Festival kratkopričašica - Zagorki u čast
Kratka priča je ženskog roda
Kontakt
  • kratkopricasice@gmail.com
Autorice, nastup 2.3.2011.
  • Nela Milijić
  • Renata Jambrešić Kirin
  • Irena Lukšić
  • Manuela Zlatar
  • Julijana Matanović
  • Maja Hrgović
  • Sandra Perić
  • Vesna Biga
  • Zvjezdana Jembrih
  • Mihaela Gašpar
  • Jasna Žmak
  • Tatjana Jambrišak
  • Jelena Zlatar
  • Vera Vujović
Autorice, nastup 8.3.2011.
  • Sanja Lovrenčić
  • Lana Derkač
  • Aida Bagić
  • Neva Lukić
  • Dorta Jagić
  • Sanja Pilić
  • Ksenija Kušec
  • Silvija Šesto
  • Vlatka Jurić
  • Ana Đokić
  • Darija Žilić
  • Renata Valentić
  • Lada Puljizević
Autorice, nastup 2.3.2010.
  • Bagić, Aida
  • Biga, Vesna
  • Brolih, Romana
  • Hrgović, Maja
  • Jagić, Dorta
  • Lukić, Neva
  • Milijić, Nela
  • Perić, Sandra
  • Puljizević, Lada
  • Zlatar, Manuela
  • Žilić, Darija
  • Žmak, Jasna
  • Kodrnja, Jasenka
  • Kušec, Ksenija
Autorice, nastup 8.3.2010.
  • Derkač, Lana
  • Đokić, Ana
  • Gašpar, Mihaela
  • Jambrešić Kirin, Renata
  • Jembrih, Zvjezdana
  • Jurić, Vlatka
  • Kolanović, Maša
  • Lovrenčić, Sanja
  • Lukšić, Irena
  • Lukšić, Milica
  • Valentić, Renata
  • Vujović, Vera
Brojač posjeta
55353
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Blog
nedjelja, veljača 28, 2010
 

 

         -Hajde, Anja! – već treći put zvao me Karlo iz dnevne sobe – Počet će i serija. Htjela si je gledati.

         -Dođi već jednom, mama – vikala je moja petogodišnja kći iz predsoblja, okrenuta prema vratima kupaonice u kojoj sam se opet  nalazila.

         Mislim da sam bila prilično mirna, ali nisam mogla odgovarati na njihove nestrpljive zahtjeve. Bila sam zagušena. Osjećala sam se umorno, iako nisam radila ništa naporno.

         -Hoćeš li napokon doći? – samo što nije povikala afrička posuda za voće.

         -Još nisi tu – gotovo da su uspjeli izgovoriti zajedno dvosjed i trosjed.

         Stajala sam u kupaonici. Neko vrijeme sam tamo ostala ne mičući se i nisam imala ama baš nikakvu volju pokrenuti se, bilo što  učiniti. A znala sam da bih trebala.

         Pustila sam vodu.

         Prvo se nakašljala slavina pa mi poprskala trenirku. Nakašljava se već cijeli tjedan svaki put nakon što je radnici izžedne zavrtanjem vode u čitavoj ulici. Blatnjavoj ulici. Raskopanoj ulici. Ne zlostavljaju oni slavinu. Nema tu mobbinga. Mijenjaju vodovodne cijevi. Pa će onda doći drugi radnici asfaltirati cestu. Napravit će parkiralište i na tom istom mjestu novi radnici postavit će automate za naplatu parkiranja. No gornji dio moje trenirke je mokar, cijedi mi se voda s trbuha jer su lakome cijevi htjele naglo gutati ponovo puštenu tekućinu.

         -Anja! – ponovo me zvao muž.

         Iz dana u dan sve ubrzanije sam ostajala bez energije, osjećala se beskrajno iscrpljeno. Sve lakše i lakše obuzimao me bijes zbog potpuno nevažnih događaja kao što je bio ovaj sa smočenom odjećom pa više nisam bila mirna. Kihanje slavine bilo mi je potvrda da ne mogu izbjeći stres ni u minijaturnom, no intimnom prostoru kupaonice, u slobodnoj Republici Anjastan, kako sam nazivala ovih nekoliko kvadratnih metara koji su sve učestalije služili za moj bijeg. Gubila sam se. Anjastan mi nije uspijevao priskrbiti opuštenost. Sve slabije sam držala pod kontrolom i svoju neorganiziranost, usporenost, neuredan i neujednačen ritam sna, migrene, vrtoglavice. Republika, odnosno država, treba nuditi sigurnost, biti utočište, razmišljala sam. Zbog moje sve veće potrebe za nezavisnošću je i nastao Anjastan. A ako postoje Kazahstan, Uzbekistan, Turkmenistan i tako redom, zašto ne bi mogao postojati i otcijepljeni Anjastan?

