranijom križaljkom nego ranije. Njezina je majka nikada nije pitala je li se negdje udarila, nije je odvela na vađenje krvi, nije joj zaprijetila. Nije se šuljala za njom u kupaonicu, nije škiljila u njezinu sobu dok se presvlačila, nisu je zanimali ožiljci na tijelu vlastite kćeri. Možda sve to nije, a možda sve to i je. U svim riješenim križaljkama i rebusima Vida nikada nije naišla na upit kako se naziva dijete koje nije upoznalo svoga oca.

Gadi joj se taj višak sebe na sebi, ti već usaljeni bokovi koji su čisti plagijat kukova njezine majke. Ali za razliku od Vide, njezina majka ih je uspješno prikrivala i krotila steznjacima. O svom  se tijelu počela brinuti na vrijeme, u pravi trenutak. A što je ustvari  pravi trenutak? Sjeća se da je nedavno to pitanje pročitala u nekom priručniku za samopomoć? Kupljenom na kiosku. I sjeća se da joj se odgovor nije svidio. Upozoravao je kako se trenutak mora znati prepoznati i kako se mora iskoristiti. Stručno lice nije ništa reklo o tome da se u pravom  trenutku događa štošta; katkada pokreću vojske, katkada raskidaju veze, ispisuju i priopćuju dijagnoze, stavljaju točke na oproštajna pisma i ukoračuje u mrzlu rijeku. U pravom se trenutku zidovi boje u zeleno, mijenja ključ na vratima djevojačke sobe i ukuhava čaj bazginim listovima osušenim na lanenim čaršafima. Sve ima svoj pravi trenutak. A kako se naziva trenutak u kojem postaje posve jasno da se u vlastitu oklopu počinje razvijati drugo biće, možda istih očiju i navika sličnih našima, nije pisalo u  knjižici rasprodanoj u tisuće primjeraka. Je li to uopće,  pogotovo ako do spoznaje dolazi sedamnaestogodišnjakinja, za nju  sretan ili nesretan trenutak.     

Vida počinje hodati, nervozno. Usprkos otežalim nogama. Kao da to čini u inat nekomu.  Lijevu ruku stavlja u džep trenirke. Pogledava na strop. Ne na sat. I bez kazaljki zna da joj ostaje još sat i nekoliko minuta. Nada se da će barem jedna zraka probiti kroz plafon i pomilovati je po kratkoj četinjastoj kosi. Primjećuje samo stručke lavande, grančice ružmarina i lovorova lista što, omotani vrpcama, vise na kukicama. Ubrala ih je prošlo ljeto. Kćerka je s društvom uživala u plivanju, a ona je svoje plave butine propinjala prema susjednom dvorištu i otkidala grančice koje su se drsko približile međi. Dobro je da je soba tako prostrana. Koraci su joj sve duži. Grabe gore-dolje, dolje–gore, i tako iznova, pedesetak, stotinjak puta. Na svakom okretu nogom snažno lupa u drveni štok kuhinjskih vrata. Bračni par kojem je iznajmila stan u prizemlju kuće, sagrađene krajem devetnaestoga stoljeća, može pomisliti kako je u okolnim brdima ponovno zabilježen potres srednje jakosti. U jednom trenutku vraća se sa sredine sobe i prilazi zrcalu. U drvenoj rami  ukrašenoj bucmastim mornarom i barkicom boje njegove majice  prvi put je nakon toliko godina njegovog cerekanja pročitala slatkasti kič neprimjerenim prostoru u kojem živi žena na pragu prve zrelosti. Pod uvjetom da se zrelost mjeri količinom proživljenog a ne uobičajenim kalendarom i brojem svjećica na čokoladnoj torti nadjevenoj kuhanom kremom od dvanaest jaja. Otkida kapicu s ružičaste face sa smiješnim crvenkastim obraščićima i baca je prema kutu sobe. Gleda se. Siri nosnice i podiže obrve. Sliči si  na omamu,  maminu mamu, onu koju je njezina kći rijeko spominjala svojoj kćeri. Vida ju je vidjela samo na jednoj fotografiji. Bore omamina lica izravnavala je pričama koje  je  čula od  bakine školske drugarice iz domaćinske škole. U razgovoru s njom doznala je za bakina bavljenja travama, za pripravke od kojih su brojni ozdravljivali, za tračeve koje su o baki i njezinom crnom madežu ispod oka, širile nacifrane oficirske žene.  Pamtila je sve. I čuje  otkucaje vlastita srca dok mu  primiče crno-bijelo lice ispod kojeg piše 1959. godina. I vidi kako se potpis uglednog fotografa crveni od nelagode i pokušava iscijediti s papira. Kao one dvije riječi s krsnog lista njezine Nele. Sada joj se učinilo da se zrcalo počelo njihati. Sigurno je mornar krenuo barkom  na put, ali se ipak predomislio u strahu da će mu nevera ovako gologlavom propuhati uši. Ponovno ju je posjećivala priča. Nakratko postaje curica koja nema dovoljno snage ugasiti ni pet, a kamoli trideset i jednu slavljeničku svjećicu.

