Festival kratkopričašica - Zagorki u čast
Kratka priča je ženskog roda
Kontakt
  • kratkopricasice@gmail.com
Autorice, nastup 2.3.2011.
  • Nela Milijić
  • Renata Jambrešić Kirin
  • Irena Lukšić
  • Manuela Zlatar
  • Julijana Matanović
  • Maja Hrgović
  • Sandra Perić
  • Vesna Biga
  • Zvjezdana Jembrih
  • Mihaela Gašpar
  • Jasna Žmak
  • Tatjana Jambrišak
  • Jelena Zlatar
  • Vera Vujović
Autorice, nastup 8.3.2011.
  • Sanja Lovrenčić
  • Lana Derkač
  • Aida Bagić
  • Neva Lukić
  • Dorta Jagić
  • Sanja Pilić
  • Ksenija Kušec
  • Silvija Šesto
  • Vlatka Jurić
  • Ana Đokić
  • Darija Žilić
  • Renata Valentić
  • Lada Puljizević
Autorice, nastup 2.3.2010.
  • Bagić, Aida
  • Biga, Vesna
  • Brolih, Romana
  • Hrgović, Maja
  • Jagić, Dorta
  • Lukić, Neva
  • Milijić, Nela
  • Perić, Sandra
  • Puljizević, Lada
  • Zlatar, Manuela
  • Žilić, Darija
  • Žmak, Jasna
  • Kodrnja, Jasenka
  • Kušec, Ksenija
Autorice, nastup 8.3.2010.
  • Derkač, Lana
  • Đokić, Ana
  • Gašpar, Mihaela
  • Jambrešić Kirin, Renata
  • Jembrih, Zvjezdana
  • Jurić, Vlatka
  • Kolanović, Maša
  • Lovrenčić, Sanja
  • Lukšić, Irena
  • Lukšić, Milica
  • Valentić, Renata
  • Vujović, Vera
Brojač posjeta
55353
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Blog
ponedjeljak, veljača 22, 2010
 

 
-Hoću ga ufotkati već zadnjih desetak godina i još to nisam učinio - rekao je glavom mi pokazujući na prozor kojeg su zazidali u strogom centru grada. - Vidiš, zazidan je, ali ipak je prozor. Iako je izgubio svoju funkciju.
Pitala sam se zavaravamo li se kada ga, prolazeći pokraj njega, i dalje imenujemo istom imenicom. Zavaravam li se izgovarajući imenicu “prozor” premda sam u prethodnom trenutku jasno korigirala svoje viđenje njegove dijagnoze? No prozor ipak nije nesretan jer nema svijest o svojoj dijagnozi. A ako predmeti nemaju svijest, budući da nisu živa bića iako ih katkada besmisleno uporno personificiramo, onda ne posjeduju ni osjećaj nesreće.
-Mi smo ti koji potičemo osjećaj tragičnosti i stavljamo uz predmete svoje emocije. Pa kada se pitamo da li je zauvijek odustao od svoje vlastite borbe, možemo li se zakleti da mislimo samo na prozor? - suho sam izustila. - Ja prva ne mogu.
-Koračali smo bez riječi do prvih stolova “Zrinskog” i ako bih željela i ove stolove personificirati, opet im dajući naše vlastite osobine, tada su i oni iščekivali moguću kišu. Sjeli smo za jedan od stolova i te večeri čvrsto sam odlučila više ne spominjati prozor: pasivnost, upitnu svršenost u riječi “zazidan”, trpno stanje glagolskog pridjeva, zatečenu situaciju nakon niza godina i još koješta.
Dok smo sjedili i pijuckali svoja pića, dok smo zajedno s našim stolom i čašama i ostalim sitnim inventarom na stolu i u džepovima čekali kišu, a pljusak nam se činio već gotovo neizbježan, pridružio nam se Bert. Pričali smo o njegovom boravku u Londonu, o kiši, Šeherezadi, zaštopanoj kanalizaciji. Pitala sam se, dok je razgovarao s Bertom, koliko se bojao da razgovor sa mnom ne prijeđe na neka područja na kojima više ne bi bio tek sigurnost rutine. Previše mi je nalikovao na prokleti prozor.
Prešli smo u “Deja vu” i sada smo tamo prije pljuska ispijali svoja pića s ledom. Bio je pomalo odsutan dok smo Bert i ja pričali - opet o Bertovom boravku u Londonu iako smo već više puta pretresali istu temu, opet o kiši i gradskim kanalizacijama. Onda su njih dvojica započela svoj razgovor o pivu. Razmišljala sam o zazidanosti i onome što toj tematici pridaje čovjek. Htjela sam im reći da se prozor, kao duhom nepokretno biće, ne može sam zazidati, ali nisam. Pitala sam se postoji li stilsko sredstvo kojim se, za razliku od personifikacije, živim bićima pridaju osobine predmeta. Ako ne, trebalo bi ga izmisliti. Prateći Bertov i njegov razgovor, sve više sam u pojedinim trenucima osjećala potrebu za novim stilskim sredstvima. Te večeri sve mi se više činilo da su predmeti i ljudi pomiješali svoja svojstva i uloge.
Ni Bert ni on nisu voljeli kišu - ja sam je voljela. Ili točnije rečeno, oduvijek volim ljetne pljuskove. Da u njemu nije bilo žbuke od one proklete emocionalne zazidanosti, bio bi oličenje životne energije. Ni Bert nije bio daleko. Ali Bert nije imao u sebi toliku količinu cementa. Definitivno i ni izbliza toliku. Meni je opet, s druge strane, nedostajala dnevna energija Sunca. Katkada, bez dovoljne količine volje za mobilnošću i sebe sam, na taj način, tretirala kao predmet.
Još uvijek je tekao razgovor o pivu. No pretpostavljala sam da će Bert vrlo brzo ustati i otići. Da će htjeti biti u suhosti svojih zidova prije pljuska. Da će se utopiti u njima. Identificirati se s njima u snu. Nakratko su nam se priključili gosti koji su sjedili oko susjednog stola. I s njima smo pričali o gotovo identičnim temama. I o pecanju. Nedjeljom su znali otići na Savu. Bert nije dijelio njihovo oduševljenje za ribe. Berta i mene nije privlačila takva vrsta nadmudrivanja lovitelja i lovljenog, a i više nam je odgovarala kultivirana priroda. Onda smo ponovo ostali samo nas troje za stolom.
-Još ću jednu - rekao je Bert.
Kad tako kaže, znam da će zapaliti još jednu cigaretu i ubrzo ići. I da će se onaj otvoreni prozor u njemu zatvoriti.
-Sjedni - odvratio mu je, no Bert je ipak ubrzo otišao.
Nakon što je skrenuo u haustor, ni mi nismo više ostajali. Na putu, dok me vozio kući, još jednom smo prošli pokraj zazidanog prozora, no nisam rekla ni riječi. Kad me dovezao, spominjali smo i njegovo pecanje, i nedjelju na Savi, i Berta i tekst koji mi je ponio, a ja sam ga željela upitati je li lakše odzidati one koje drugi zazidaju ili se lakše odzida onaj koji se zazida sam.
Baš u tom trenutku počeo je pljusak. Tekst sam omotala jaknom i izašla van.

kratkaprica @ 04:06 |Isključeno | Komentari: 0
PRIČE, ARHIV 2010.
Index.hr
Nema zapisa.