         -Nećeš gledati seriju? – upitao me Karlo nakon što sam ušla u sobu i sjela.

         Klimnula sam da hoću te mi je ispričao sadržaj. Već je bilo dvoje mrtvih. Ubijeni muškarac i žena koja je navodno izvršila samoubojstvo.

         -Već se naslućuje da se nije  sama prostrijelila – dodao je.

         Uto se pojavila raskopana cesta. Umorena cesta čijim se ožiljcima forenzika serije nije imala vremena baviti. U glavi su mi se odvrtjele još odvratnije slike na kojima, pri njenoj reanimaciji, strojevi na sloj kamena nanose uginule ličinke. One sada cestu napuhuju poput kvasca. Na to dolazi beton. Nisam znala odakle mi dolaze takve asocijacije.

         -Vidi, vidi! Cesta kao naša! – derala se moja Sara i nastavila od plastičnih elemenata slagati  kuću koja uopće nije nalikovala onoj u kojoj je živjela.

         Istraga se dalje odvijala kod uzgajivača ptica. Ptice su zauzele cijeli tavan, nepregledan i ispresijecan oronulim namještajem. Prije konačnog obračuna i samog finala jasno se vidjelo da je inače suludi tip, uzgajivač ptica, svakom golubu stavio mali metalni prsten.

         Karlo je prokomentirao kako golubu samo drugi golub ima pravo nataknuti prsten. Poljubila sam Karla. Pa Saru. Osjećala sam se kriva za svoje izmicanje.

         Onda je Karlo, vidjevši oblake na odjavnoj špici,  želio Sari objasniti izmjenu vremenskih prilika.

         -Kad Bog puhne, nastaje oluja. Zapuše vjetar, skupe se oblaci. A kad Bog odluči udahnuti i u svoja pluća ponovo usisati sve ono što je posijao po nebu i čime ga je namrštio, onda se nebo razvedri pa možemo u šetnju.

         Vjerovala sam da mi se ovakvo tumačenje ciklone i anticiklone svidjelo više nego samoj Sari. Ona je tumačenje promjena u prirodi o kojima joj je pričao primila kao nešto sasvim stvarno pa nije bila vidljivo impresionirana. Neko sam vrijeme zamišljala oblake koji su se našli na ekranu kao božje asimetrične crteže na listovima nebeske bilježnice. A svaki novi trenutak, svaka mijena, označavala je prelazak na novu stranicu.

         Već je bilo kasno popodne i kod nas se spremala oluja, ne u televizijskoj seriji. Sjetila sam se svoje tete koja je bila užasnuta za vrijeme zimskih boravaka u gotovo praznoj i iznad ceste izdvojenoj zgradi na Krku. Kad god je intenzivno puhalo, a ona bez grijanja osjetila svu jezu zapisa svjetlosti na hladnom i tupom ekranu prozora, slala je SMS poruke. Pisala je da gleda horor na programu koji je vidjela, kao da je bila riječ o TV programu. Došlo mi je da uključim kompjuter, upišem kao adresu www.usamljeni_pojmovi.hr pa da pokušam naći na stranicama usamljenosti svu pustoš krčkog kamena i tetine sleđenosti, ali ona se vjerojatno ne bi pojavila tamo. Kao što ne bi vrijedilo ni ubaciti riječi tetino iskustvo bure u google tražilicu kao da je ono neki globalni pojam. No bilo mi je potpuno jasno rođakino nastojanje da mobitelskim porukama zagrije garsonjeru. Da vrati u sobu točno onoliki djelić topline za koliki ju je opustošila bura.

         U našem stanu nije bilo hladno, iako je vani puhalo. Čak sam se preznojavala. Sve više i više, kako se zvuk vjetra pojačavao. Hvatala me nervoza.

         Sara je izjavila kako je oblaci podsjećaju na otoke. Nije se izjasnila misli li na oblake s odjavne špice kriminalističke serije ili ovdašnje oblake, ali nije ni bilo bitno na koje je od njih mislila. Važno je da razvija asocijacije i imaginaciju, vjerovala sam.