Papir  odlaže na stolicu ispod ogledala. U nogama osjeća trnce koji od peta mile prema koljenima. Lijevu ruku izvlači iz džepa. Približava joj desnu. Počinje navlačiti obraze. Jače, još jače. Još jače. Preostalo joj je nešto manje od sat. Sorry, Nela, tvoj otac nije…Kad je nova bol bila dovoljno jaka, odmiče se od zrcala i prilazi prozoru. Turobna slika porušenog industrijskog pogona u vlasništvu donedavno uspješnog poslovnog čovjeka, vodećeg sponzora likovnih izložaba i pokrovitelja brojnih projekata nevladinih ženskih udruga, doimala se jadnijom nego jučer. Gotovo kao slika koju je mecena, o čijim su donacijama primatelji naglo zašutjeli, mogao vidjeti iz svoje zatvorske ćelije.  Ne prestaje razvlačiti kožu lica. Ruke se pretvaraju u ruke njezine majke. Baš tako joj je ona, njezina odmjerena i poštovana mama, žena koja joj do tada nikada nije rekla da je voli, koja nije poviknula,  rasplakala se, nasmijala se, toga dana, prije nešto manje od četrnaest godina, natezala lice.  Uletjela je u stan noseći na glavi svježu subotnju frizuru. Pjena što je frcala iznad porculanskih navlaka vlažila je nalakirane i učvršćene uvojke koji su uspješno zaklanjali pocrvenjele uši. Kažiprstima je hvatala kćerine usne dok je palčeve oslanjala na njezinu vilicu. Prste je sve brže i brže podizala, potom odlučno spuštala, pa naglo otvarala smjer desno-lijevo i prelazila u lijevo-desno. Zaboravljala je na madež ispod kćerkina lica. Majčin gnjev uklanjao je njegove bordo rubove.  Mijenjala je ritam. Brzala je i zastajala; da se obrazi malo ohlade pa da novim pokretom zabride punom snagom i zabole još više. Bila je odlučna u svom nastojanju. Neće prestati sve dok  balavica ne iscijedi  ime dripca koji ju je napumpao. Baš tako je govorila njezina fina mati, liječnica ispred čije su se ordinacije gurali starci, djeca i radnici oboljeli na propuhu i hladnoći. Gospođa doktorica, uvijek smirena, ljubazna i puna nade.  Napumpao, napumpao, ponavljala je urlajući. Napumpao je  razdvajala u slogove. Iza svakog je samoglasnika pojačavala stisak palca i kažiprsta. Je li to bilo na maturalnom putovanju, govori kad te pitam? Ponavljala je kako je sve čula dok je sjedila pod neuključenom haubom. Spominjala je Vidinu profesoricu kemije koja neobrazovanoj trgovačkoj pomoćnici izgovara: Meni se čini da doktorica ne zna da joj je kćer noseća. Doktorica mama dozivala je Boga. Vida nije znala da li to majka i dalje citira kemičarku ili se Svevišnjem obraća kao nesretna poroditeljica mlade grešnice.

Vraća se pred zrcalo. Gleda svoje ruke na svom licu, ali osjeti snagu majčinih. Dlanovi su iznova otpuštali majčine rečenice. - Napumpao, na- pum-pa-o, dripac. Idiot. Ja ću otići do njega, ja ću ga prijaviti miliciji, mi-li-ci-ji. Takvi trebaju doživotno robijati. Ma što ro-bi-ja-ti.  Takve treba ubiti. U-bi-ti ko pse! Ma što ko pse?! Treba ih kastrirat, ka-stri-ra-ti. Ii tu prokletu žlondru baciti džukelama za deset. Džu-ke-la-ma, džu-ke-la-ma…

Sjeća se da ju je pitala što misli sa školom. Sjeća se da je izgovorivši školom skinula šake s njezina lica i u isti čas pokrila svoje. Vida je jecala. Trbuščić koji mama liječnica do tada nije primjećivala,  podrhtavao joj je. Šminka se cijedila preko madeža. Podsjećala je na nesretnu pastorku kojoj princ nije ponudio da isproba izgubljenu cipelicu. Bilo joj je sedamnaest  godina i osam mjeseci i nalazila se u osamnaestom tjednu trudnoće. I stajala je pred majkom u ovoj istoj sobi. Neposredno uz zrcalo hrastova okvira i  sliku svetog Ante s ljiljanom i kuštravim dječakom plavim dječačićem u naručju. Zasigurno zakonitim. Bi li ga Ante inače držao? Dobro je vidjela prve smeđe pjege na majčinim rukama. Dok sada stoji pred mornarom, čuje i krik kojim majka prati njezine rečenice: Nije bilo  maturalno putovanje. On je.

