Festival kratkopričašica - Zagorki u čast
Kratka priča je ženskog roda
Kontakt
  • kratkopricasice@gmail.com
Autorice, nastup 2.3.2011.
  • Nela Milijić
  • Renata Jambrešić Kirin
  • Irena Lukšić
  • Manuela Zlatar
  • Julijana Matanović
  • Maja Hrgović
  • Sandra Perić
  • Vesna Biga
  • Zvjezdana Jembrih
  • Mihaela Gašpar
  • Jasna Žmak
  • Tatjana Jambrišak
  • Jelena Zlatar
  • Vera Vujović
Autorice, nastup 8.3.2011.
  • Sanja Lovrenčić
  • Lana Derkač
  • Aida Bagić
  • Neva Lukić
  • Dorta Jagić
  • Sanja Pilić
  • Ksenija Kušec
  • Silvija Šesto
  • Vlatka Jurić
  • Ana Đokić
  • Darija Žilić
  • Renata Valentić
  • Lada Puljizević
Autorice, nastup 2.3.2010.
  • Bagić, Aida
  • Biga, Vesna
  • Brolih, Romana
  • Hrgović, Maja
  • Jagić, Dorta
  • Lukić, Neva
  • Milijić, Nela
  • Perić, Sandra
  • Puljizević, Lada
  • Zlatar, Manuela
  • Žilić, Darija
  • Žmak, Jasna
  • Kodrnja, Jasenka
  • Kušec, Ksenija
Autorice, nastup 8.3.2010.
  • Derkač, Lana
  • Đokić, Ana
  • Gašpar, Mihaela
  • Jambrešić Kirin, Renata
  • Jembrih, Zvjezdana
  • Jurić, Vlatka
  • Kolanović, Maša
  • Lovrenčić, Sanja
  • Lukšić, Irena
  • Lukšić, Milica
  • Valentić, Renata
  • Vujović, Vera
Brojač posjeta
55358
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Blog
nedjelja, veljača 28, 2010
 

U sobi za presvlačenje deset minuta prije osam ujutro, već nas je pet. Grupa smije brojati do osam ženskih grla, valjda zato jer je dvorana mala. Dolazim u preskocima. Napravim pauzu kad mi postane nepodnošljivo to mučenje. Čemu? Sad trenutno to volim. Pažnju mi privlači jedna koja je najredovitija od nas. To je Mira, tvrda brđanka koja mi, već dok pozdravlja, diže tlak. Uvijek kaže 'dobrojtro'.  Kad sam je prvi put vidjela i osjetila njene nokte na svojoj koži, sjetila sam se onog frustrirajućeg osjećaja iz djetinjstva: ona će pobijediti. Stalno igra igru nadmetanja. Gura se, miče ti stvari, stane pred tebe i maše rukama pa te uvijek udari. Jutros je već promijenila glazbu. Čim je ušla nije bila zadovoljna nježnim fadom, već je odmah požurila do police s cd-ovima i našla tehno. Mogla bih je ubiti.  Da se spasim, sjedam kraj Božene.

-Kako si?- pita me, a njen glas mi pomiluje vrat. Lice joj je blago kao i ime. Gleda me i smješka se suosjećajno, malo popričamo a ja se naglo spuštam, nisam više ljuta. Navlačim  odjeću za gimnastiku i dok čekam početak vježbanja, slušam bespredmetni razgovor crvenokose i trenerice.

-          I sad znaš, on ima gitaru u šest, a škola mu završi u četiri i tridesetpet  (jadnik!).  Kako će to moje jadno dijete stići na sve te obaveze?(pa ti si ga upisala na sve to.) Mora se malo odmoriti, poigrati na kompjuteru (zašto?), a poslije je umoran i ništa više ne stigne.

-          Ma da, ta današnja djeca imaju samo obaveze. Pa sjeti se nas kad smo bile male (ja se sjetim), igrali smo se u parku, jurili i bili na svježem zraku (to je točno). A oni? Samo uče (ma daj, uopće ne uče!). I taj program, taj 'hnos', umjesto da im bude lakše, njima je teže.

-          Da, neki dan su dobili za zadaću da opišu.............

Više ne mogu slušati. Dignem se kao da me netko iglom ubo u stražnjicu. Nije me briga za njihove zadaće i rasporede. Nikad nisam mogla razgovarati o sjeckanju mrkvica, pasiranju voća, o kakicama, bljuvicama, rasporedima i zadaćama. To je  život, svi jedemo, svi seremo, svi rješavamo zadatke kakvi god oni bili. Šta se žale stalno? Nek odustanu pa će im bit lakše!

Ulazim u dvoranu, strunjače su na podu, a Mira je naravno prva, izabrala je najbolje mjesto. Ja stanem najdalje moguće od nje jer sam već iziritirana. Razgibava se žustro da već zagrijana dočeka trenericu. Sjednem na pod i gledam ju. Zamišljam kako je zapravo kod kuće suprotnog ponašanja. Ovdje je samo na liječenju. Terapija udri gdje možeš. Poslije juri na tržnicu, kupuje meso, povrće, cjenka se i bezobrazna je s prodavačicama. To smije. Kod kuće priprema ručak, posprema, pere prozore, čeka jednog sina da dođe iz škole. Servira mu jelo, odnosi školsku torbu, donosi pribor na stol, kao da je sluškinja. To isto radi za još dva sina, i naravno, još jednom za muža. Sve ispočetka za cara obitelji. Obraća mu se šaljivo s 'gazda', a nikad ga drukčije niti ne zove. Zna da mu to paše. Dok muž jede, ona je stalno u stanju pripravnosti da mu dodaje sol, ubrus, desert. Tiha je i nenametljiva. Nakon ručka smjerno se povlači, smiruje djecu i šalje ih po sobama da muž odmori poslije posla. Zadovoljna je jer je svima napravila što je zamislila da mora. Prijateljica ju telefonski poziva na kavu.