         Nisam joj htjela kvariti doživljaj pitanjem ima li načina da golubovi slete na ove otoke od pare umjesto od kamena i nađu na njima svoje odmorište, svoj hotel. Čvrstu postelju, utočište. Samo bih je razočarala takvim pitanjem. A opet, s druge strane, predbacila sam si da joj ne razvijam dovoljno smisao za logičnost. No vidjela sam da su joj oči radosne. Zanimalo me kako je u tom trenutku izgledalo njeno srce i bi li umjesto njega, crvenog i krvavog, u Sarinim grudima u ovom trenutku bilo moguće naći presliku neba s polaganim kretanjem para, s oblacima kao usporenim filmom koji ubrzo prerasta u muving s mliječnim mrenama.

         Neprestano su mi misli istiskivale jedna drugu i malo su mi se po glavi vrzmali Sara i oblaci, kao i svijet dnevne sobe, a onda sam opet propadala i tonula sve dublje i dublje u stanje svoje neizvjesnosti i nemira koje me posljednjih dana nepodnošljivo zaokupljalo.

         Bojala sam se. Lagana i povremena bol, koju sam osjećala zadnjih mjeseci u dojci, preselila je pod dojku i pazuh. Osjetila sam je najsnažnije negdje u rebru. Na trenutak sam se upitala što bih imala u svijesti da sam muškarac, ne bilo kakav muškarac, nego biblijski prvi čovjek pa osjećam bol na mjestu na kojem bi mi trebalo biti rebro. No njega zapravo nema jer je od njega stvorena žena. Učinilo mi se da me ta pomisao približila opravdanju muškog nagona za ženom jer mi se razbistrilo i sada sam, na trenutak mirnija i odbjegla svojoj bolesti, povezivala lov na žene, bez obzira bio on sofisticiran ili sirov, s popunjavanjem one proklete i nikada do kraja popunjive praznine na mjestu jednog rebra koje je nedostajalo. Ako je ta praznina nastala zbog žene, onda jedino žena posjeduje ono čime se praznina može donekle ispuniti.

         A onda me više nije bilo briga za svijest muškarca ni muškarčeve strasti. Mene je predio rebra bolio iz drugog razloga. Nisam se usudila otići na liječnički pregled. Što ako čujem da je zloćudni tumor metastazirao? Padale su mi napamet najcrnje prognoze, iako bol nije bila nepodnošljiva. Više je plašila. Moguće je da mi manjka opuštenosti, kretanja i svježeg zraka. Da je sve izmislila moja napeta psiha uslijed stalnih stresova, pakiranja torbi i svakotjednih službenih putovanja. A ja sam usporena i neispavana i teško podnosim stalne promjene.

         Sara je pričala o sadržaju serije koju smo upravo odgledali, ali nisam bila sigurna da sam je baš pažljivo slušala. Nije uspjela povezati sve detalje. Promaklo joj je mnoštvo sitnica što nije bilo ništa neobično za petogodišnje dijete. Znala je pročitati svaku prevedenu riječ, ali je još poprilično slovkala. Bilo bi neobično da je bilo drukčije.

         -Anja! – zvao me Karlo.

         Znam, trebalo je večerati.

         -Anja! – pozvali su me kuhinjski tanjuri, iako mi se nije večeralo.

         -Anja! – zavikao je neodrezan kruh.

         -Čekam te – javio se još uvijek zapakirani i čitav dvadesetosamdekagramski sir.

         -I ja čekam – staloženo je rekla staklenka krupnih crnih maslina. 

         -Anja! – izustila je salama.

         -Vidi što sam nacrtala – pokazivala je Sara.

         -Nisi me ispeglala – protivio se stolnjak  - Opet ćete jesti na onom plastičnom smeću.

         Prednost sam dala praktičnijem stolnjaku. Onom što ne zauzima mene,  nego samo stol. Onom što se previše ne rasprostire u meni s obzirom da su me već prenastanili i ignorancija i strah.

         Nisam bila sigurna što ću poduzeti. Sve manje sam bila uvjerena čak i da znam koji me organ uistinu boli. I nije bio problem u povijesti bolesti – nju sam, čini se, dobro poznavala i revno pratila. Savršeno sam znala kako se iz dana u dan taložila. Ono što je trebalo rasvijetliti, bez sumnje, bio je zemljopis bolesti.

kratkaprica @ 15:52 |Komentiraj | Komentari: 0
PRIČE, ARHIV 2010.
Index.hr
Nema zapisa.