Festival kratkopričašica - Zagorki u čast
Kratka priča je ženskog roda
Kontakt
  • kratkopricasice@gmail.com
Autorice, nastup 2.3.2011.
  • Nela Milijić
  • Renata Jambrešić Kirin
  • Irena Lukšić
  • Manuela Zlatar
  • Julijana Matanović
  • Maja Hrgović
  • Sandra Perić
  • Vesna Biga
  • Zvjezdana Jembrih
  • Mihaela Gašpar
  • Jasna Žmak
  • Tatjana Jambrišak
  • Jelena Zlatar
  • Vera Vujović
Autorice, nastup 8.3.2011.
  • Sanja Lovrenčić
  • Lana Derkač
  • Aida Bagić
  • Neva Lukić
  • Dorta Jagić
  • Sanja Pilić
  • Ksenija Kušec
  • Silvija Šesto
  • Vlatka Jurić
  • Ana Đokić
  • Darija Žilić
  • Renata Valentić
  • Lada Puljizević
Autorice, nastup 2.3.2010.
  • Bagić, Aida
  • Biga, Vesna
  • Brolih, Romana
  • Hrgović, Maja
  • Jagić, Dorta
  • Lukić, Neva
  • Milijić, Nela
  • Perić, Sandra
  • Puljizević, Lada
  • Zlatar, Manuela
  • Žilić, Darija
  • Žmak, Jasna
  • Kodrnja, Jasenka
  • Kušec, Ksenija
Autorice, nastup 8.3.2010.
  • Derkač, Lana
  • Đokić, Ana
  • Gašpar, Mihaela
  • Jambrešić Kirin, Renata
  • Jembrih, Zvjezdana
  • Jurić, Vlatka
  • Kolanović, Maša
  • Lovrenčić, Sanja
  • Lukšić, Irena
  • Lukšić, Milica
  • Valentić, Renata
  • Vujović, Vera
Brojač posjeta
55353
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Blog
ponedjeljak, veljača 22, 2010
 

Gospođa Valjak, Anita Valjak, viša medicinska sestra, izašla je iz bolničke zgrade nakon rutinskog, mirnog noćnog dežurstva. Dočekao ju je hladan zrak, nenadana bjelina, još neutrte staze i snijeg koji uporno, gusto vrtloži. Zatrpani automobili, ralice, prigušeni zvukovi i gusta mećava iz koje tramvaj ne izranja.

              Zamotana u meki šal i ruku zabitih u džepove, gospođa Valjak kreće pješice. Polako, korak na korak, a snijeg pod nogama sitno škripi i sve miriše na bijelu, čistu, oštru svježinu.

              Pokatkad, ne prečesto, gospođa Valjak razmišlja o svom životu i tada joj se on čini kao uredan, pažljivo potštucavan i planski njegovan vrt.

Ima posao s kojim je zadovoljna.
Ima kćer s kojom je zadovoljna.
Ima frizuru, liniju i ten s kojima je zadovoljna.

A ima i gospodina Valjka, s kojim je zadovoljna.

Predvidljiv red ispunjava je osjećajem sigurnosti i mira.

 
Zajedno s pahuljama koje je nenadani udar sjevernog vjetra naglo podigao i uzvrtio, tako nekako i gospođa Valjak biva pogurnuta lijevo. Skreće s glavne ulice pa nastavlja hod duljim putem, kroz pust perivoj parka.

Uranja u bjelinu.
Na nedirnutom snijegu, polako i pažljivo ucrtava vijugu svojih koraka.

Podiže glavu, zatvara oči a ledeni kristali padaju joj na usne. Lagano ih dodiruje i otapa vrškom jezika.

Smiješi se.
A onda, odjednom zastaje.
Gleda i ne vjeruje.
Tu, tik do njenih nogu dugovrata je i purpurna ruža.

Ruža?
Gospođa Valjak se iznenađena osvrće. Nigdje nikoga. Sve je tek meka bjelina po kojoj se kotrlja vjetar i ostavlja svoj namreškani trag.

Nigdje stope, nigdje znaka da je ikada itko ovdje bio.

A ruža, kao da je s visina na snijeg spuštena.

 
*****
 
Gospodin Valjak je, sjedeći u niskoj fotelji, preko rastvorenih novina začuđeno promatrao svoju suprugu. Njeni koraci na stubištu začuli su se s dobra tri sata zakašnjenja i sada je ona, umjesto nekog uobičajeno ozbiljnog objašnjenja, rasute kose, rumenog lica, ozarenog pogleda i još uvijek osuta blistavim, ledenim sjajem, sva u nekom lelujanju nevezano brbljala o šetnji, tramvajima, snijegu koji tako prekrasno pada i…

«… tako, kažeš, pronašla si ružu?», izgovorio je gospodin Valjak olovnodubokim glasom.

Gospođi Valjak je ta nijansa promakla.
«Da. Pronašla. U snijegu. Zamisli!», žvrgolji ona i s puno nježnosti spušta cvijet u vazu. Jagodicama lijepih prstiju dotiče i brižno gladi začvoreni pup.

Poslije je dovršila ručak.
Pjevušila je u kuhinji.
Ljubazno je suprugu preko stola dodala papar.

Ne skidajući pogled sa svoje poslijepodnevne, televizijske serije ovlaš ga je poljubila u obraz kad je on odlazio.

 
*****
 
Bila je ponoć i gospodin Valjak je, mimo svih godinama njegovanih dobrih kućnih običaja, ravno s ulaznih vrata, još u cipelama, odijelu i s kravatom bučno uletio u spavaću sobu.

Gospođi Valjak, u polusnu, učinilo se da joj on nešto važno želi reći.

Pogrešno.
Pokrivač se zabuši u kut sobe. Gospodin Valjak, u letu i bez riječi, bijesno pokida gumbe na vlastitim hlačama. Cipela se nije ni sjetio, dakle obuven je. Odjednom u vihoru zadignuta, ružičasta spavaćica svojim paučinastim volanima poklopi lice žene. Elastična traka njenih gaćica se napnu, ciknu a onda su, u kratkom fijuku, gaćice frknule daleko iza ormara.

Žestinom koja je njega samog zatekla a ženu ostavila bez daha, gospodin Valjak uletio je gospođi Valjak.

 
*****
 
Nešto kasnije ona je drhtavu ruku prislonila na vrelo čelo i uzaludno je pokušavala srediti misli.

On je, još uvijek sopćući, grozničavo pokušavao olabaviti čvor na kravati tek tad shvaćajući da se njome skoro pa udavio.

Kao prizor iz ružnog sna učinila mu se blijedim uličnim svjetlom obasjana, visoka i ukočena ruža.

Još jutros grčevito stegnut pup sada je moćno nabubrio, raskalašeno se rastvorio i vidljivo je, na očigled rastao.

 
*****
 
Gospodin Valjak je šutio.
Gospođa Valjak je šutjela.
Ali onaj olovni glas više nije mogao šutjeti pa se oglasio raspukao, dubok i škrgutav.

 
«Tko ti je dao onu ružu?»
 
 
 

(Priča nagrađena na natječaju „Književni krug“, Karlovac, 2003.)

 
 
 
kratkaprica @ 03:37 |Isključeno | Komentari: 0
PRIČE, ARHIV 2010.
Index.hr
Nema zapisa.