Festival kratkopričašica - Zagorki u čast
Kratka priča je ženskog roda
Kontakt
  • kratkopricasice@gmail.com
Autorice, nastup 2.3.2011.
  • Nela Milijić
  • Renata Jambrešić Kirin
  • Irena Lukšić
  • Manuela Zlatar
  • Julijana Matanović
  • Maja Hrgović
  • Sandra Perić
  • Vesna Biga
  • Zvjezdana Jembrih
  • Mihaela Gašpar
  • Jasna Žmak
  • Tatjana Jambrišak
  • Jelena Zlatar
  • Vera Vujović
Autorice, nastup 8.3.2011.
  • Sanja Lovrenčić
  • Lana Derkač
  • Aida Bagić
  • Neva Lukić
  • Dorta Jagić
  • Sanja Pilić
  • Ksenija Kušec
  • Silvija Šesto
  • Vlatka Jurić
  • Ana Đokić
  • Darija Žilić
  • Renata Valentić
  • Lada Puljizević
Autorice, nastup 2.3.2010.
  • Bagić, Aida
  • Biga, Vesna
  • Brolih, Romana
  • Hrgović, Maja
  • Jagić, Dorta
  • Lukić, Neva
  • Milijić, Nela
  • Perić, Sandra
  • Puljizević, Lada
  • Zlatar, Manuela
  • Žilić, Darija
  • Žmak, Jasna
  • Kodrnja, Jasenka
  • Kušec, Ksenija
Autorice, nastup 8.3.2010.
  • Derkač, Lana
  • Đokić, Ana
  • Gašpar, Mihaela
  • Jambrešić Kirin, Renata
  • Jembrih, Zvjezdana
  • Jurić, Vlatka
  • Kolanović, Maša
  • Lovrenčić, Sanja
  • Lukšić, Irena
  • Lukšić, Milica
  • Valentić, Renata
  • Vujović, Vera
Brojač posjeta
55353
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Blog
ponedjeljak, veljača 22, 2010

Pokupili smo ih oko podne, na cesti tako vreloj da se asfalt ljeskao kao razlivena nafta. Sva su trojica imala podvrnute rukave i nogavice i škiljila prema zasljepljujućem suncu iz kojega smo dobrujali mi, u škodi. Po uniformama nisam znala prepoznati kojoj od triju vojski pripadaju, ali vozač i njegova žena su valjda znali - oboje su bili stariji i izgledali dovoljno suvislo da ne uzmu nekog pogrešnog.
Vojnici nisu pokazali previše oduševljenja kad smo zakočili pred njima. Vozačeva žena je energično odvrtjela ručicu na vratima, spustila je staklo do dna.
- Dokle? - viknula je da nadjača šteket motora.
Spomenuli su glavni grad pa jedan po jedan dograbili velike gomoljaste ruksake zavaljene u prašinu. Ja sam se pomakla u kraj zadnjeg sjedala da napravim za njih mjesta.
Bili su podjednako visoki, imali jednake uniforme koje su se razlikovale samo po ispranosti maskirnih šara. Onaj s najtamnijima sjeo je kraj mene, druga dvojica su se stisla do njega. Vozačeva žena je podigla staklo dopola da joj ne puše u glavu dok se vozimo. Krenuli smo dalje.
U autu je bilo vruće, a vojnici su, svjesni da zaudaraju, počeli pričati da tamo gdje su bili nije bilo tuševa. Imali su jednake seljačke naglaske. Vozačevu ženu je zanimalo koliko su bili na terenu, što je onu dvojicu s drugog kraja sjedala potaklo na blebetanje. Samo je tip do mene šutio. Tu i tamo bi nešto rekao da nadopuni drugare, imao je lijepu boju glasa. Pogledala sam ga iskosa, bio je lijep. Čak su mu i podočnjaci dobro pristajali: ispaćeni mužjak, podesan za junaka seksualne maštarije. Ruke su nam bile slijepljene, položene u krilo; kad sam se pomaknula, ostala mi je na nadlaktici izdužena mokra mrlja od našeg zajedničkog znoja.
Nas četvero otraga bili smo prilijepljeni jedni uz druge kao datulje u plitkoj kutiji od stiropora.
- A di vi idete? - pitao je jedan od vojnika.
Ponovo sam slušala odgovor na pitanje koje sam prije nekog vremena i sama postavila. Vozač i njegova žena putovali su u glavni grad k vozačevoj majci kojoj je gangrena zahvatila nogu sve do bedra, nakon što je oteklinu od jednog običnog uboda, prema pogrešnoj uputi nekog travara, zavijala oblozima od sitno nasjeckanog češnjaka, koprive i meda. A trebao joj je samo flaster.
- Amputirat će joj nogu - rekao je vozač i, kad su počele vijesti, prebacio na drugu radio stanicu.