Majka je zamahnula i ošamarila je. Vida je i dalje ponavljala: Želiš li čuti, čuj, On je, On, gospodin On. I opet, šamar; drugi, treći, peti. Tada je majka sjela na stolicu na kojoj sada leži krsni list u kojem se na pitanje o ocu gnijezde, bez imalo stida, riječi nepoznat i nezakonito. Majka se pitala, i odgovarala, i kažnjavala, i prognozirala, i prijetila. Uspješno je odradila monolog koji je davno napisan za ulogu zakonite žene koja napada nezakonitu ljubav svoga muža.

- Kako si mogla, kurvetino mala. Nudila si mu se. Muškarci su muškarci. Oni ne tucaju mozgom. Ni dušom. Njima se diže na mliječne sisice. Glupačo. Diže im se na mlado salo.  Što si mislila? Da te voli, da ćete pobjeći ti, on i be-ba, be-ba. Izdala si me. Mene si izdala, me-ne, me-ne. Lupala se šakom u grudi. Nogama je udarala po parketu. - Izazivala si. Znam znam. Zavodila dok nisi dobila što si tražila, tra-ži-la, pojačavala je. - Tim sisurinama, sramota. Fuj. Gadiš mi se. Ga-di-š!  

- Vjerojatno kao i ti mog oca - odgovorila joj je Vida - pa je zbog tebe, kad se osvijestio otpirio među klokane.

Lica su im sivjela.

- Nikada tom kopiletu, ko-pi-le-tu ne smiješ otkriti tko mu je otac, nikada i nikomu. Zabranjujem ti da i njega obavijestiš. Nepotrebno bi se osjećao odgovornim. Zapamti, ti mala pokvarena kučko! Ku-čko! To je uvjet  da te takvu napumpanu  ne izbacim na ulicu. Na u-li-cu! Upamti, tebe je oplodio kršni Hercegovac. Mjesto radnje Mostar, vrijeme radnje maturalno proputovanje.  I basta. Gotova priča. Jesi li me ču-la? Ustala je i povukla Vidu za kosu, uz uho, tamo gdje najviše boli.

- Jasno nikome ni riječi! Kršni Hercegovac na kakvog se pale gradske razmaženke. Frajer koji trenira rukomet i karate, a ne zna da postoji ijedan drugi jezik osim njegovog. Sav katalog ženske bjesnoće mogao se provjeriti na maminu licu.

Srećom da ćeš napuniti osamnaestu prije nego što rodiš. Neće se morati nitko zbog kurvice povlačiti po sudovima. Bila je  i ljuta, i povrijeđena, i razočarana, i iznenađena, i ljubomorna, ali uz sve to i začudno pribrana. Kao uvijek kad se radilo o njezinu ugledu i slici cijenjene doktorice,  preciznom modelu građanske žrtve koju je muž kirurg županijske bolnice ostavio preko noći i otputovao u Australiju. Majka joj o tome rijetko pričala. Samo ukratko, kad bi Vida primila očevo pismo koje je najčešće sličilo na hladni putopisni zapis o ljepoti kraja i srdačnosti domaćeg stanovništva.

