Festival kratkopričašica - Zagorki u čast
Kratka priča je ženskog roda
Kontakt
  • kratkopricasice@gmail.com
Autorice, nastup 2.3.2011.
  • Nela Milijić
  • Renata Jambrešić Kirin
  • Irena Lukšić
  • Manuela Zlatar
  • Julijana Matanović
  • Maja Hrgović
  • Sandra Perić
  • Vesna Biga
  • Zvjezdana Jembrih
  • Mihaela Gašpar
  • Jasna Žmak
  • Tatjana Jambrišak
  • Jelena Zlatar
  • Vera Vujović
Autorice, nastup 8.3.2011.
  • Sanja Lovrenčić
  • Lana Derkač
  • Aida Bagić
  • Neva Lukić
  • Dorta Jagić
  • Sanja Pilić
  • Ksenija Kušec
  • Silvija Šesto
  • Vlatka Jurić
  • Ana Đokić
  • Darija Žilić
  • Renata Valentić
  • Lada Puljizević
Autorice, nastup 2.3.2010.
  • Bagić, Aida
  • Biga, Vesna
  • Brolih, Romana
  • Hrgović, Maja
  • Jagić, Dorta
  • Lukić, Neva
  • Milijić, Nela
  • Perić, Sandra
  • Puljizević, Lada
  • Zlatar, Manuela
  • Žilić, Darija
  • Žmak, Jasna
  • Kodrnja, Jasenka
  • Kušec, Ksenija
Autorice, nastup 8.3.2010.
  • Derkač, Lana
  • Đokić, Ana
  • Gašpar, Mihaela
  • Jambrešić Kirin, Renata
  • Jembrih, Zvjezdana
  • Jurić, Vlatka
  • Kolanović, Maša
  • Lovrenčić, Sanja
  • Lukšić, Irena
  • Lukšić, Milica
  • Valentić, Renata
  • Vujović, Vera
Brojač posjeta
55358
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Blog
ponedjeljak, veljača 22, 2010

U noćnom tramvaju koji klizi kroz Novi Zagreb, Jopa i ja smo se držali za ruke. Gledala sam ga, bio mi je prekrasan. Neki nas je beskućnik zainteresirano proučavao, uporno i drsko. Sigurno izgledamo ludo, mislila sam - ja sa svojom crvenom grivom koja izgleda kao perika, a on sav... takav.
 
Jopa živi na osmom katu, u malom stanu sa spuštenim roletama. Balkon je izbeljen prema susjednoj zgradi, golemoj i groznoj, ali to još ne znam. Na vratima je neka Sanja napisala ljubičastim lakom za nokte "Jopa, zašto mi se ne javljaš? Sanja."
 
U stanu, posjedne me na krevet. Zidovi nebodera isijavaju vrelinu. Bez riječi se skidamo, sjedamo sučelice, ja na jedan a on na drugi kraj kreveta. Još malo šutimo. Ne znam o čemu razmišlja dok me tako ozbiljno gleda; moja nagađanja ne uspijevaju prodrijeti iza tako tamnih očiju. Onda se iznenada smiješimo, tren poslije se smijemo, prvo samo od bezazlene dragosti, a kasnije divlje, štucavo, dok nas ne zaboli trbuh. Kad smijeh utihne, ljubim ga. Primam ga za potiljak; glava mu je savršeno ošišana, topla je. Kasnije tijelima bijesno nasrćemo na opruge madraca, i tako sve dok se zora ne počne probijati kroz rupice u roletama.
 
***
 
U stan smo naslagali dane kao jaja u košaru, sve jedan do drugog, a svi isti: ležali smo iscrpljeni, oplahnuti znojem, odlazili pod tuš, vraćali se u krevet, vodili ljubav. Puštala sam mu sve: pozivala ga da me baca na krevet, lijepi uza zid, da predviđa moja očekivanja, da im ugađa. Tašta sam: dio zasluga za Jopinu raskošnu strast besramno pripisujem sebi.
 
Živjeli smo odsječeni, sakriveni: danima nisam nikome javljala gdje sam. Telefon smo uključivali samo kad bismo naručivali pizzu; dostavljač je bio naš jedini suučesnik. U naletu divlje volje, Jopa bi se uhvatio suđa u kuhinji i pripremao jela od kojih su mi pred očima sijevali neki mutni, narančasti krajolici... Dok je svijen nad loncem tražio prave omjere začinima, stajala sam na balkonu i gledala kako se u sumrak grad zatvara u sebe, kao maslačak.
 
Tog dana pala je kiša - grandiozan, a opet pitom ljetni pljusak. Do balkona na osmom katu dizao se topli dah asfalta, zemlje, trave. Podigla sam rolete, samo da vidim da svijet i dalje uporno postoji.
 
Dok se Jopa tuširao, uštekala sam telefon i nazvala Nikolu. Od bijesa se povampirio. Nije bilo lako razgovarati s njim: glas mu je smežurano treperio, rečenice je zubima trgao na dijelove, razbacivao uvrede, prijetio mi. Poklopila sam slušalicu i ponovo isključila telefon.
Kad sam ga sutra opet nazvala, bio je primireniji.
 