-          Joj, ne mogu sad draga, čeka me kuhinja, pripremam zimnicu. Upravo sam skuhala ručak, svi su pojeli. Djeca sad pišu zadaće pa moram biti tu da im pomognem.

-          Ma daj, pa samo pola sata – zove ju prijateljica.

-          Ma ne mogu, sad će oni na trening, a nisam im još ispeglala robu. Jutro sam potrošila na gimnastiku, tako da stvarno ne mogu. Drugi put.

Dok tako razmišljam, trenerica poglasni Mirinu muziku koja mi do kraja kida živce pa čvrsto odlučujem da ću sljedeći puta donijeti svoj cd. Ne mogu slušati neki hibridni tehno-pop pa bilo to i uz vježbanje. Komentiram naglas, naglašavam da su mi živci slabi zbog godina,  Božena se slaže, a kratkokosa plavuša koja je do sada šutjela, kaže:

-          Ja jako volim muziku. Ne mogu bez nje. Po cijeli dan je slušam kod kuće. Zato sam i mladolika.

-          I ja! Viknu u glas Mira i crvenokosa.

Gotovo se srušim od smijeha. Ona jako voli muziku i mladolika je! Šuti, šuti, govorim si, nemoj izazivati. Malo je bolje pogledam i vidim da nosi steznik, onaj koji drži cijeli torzo. To je onaj steznik koji se prodaje na televiziji, onaj koji za sekundu oduzme do četiri kilograma. Ali to nije sve, uz njega je dobila i kremu!

Vidim da žustro vježba, da ne zabušava kao ja. Svaku vježbu radi revno, ispravno, a nas koje radimo malo aljkavo gleda s prijekorom odlikaša. Želim se smijati ali ne smijem, pa imam još manje snage za vježbanje. Odjednom Mira želi promijeniti mjesto jer joj klima uređaj puše za vrat. I gdje će nego do mene? Vidim da mi nema pomoći. Prvo pomakne moju strunjaču, pa se postavi tako da ja ništa ne vidim. Uzmičem, ali ne dovoljno. Već kod sljedeće vježbe lupi me po nozi. Ok, maknem se još dalje i neko je vrijeme mir. Ne da se Mira, mora obaviti svoju misiju. Možda ona i druge tuče, ali danas sam ja na tapeti. Sad me okrznula svojim kandžama po nadlaktici. Pogled na te ptičje ruke goni me na grčeviti smijeh. Jedva se suzdržavam, a spašava me sljedeća vježba koja nas tjera na šetnju po dvorani. Nekako dođem k sebi, ali već je kraj pa s olakšanjem odlazim u svlačionu, dalje od Mire. Nije mi to pomoglo. Prva je u tušu, sve si je stvari lijepo rasporedila po polici ogledala u prostoriji ispred tuš kabine, da neka od nas slučajno ne bude prije nje. Mi smrtnici nek se peremo u lavabou. I to kad ona završi. Božena ne vidi sve to, predobronamjerna je.  U sebi nema nimalo zla, pa ga ne vidi ni kod drugih. Polako se presvlači, čeka svoj red, blagog pogleda upućenog nekome koga mi ne vidimo. Gotovo da vidim zlatnu auru oko nje. Dok sjedim ne znam što ću, gledam zidove, pogledom pratim cijevi, sprave, proučavam odjeću, izgažene cipele. Osjećam vonj ženskih hormona kojeg sada nakon vježbanja ima u izobilju. Čini mi se da ga u ovoj sobi ima toliko da je smjesa zraka postala eksplozivna. Dodatnu napetost čini neprekinuti razgovor o zadaćama. Sad raspravljaju o tome kako su one same napisale eseje za svoju djecu i dobile dvojke! Pune su bijesa prema školskom sustavu i nastavnicima. Sad je neizdrživo, ali nemam kuda pobjeći. Polagano se dižem i krećem prema tušu jer ću možda tako Miru potaknuti na žurbu. Ako to netko ne učini, tuširat će se još  pola sata. Stojim ispred kabine i čekam. Kroz mutnu plastičnu zavjesu vidim njezine pokrete. Tada me kao slučajno polije tušem po majici. Ovo je bila iskra, ali nisam ja od jučer. Izlazim i čvrsto zatvaram vrata. Nek se tušira koliko hoće. Sredim se malo, obučem se, složim stvari i polako krenem prema izlazu. Nisam proučavala cijevi tek tako. Točno znam koja kuda vodi i neprimjetno zatvorim ventil za toplu vodu. Pristojno pozdravljam trenericu, mašem curama i odlazim. Iz daljine čujem Mirin urlik i smiješim se slici. Ona stoji u ledenoj vodi do koljena, sva je plava, ne može van jer su se vrata predobro zatvorila, vode je sve više i više, dopire do iznad ogledala, ona sad mora plivati, stvari plutaju oko nje, cure ništa ne slute jer su vrata nepropusna. Voda dolazi do vrha prostorije, a Mira se ipak nekako iskobelja  kroz izmišljeni prozor pri vrhu, penje se na ravni krov zgrade i ne zna što će.

kratkaprica @ 16:04 |Komentiraj | Komentari: 0
PRIČE, ARHIV 2010.
Index.hr
Nema zapisa.