S prvim danima djevojaštva Vida je počela shvaćati da majku nije toliko pogodila činjenica što ostaje sama s petogodišnjom kćeri i što će malena prolaziti kroz  sve ono što je i ona sama kao dijete bez oca prolazila. Daleko više ju je smetalo što je kirurg, dok je ona vjerovala u bračni sklad, tražio posao što dalje od tog sklada. Vida je majčine škrte rečenice o ocu dograđivala, bogatila motivima i benignim zapletima. Vidjela ju je kako priželjkuje  trenutak u kojem će joj netko dojaviti o muževljevoj ozbiljnoj vezi s dugonogom medicinskom sestrom s istoga odjela. Po mogućnosti, trudnoj, ali u prvom stadiju blaženstva. Majci bi, znala je Vida, puno više godila ta situacija od činjenice da je muž glavom preko oceana bježao samo od nje. I samo zbog nje. I to u lipnju, pred ljeto koje je pedantna supruga već pomno isplanirala. Doktorica je znala da on odlazi sam, ali joj je ipak godio bolnički trač u kojem je taj vrhunski stručnjak, ali ljudska i moralna gnjida, pobjegao s mlađahnom pacijenticom kojoj je samo dva mjeseca prije izvadio slijepo crijevo. Ogovaranja su jedne zore iščeznula, kao što s prvim suncem pobjegnu odsanjane slike pa ih se onda još neko vrijeme prisjećamo a zatim sve zaboravimo, onako najedanput, i nesvjesni kad se to dogodilo. Zaboravimo, baš kao što smo zaboravili i neke stvari stvarnije i manje lijepe. Samo ih je Vidina tetka, jedina mamina,  a osam godina mlađa sestra, pamtila do u detalje pa ih  u pravim trenucima, a ona su nastupila poslije Vidine dvanaeste godine, nudila nećakinji pazeći da u liku svog bivšeg šogora zadrži sliku dobrog i zaljubljenog oca. Tetka je pravi trenutak znala ugostiti. Točno je navodila što je svijet govorio. Tetka nije vjerovala da važne stvari mogu nestati iz sjećanja. Bojala se da će jednom, i to baš u nevrijeme, glasovi svijeta, neobrađeni i surovi, poletjeti s neke ruke koja nije uspjela zašutkati zlobna i suha usta pa trajno useliti u Vidine uši. Tetka je se tom svijetu i njihovim pričama suprotstavljala, komentirala ih i pomno analizira. Preduhitrila ih je. Podsmjehivala se kad bi nećakinji prepričavala kako su lajavci tu mladu očevu pacijenticu, ovisno o karakteru kazivača, nazivali različitim imenima. Katkada je nosila ime napuhane spikerice gradskoga radija, katkada negativke iz srpske serije koja je na programu išla ponedjeljkom poslije večernjih vijesti, a nerijetko i zakonite supruge ministra koji bi daleko više aplauza dobio kao razgolićeni maneken razvikanoga kreatora nego kao odgovorno lice ozbiljnog državnog resora. Tetki nije promaklo baš ništa. Pred nećakinjom je glasno zaključivala da se autori trača nisu razlikovali samo po imenovanju glavnooptužene nego i po još jednom detalju. Organ koji je zahtijevao hitnu kirušku intervenciju u prvoj je verziji bilo slijepo crijevo, potom je, kako se priča prenosila i ukrašavala, slijepo postalo tanko, pa onda prešlo u debelo. A kad je svima dosadio crijevni katalog, razlog upoznavanja te balavice i ozbiljnog operatera doselio je do želuca i slezene. U jednoj obradi spomenuta je, tetka je čak i poznavala izvor, i prostata što nije ni bilo za čuditi jer je kazivačica na jedvite jade uspjela završiti četiri razreda osnovne i savladati toliko slova koliko joj je bilo dovoljno da njima sklapa jednostavne rečenice pune proklinjanja i želje za osvetom. Jedino jetru, bila je sigurna tetka, u svim tim njoj poznatim varijantama iste priče, nitko nije spominjao. Ukratko, znala je Vidi reći ona koja je tako dobro procjenjivala nećakinjinu zrelost, da su se neki brbljavci kroz pacijenticu imena tog i tog nastojali osvetiti određenoj, a za njih opasnoj, ženturači iz neposredne blizine, dok su drugi u priči pronalazili popriličnu  količinu bajkovitih elemenata pa su umjesto pacijentičina imena izgovarali svoje ne bi li se nakratko i barem dok kazivanje traje, zgodni kirurg zabrinuo i nad njihovim organom koji im u posljednje vrijeme zadaje sve više poteškoća, nadasve kad se najavi ciklona što pristiže sa zapada. U nečemu su se svi slagali:  primjećivali su da je  mlada pacijentica na kirurški stol i u ruke stručnjaka stigla u pravi trenutak. Kirurg je, kolikogod su tračevi bili zanimljivi, ipak među klokane odletio sam. Tetka je znala da je šogor u avion sjeo umoran od nagomilane praznine kojom je njezina sestra slagale planove za nezaboravne obiteljske vikende, znala je da on jedva čeka da mu s leđa nestanu brazde nastale u dodiru s rubovima uštirkanih plahti na kojima nije bilo mjesta  znoju, sokovima, slini, spermi i trzajima. Znala je da kirurg bježi od spavaće sobe čiji su prozori u sva godišnja doba bili otvoreni i kristalno čisti.