Našli smo se na mostu.
- Nikola, oprosti mi. Nekako... čini mi se da je gotovo s nama - kažem, trudeći se da izgledam i zvučim plaho. Pomagao mi je vrući popodnevni vjetar: kosa mi je vijorila, raščupana, oči bile suhe i crvene. Pokajnica. Stajala sam naslonjena na hrđavu ogradu mosta i gledala dolje. Rijeka je šumila, prljava i namreškana, a most vibrirao, strugan tramvajima koji su se mimoilazili.
Nikola je dugo šutio.
- Jel to zbog onog... crnčuge? - ispljune konačno, ne gledajući me. Dolje ispod nas rijeka izriga bačvu koja odavde izgleda kao trbuh utopljenog pivopije. - Zbog onog... Jope, a? Zaustim da nešto kažem, ali umjesto toga samo pročistim grlo. Što god rekla, zvučalo bi loše. Nikola se razbjesni, unese mi se u lice. - Jesi me zbog tog uglješe odjebala? Ko nekog bijednika, ha? Nakon jebene tri godine? - uhvatio me za zglob i protresao kao da bi time htio iscijediti iz mene kajanje.
- Oprosti, Nikson - rekla sam i izmaknula ruku, skoro pa zgađena tim dodirom koji oklijeva, prstima čije su jagodice vlažne od nesigurnosti, od slabosti. Pomislim na Jopu koji me čeka u stanu, sjetim se njegovih čvrstih nadlaktica; napete i glatke, meke kože; njegovih dlanova, bezrazložno bijelih, kako smjerno prelaze sve zakutke na reljefu mog tijela. I kako moje tijelo, isprepleteno s njegovim, rađa do ganuća lijep kontrast.
Kao da zna o čemu mislim, Nikola me pita:
- A šta, šta ti je to tolko dobro na njemu? - Pita me to začudno smirenim tonom u kojemu više ne prepoznajem ljutnju i ogorčenost. To me zbunjuje i plaši.
Ne želim mu lagati. Tri godine naše ljubavi ionako su već oskvrnjene, ismijane. Znam da bih trebala više žaliti zbog toga, trebalo bi mi biti više stalo. Ipak, jedino što sad osjećam je želja da što prije odem. Učini mi se da bi laž samo rastegnula ovu mučnu tiradu. Zato, da je skratim, biram iskrenost bez cenzure; sve drugo bila bi uvreda.
- Bolji je u krevetu, svršavam ko luda - kažem. - I ima veći kurac.
Isprva namreškano nevjericom, Nikolino lice se postupno počinje mijenjati, za nekoliko dugih trenutaka postaje izobličeno od jada, srdžbe i valjda, ljubomore. To me smiruje.
- Pa u pičku materinu. To sam si i mislio - tiho kaže. Gleda me u oči; nikad nisam bila izložena tolikoj količini osude i prezira. Onda se odmakne od mene kao da na meni osjeća miris Jopinog znoja.
Još uvijek ga volim, vidim to po tome što me boli njegova bol, što mi zbog njegovih dječački čvrsto skupljenih usnica kiselina savjesti počinje nagrizati grlo. Krivo sam procijenila, nisam ga trebala raniti istinom. Odjednom panično želim sanirati štetu.
- E pa stvarno si jadan. Tipično. Vama muškarcima se cijeli svijet vrti oko kurca, jebote. Vaš falusoidni jebeni svemir! - vrtim glavom, paradiram tobožnjom ljutnjom. Nikson ne reagira. Primaknem mu se i nježnije kažem: - Zajebavala sam se, nisam mislila ozbiljno, jebote. Pa nisam ja takva, znaš me...
Istovremeno, i protiv svoje volje, zamišljam sebe kako ležim na boku, zamišljam Jopu kako se uz mene privija kao zmija uz drvo spoznaje, a kad u poljupcu otvori usta poput biljke mesožderke, vidim da je druge boje čak i iznutra.
- Ne seri - presiječe Nikola i to me posrami. Njegove su velike sjajne oči sad ljepše i sjajnije nego ikad. Privijem mu se uz rame, a on me odgurne.
 
Još neko vrijeme stojimo na mostu koji pod nama vibrira dok prema Novom Zagrebu kloparaju tramvaji.
Onda se Nikola odlijepi od hrđave ograde - i samo ode.
 
Ostajem zbunjena, načeta nekom maglovitom tugom. Osjećaj slobode, koji bi me iznutra trebao napuhivati kao helijev balon, potpuno izostaje.
***
Dok sam se uspinjala liftom na osmi kat, vidjela sam na ogledalu markerom napisano "Jebat ćemo se dok mi je muž na poslu". Ne znam zašto, pripisujem to nekoj Jopinoj obožavateljici.
 
Zvono nije radilo. Pokucala sam, sva ustreptala od iščekivanja.
Nije otvorio: pomislila sam da me ne čuje jer je na balkonu i ondje me čeka, zagledan u panoramu užeglog grada. Pokucala sam jače i usput prislonila uho uz vrata. Učinilo mi se da sam čula da je netko tiho odložio pepeljaru na stakleni stolić.
Malo sam pričekala, ali Jopa nije otvorio. Kucala sam opet, nervozno kao da požurujem brata da oslobodi kupaonicu. "Jopa?", zazivala sam ga dugo, molećivo pa bijesno, bubnjajući prstima po onoj Sanjinoj poruci.
Nije otvorio.

kratkaprica @ 03:18 |Isključeno | Komentari: 0
PRIČE, ARHIV 2010.
Index.hr
Nema zapisa.