Svoje viđenje sestrina bračnog brodoloma  tetka nikada nije iznosila pred Vidom. Ne zbog toga što se plašila da će djetetu oslabiti sliku žene u ulozi jedine skrbnice, nego zbog toga što je osjećala da je nećakinja itekako dobro upoznata sa bolesnom potrebom  svoje majke da u svakoj situaciji zakoči osjećaje. Vidina tetka bila je posve sigurna, iako sa svojom suzdržanom sestrom nije razmijenila ni jednu povjerljivu rečenicu, što je dovelo do toga da kirurg kupi avionsku kartu i odleti. Njih dvije ništa jedna o drugoj važno nisu znale. Čak ni onda kad je tetka kao dvadesetogodišnjakinja upućena na konizaciju, prešutjela je to sestri liječnici. Po uputnicu nije otišla  k njoj nego je, zamolivši za liječničku diskreciju,  potražila njezinu kolegicu iz suprotne smjene. Nisu jedna drugoj imali što reći ni kad je starija sestra, pet godina poslije muževljeva odlaska, mlađoj sestri predstavila svog novog prijatelja.

Tetka je imala dobar osjećaj za ljude. Razumjela je što je mučilo Vidu u minutama kad je s gađenjem uletjela u njezinu učionicu, dozvala je rukom pa onda na hodniku upitala: Jesi li ga vidjela? Grozan je. Zvat ću ga On.

- I ja, odgovorila joj je tetka, poljubila je u kosu pa se vratila među svoje đake da bi s njima nastavila raspravljati o osjećajima Anina prevarena muža i ostavljena sina.  Razumjela ju je i kad je sedam i po godina poslije uplašena molila da je primi k sebi jer je mama poludjela. Nije se začudila kad joj je na pitanje Tko je otac?, Vida odgovorila - On.

-  Bojala sam se da će se to dogoditi, ponavljala je tetka navlačeći cvjetnu posteljinu na jastučnice koje je njezina majka kupila mjesec dana prije smrti uvjerena kako će ozbiljnu dijagnozu otjerati dezenom primjerenim dječjim krevetićima.  - Nek' te čuva omama, pokušaj spavati,  rekla joj je i rukom prešla preko crno bijele fotografije koju će Vida svake noći, sve do poroda, skidati sa zida i prislanjati na grudi.  Učinit će to i onda kad bude čula odlučne majčine korake u hodniku tetkina stana i tetkine rečenice koje s puno odlučnosti upozoravaju da će mala ostati ovdje.    

Doktorica je hodala kao što sad ona hoda po sobi u kojoj se prije četrnaest godina dogodilo jedno priznaje, a za četrdesetak minuta trebalo bi se dogoditi drugo. Okrivljeno isto lice. Mrzi se što joj koraci sliče na majčine. Prvi puta razumije omamine razloge za odlaskom, shvaća i rečenicu Cure moje, ne zamjerite, odlazim uvjerena da će smrt biti ljepša. Mogla bi posvojite njezine riječi kao što je mamina prijateljica htjela posvojiti njezinu Nelu. Da ode i ona, i da ponese baki  njezine cvjetiće. Još uvijek čuva onu jastučnicu i navlaku za poplun. Ali njoj je život s njezinom otkačenom tinejdžericom stvarno lijep. Možda smrt i može biti ljepša od života, razmišlja Vida. Žali za svakom sekundom koja prolazi. Vjerojatno se i njezina mama barem nekada, tamo na moru, u ordinaciji kroz čiji prozor već jedno desetljeće gleda kamene kuće obližnjeg otočića, upitala kako se osjećala omama dok je zimi ukoračavala u hladnu i lijenu rijeku. Možda ponekad, između dva pacijenta,  vrati  neku sliku i odvrti blijedi ton, da bi se podsjetila na vrijeme prije nego što joj je jedinica rodila nezakonito.       

- Upropastila si mi život, ti i tvoj odbjegli ćaća. Barem da je crkao, cr-ka-o, cr-ka-o!,urlala je majka onoga dana.

Kočila se na istim kvadratnim centimetrima na kojima Vida stoji sada. Samo što na tepihu tada nije bilo fleka od sokova, kave, coca cole i pudinga.    

Liječničina je unuka, otkako su se ona i mama odselile od tetke i došle živjeti na ovu adresu, obožavala kući dovoditi prijatelje. Baš u primaću sobu. Vida joj nije ni pomišljala braniti, podsjećati je na skupocjeni tepih i svilene tapete na zidovima. Pamtila je dan kad joj je učiteljica naredila da sljedeću nedjelju, kao jako dobra matematičarka, ugosti na dopunskim satima pet dječaka koji nikako ne mogu shvatiti zadatke s najjednostavnijim jednadžbama. Bio je četvrtak i ona se pred spavanje molila anđelu čuvaru do nedjelje ostavi lijepo vrijeme kako bi ona mogla  dečke podučavati u vrtu. Majci se nije usuđivala najaviti njihov nedjeljni dolazak. Odgađala je razgovor; od četvrtka do petka, od petka do subote, od subote do nedjelje. Čekala je pravi trenutak. A onda je nedjeljno jutro osvanulo hladno i tmurno. Još je u zoru pogledala kroz prozor. Oblaci su dolazili s rijeke, crni i opasni. Rasplakala se. Skuhala je mami kavu i odnijela joj u sobu. Kad se ona  hladno zahvalila, Vida joj je počela  mucajući objašnjavati kako je kao najbolja učenica zadužena za podučavanje iz aritmetike i da će prijatelji doći u deset, ima još do tada puno vremena, čitav jedan sat, i to onaj pravi, a ne školski.

- Kako to misliš,  upitala je mama.

- Pa imam sve pet, najbolja sam, odgovorila je preplašena Vida.

- Ne, to, ne mislim da bi i  smjela imati nešto drugo, nego da će doći. Gdje će doći? Do-ći?

 -Pa, pa k nama - jedva je bila čujna.

- A tko će počistiti stan iza njih?, pitala je mama ozbiljno a potom dodala: Razgovarati ću s tvojom učiteljicom. 

Loše matematičare doktorica je dočekala na ulaznim vratima. Vratila ih je do prve vanjske stepenice pa zamolila da se izuju  na samom početku i uredno slože cipele jedne uz druge. Nije im nekoliko minuta poslije, kad je počelo kišiti, rekla da obuću unesu u predsoblje. Dvojica su grčila palce da bi prikrili izvirene palce. Stidjeli su se. Do stola, prekrivenog za tu prigodu kariranim plastičnim stolnjakom na kojem je kućna pomoćnica mijesila tijesto, došli su koračajući preko bijelih pakpapira položenih na tepih. Vida se svojim poznavanjem računskih operacija približila, rame uz rame, đacima kojima je trebala biti nadređena. Onima koji ne samo ponekad nešto malo znaju nije bilo jasno što se događa s njom koja uvijek sve zna. Učiteljica sutradan nije spominjala dopunsku matematiku u stanu odlikašice Vide. Tri majke javile su da su im sinovi prehlađeni i da će djeca ostati kod kuće pa su ljubazno zamolile da im se kaže koja je matematička lekcija na redu. Jesu li djecu vodili na pregled kod njezine mame, Vida nije saznala. Nadala se da je ona, ako su do nje i došli, prema njima, u službenim prostorijama koje imaju plaćenu spremačicu,  bila ljubazna i da ih je upozorila kako moraju paziti da im noge uvijek budu suhe i utopljene.            

Kad su dječaci napustili stan, mama je odmah počela kupiti papire. Nije povisivala ton. Kažnjavala je hladnoćom.

- Ne cmizdri, je li ti tko što rekao?, dobacila je Vidi iz kuhinje u kojoj je spremala nedjeljni ručak.

I On će doći?, priupitala je Vida.

- On ima svoje ime, mlada damo. Nadam se da nemaš ništa protiv, odgovorila je cinično.

- Ne, bila je dovoljno glasna najbolja matematičarka.  A da je bila hrabrija, upitala bi je zašto je onda uklonila papir s tepiha. Dvadeset godina poslije misli da je to trebala učiniti.

Hoda.  Preostalo joj je još najviše pola sata. Ne uspijeva istjerati majku iz sobe. 

- Gdje je sad tvoj dragi tatica, da te vidi? A on, On je moj frajer, zapamti kučko mala, zapamti, za- pam-ti!, urlala je i provirivala iz kuhinje s čašom cedevite u rukama. Zatim je ušla u sobu i krenula prema telefonu. Utipkala je šesteroznamenkasti broj.

-Vrijedi li dogovor za popodnevne palačinke na starom mjestu ?, pitala je mazno. Poslala je poljubac i vratila se u kuhinju. Ispitivač na kazališnoj akademiji vratio bi je s prijemnog ispita i zaprijetio da se više ne pojavljuje pred njegovim očima. 

Vida je majku gledala u ogledalu i štipala butine. - Ubit ću to u sebi, ubiti, vikala je histerično.

- Smiri se, čut će nas susjedi, su-sje-di, opominjala ju je majka. I nije joj prilazila. Gadila joj se vlastita kćer. I Vidi se gadila ona. Okrenula se, pogledala je u njezine smiješne uvojke, nacerila se grimasom poludjele djevojčure i izgovorila: Ubit ću to da ne bi rodila nešto što može, barem teorijski, biti nalik na monstruma poput tebe. I kad budete naručivali palačinke  podsjeti ga da i tvoja kćer obožava palačinke s pekmezom od šipka. Baš kao i on.  

Koje on spravlja dok ti dežuraš.

- Kako se usuđuješ? zaurlala je majka.

- Utišaj se, čut ćete susjedi, opomenula ju je Vida.

Kad bi sada barem, dok čeka kćerku da se vrati iz škole, imala barem mrvicu te nekadašnje hrabrosti.

Pa kako do sada nije mislila da će se to dogoditi? Papir, potpuno vjerodostojan. I ništa više. Nije pročitala ni jedan takav roman u kojem se priča o identitetu komplicira jednim crkvenim dokumentom, a pročitala ih je na desetke, i stranih i domaćih, i patetičnih i ironičnih, i starinskih i modernih, a uvijek svedenih na isto, na žensku potrebu za ljubavlju i osvetom. Kamo sreće da se nije vratila u ovu kuću, da je poslušala tetku  i da su njih tri nastavile živjeti skupa. A ona se, isti čas čim je dobila majčin službeni dopis u kojem je obavještava da odseljava s datumom tim i tim, isti se čas počela pakirati. Nije joj bilo jasno zašto se teta žalosti dok je gleda kako iz obližnjeg marketa dovlači kartonske kutije i u njih ubacuje knjige i dječje igračke. Tetka se, priznala joj je poslije, utješila pomišlju da će si Vida možda nekoga naći, započeti vezu s nekim muškarcem koji će joj pomoći oko malene. U isto se vrijeme i bojala. Vjerojatno se i njezina sestra nadala, kada je započinjala vezu s njim koje su i Vida i ona zvale On, da će joj uz mušku ruku biti lakše odgajati kćer. Nakon nekoliko dana Vidi je stigao i darovni ugovor iz kojeg se vidjelo da je nova vlasnica kuće njezina sedmogodišnja kćerka. U dodatku je stajala napomena da Vida, kao zakonska zastupnica maloljetnog djeteta, ne smije nekretninu prodavati ni iznajmljivati. Vidjevši to, tetka je daleko lakše prihvaćala činjenicu da će ostati živjeti sama.

- Uvijek imaš knjige, rekla joj je Vida na odlasku.

- Samo nemoj i ti tako, uzvratila joj je tetka. - Znaš koliko sam ti zahvalna, ti si moja prava mama, nastavila je Vida kroz suze.

I tetka je znala da to nećakinja doista misli.  I da joj je teško napustiti sobu u kojoj je dojila dijete, mjerila prve temperature, provjeravala upaljene čeljusti, budila se nakon loših snova i spremala ispite; od prvog staroslavenskog kolokvija do diplomskog rada na temu ženskoga pisama.

- O čemu li pišu te žene,  rekla je tetki kad je pročitala sve ono što joj je ona predložila i s što je profesor, generacijski tetkin kolega, prihvatio.

- Kako to misliš? upitala je tetka.

- Čini mi se da bi pisale o životu, ali ne znaju što je on jer im je lijeno gledati oko sebe. Čini mi se da su zavidne na tuđe nesreće i da problem žena pisaca nije u odnosu muškaraca prema njima nego u ženskoj zavisti jedne prema drugoj. Plavokosa mrzi crnokosu, slabokosa mrzi one s grivom. Užas…

Tetka se smiješila, ali je ipak rekla : - Nadam se da nećeš to i napisati.

- Naravno da neću. Znaš da se u diplomski ne smije unositi vlastiti stav. Sve objektivno analizirati, preciznim jezikom i uredno ispisanim bilješkama. Zarez na pravom mjestu. Literatura razvrstana

A kojim bi se terminom pokrilo ovakvo njezino sadašnje histerično hodanje po sobi? Što bi teoretičarke rekle o njezinu strahu pred riječju nezakonito. Koliko bi one samo stranica ispisale na temu njezinih ljubičastih butina, a kako bi im tek godilo to stalno vraćanje na majku kao arhetipsko mjesto od srednjega vijeka do vegetarijanske revolucije. Da mogu, zna Vida, izvele bi one nju pred sud da se bez odvjetnika koprca zbog onog lažnog pisma što je  putovalo prema  mostarskom poštanskom  sandučiću da bi se iz njega vratilo na adresu s koje je i napisano.

Kreće prema kuhinji. Želi skuhati maloj puding od čokolade. Želi ga ukrasiti  kojom višnjom iz kompota. Samo da joj nekako prođe tih preostalih dvadesetak minuta. I da se prestane sjećati. U cijeloj priči je dobro što je tekstove za novi broj izlektorirala još sinoć i što ih je poslala u redakciju tjednika. Možda otvori i bolovanje, jer ako mala to primi onako kako ona misli da hoće, morat će brinuti o njoj, maziti je, udovoljavati joj, dopuštati sjedenje pred računalom i pretraživanje tko zna čega. Pristajat će na sve, samo da vrati njezino povjerenje. Tako se nije bojala ni onda kad joj je majka ponavljala rečenice što ih je neukoj trgovkinji upućivala profesorica kemije.

Stavlja devetu višnju, a kćer joj prislanja dlanove na oči.

- Pogodi tko je? E mljac. Ženi iz biologije pozlilo na satu pa nas pustila petnaest minuta ranije. Baš dobro. Moram ponoviti vjeronauk. Znaš da imamo generalku pred dolazak biskupa. Al sam gladna - Nela je nizala rečenicu za rečenicom.

Vida je šutjela.

- Ti si dobro, ili nisi dobro, Halo, mama, tu sam. Prišla joj je i zabuljila joj se u lice. Štipnula ju je za obraz.

- Halo, mama, ponovila je.

- Joj, zacvilila je Vida.

- Pa što je stara? Nije te valjda zaboljelo? Nela je izgledala pomalo zabrinuto.

Nije ju zaboljelo, samo ju je podsjetilo.

- Jasno mi je, jasno, ko dan. Znam, moju pravednu  mamu opet je iznervirao novinarski pristup nečijoj intimi - nastavljala je mala.

- Daj, kaži nešto, bila je uporna. Kako sam ja glupa. Debilka. Znam, ne mogu bilivit kak se nisam sjetila prije, čovječe. Ti si  zaboravila  otići po moj krsni list. Znam te ja. - pokušavala je i dalje.

- Nisam, uzvratila je Vida.

- Hvala na odgovoru, sjedi pet, klanjam se - nasmiješila se Nela. - A gdje je?, upitala je.

- Tamo na stolici u dnevnoj sobi. - zastala je mama i nastavila  Pogledaj ga.

Kćerka je otišla, uzela ga, pa doviknula: Šta je to, čovječe?Vidi, nezakonita, nepoznat. Nisi tak rekla, stara čuješ me?

Vida drhti, rukama se drži za rub stola. Nela ulazi u kuhinju mašući, nekako slavljenički, papirom u desnoj ruci. - Šta je tebi, stara moja. Šta si se ukipila? Nezakonita, nepoznat otac, baš cool. Nepoznat otac isto kao i onaj kojeg nisi vidjela. Ima razlike? Nema razlike, čovječe.

Vida ju pogledava. Ne vjeruje da njezina kćer samo ponavljala cool, baš cool,

- Kako to misliš? uspijeva promrsiti Vida.

- Kako mislim? Tako, čovječe. Pa curama iz razreda su roditelji najčešće razvedeni. Onoj seljančici, kako se ono zove, ma nije važno, stari je umro od raka. Onoj šminkerici iz centra stari je strpan u zatvor. Shvaćaš, sve već viđeno. Jasno ti je? Ovo je jedinstven slučaj. Cool, nezakonita, stari nepoznat. Cure će otkačit. Stara, ti ne shvaćaš da danas treba imat dobru spiku, Jedinstvenu. Spika prodaje sve. Čovječe, što se treseš? Daj taj puding.

- Izvoli, stavlja zdjelicu pred nju.

E stara idem ja sad malo klafrat s curama. U svoju sobu.

 - Hm? naravno, odgovara  Vida.

- E, stara,  to znači da ja ipak nisam Hercegovka?.

- Nisi.

- Znaš, i bolje. Tko se još fura na Hercegovce. Čovječe, ni velečasni ne vjeruje u Međugorje.

Poslije nekoliko minuta Vida se došuljava do vrata kćerkine sobe.

- Kak je to super, nezakonita, čula ju Nelin glas.  Ma kakva trauma, čovječe, o, ne tko se fura na traumu, nastavljala je.

Vida je ne pokucavši otvorila vrata.

- Stara ti ne znaš čitati? Šta je sad?  Trebaš nešt? Čovječe, ne mogu bilivit.

Na vratima je pisalo Zabranjeno, bez kucanja. I bio je stavljen uskličnik. Crveni, nekoliko puta podebljan.

- Htjela sam te pitati hoćeš li da razgovaramo o tome – mucala je Vida.

- Ma, daj, vidiš da razgovaram. Ima vremena, daj ne navaljuj, neće razgovor pobjeć, čovječe.

- U redu, izgovorila je Vida, izašla i zatvorila tiho vrata.

Uskličnik je crvenio još jače, ali ne dovoljno da Vida ne čuje: Sorry, stara upala, ona bi pričala, čovječe. Jedva čekam da ti pokažem. Ma čovječe, ajd mi reci kog ti još znaš da je nezakonit ko ja. Koja dobra fora. A zamisli facu one štreberice iz be razreda, puknut će od ljubomore.  

Vida je otišla u kupaonicu. Scenarij koji je ona smislila pokazao se potpuno promašenim. Na sreću ili na žalost, to ni sama nije z
kratkaprica @ 14:51 |Komentiraj | Komentari: 0
PRIČE, ARHIV 2010.
Index.hr
Nema zapisa.