- Jel imaš mjesta ti? Nemoj ispast vanka - rekao je moj vojnik, a ja sam se nasmijala. Shvatio je to kao pristanak da provuče ruku iza mojih leđa i obujmi me oko struka. Polako je i treperavo migoljio rukom uz moja gola rebra ispod majice, sve do dojke na koju je, samo malo oklijevajući, položio dlan - nježno kao na puding sa zrnom kave na vrhu. Nisam se stigla pobuniti, nisam ni htjela - ugoda koju je taj dodir izazvao skoro me šokirala. Odmjerila sam svog suputnika, onako ispitivački, ali on je gledao pravo preda se, preko vozačeva ramena, cestu koja je vijugala kanjonom. Držao se kao da to s rukom i sisom uopće nije njegova stvar.
Ona druga dvojica su vozačevoj ženi opisivali život na terenu, noćnu stražu u planini, medvjede i srne na čuki, a ja sam gledala kroz prozor, krošnje u kojima je divljalo ljeto, pašnjake zelene kao uniforma tog muškarca koji me grlio. Bolje se namjestim u njegovu zagrljaju i pustim osmijeh da mi titra u kutovima usana. Bradavica mi je bridjela, upinjala se o dlan koji ju je poklapao. Onda je vozač pojačao radio, neku dance obradu tradicionalne narodne pjesme, znao je stihove napamet. Pjevušio je i veselo zaobilazio rupe od granata na cesti.
Nabasamo na mali gradić, stvarno mali: iz daljine, izgledao je kao šaka zgužvanih papirića razbacanih po travnjaku. Kad smo se približili, vidjeli smo napola srušene zgrade. Na jednoj od njih, uz cestu, pisalo je "Ćevapi" - tu smo stali da se odmorimo. Vozač je parkirao škodu na prašnjavoj ledini. Vojnik je izvukao ruku ispod moje majice i ostavio mi na koži topli, vlažni pečat svog dlana. Izašli smo i protezali se hodajući prema trijemu kuće, gdje je suncobran s logom tvornice piva, propale prije rata, natkrilio par plastičnih, bijelih stolova. Oko jednog posjedamo ukrug.
S druge strane ceste, fasada jedne prizemnice bila je potpuno odvaljena; pogled se neometano pružao na njezinu unutrašnjost, na ono što je od nje još ostalo: sudoper u jednom kutu, u drugom spaljen kauč, a svud okolo brdašca žbuke i cigle.
- Nju neće obnovit. Napravit će spomen-muzej od nje – govori konobarica izranjajući s krpom u ruci iz mračne utrobe ćevabdžinice. Nadvila se nad stol i stala ga žustro brisati. Debele su joj se nadlaktice drmale dok je to radila. Bila je ogromna. Onda se uspravila i obrisala čelo, kao da ju je brisanje izmorilo.
- Ćevape? - uzdahnula je, a kad smo svi složno potvrdili da ih želimo, i kad smo uz to naručili i piće, kimnula je i odgegala se prema vratima.
- Koje kitovsko dupe - šapnula je vozačeva žena, potaknuvši vojnike na zlurad kez. - Ko Titanik.
Ranije, dok smo se vozili, komunikacija je zapinjala na predugim šutnjama; nikome nije uspijevalo započetu temu održati dulje na životu. Vojnici su se, iz zahvalnosti ovima što su ih spasili iz stoperskog pakla na vreloj cesti, trudili najviše. Sad im je, s ovom debelom ženom, konačno uspjelo; njezino im je prekomjerno salo bilo inspiracija za dosjetke o pretilosti, i pričali su ih stvarno dobro, s tim oporim, seljačkim naglascima. Vozačeva je žena neprestano brisala suze koje joj je pištav smijeh tjerao u oči.
- Na toj guzici bi mogli projicirat filmove - rekao je mladi vojnik s gustim crnim šiškama koje su izgledale kao da mu je netko prilijepio lažni brk na čelo, dok mu je ostatak glave bio obrijan do kože.
- Ova ne može nikako bit u bestežinskom stanju - dobacio je njegov kolega i samozadovoljno se zavalio u stolicu koja je plastično zacvilila pod njim.
- Kad ide u zološki, slonovi joj bacaju kikiriki - nastavljao je onaj prvi.
Vozačeva žena se držala za trbuh, a vojnici su je nastavljali škakljati riječima.
- A kad dođe pred školu u žutoj kabanci, djeca misle da je to školski autobus!
Smijao se i moj vojnik. Kad je vozač odlazio u zahod, primaknuo mi se bliže da ovaj lakše prođe, a kasnije se više nije vratio na staro mjesto. Priljubio je svoju nogu uz moju.
S druge strane stola, vojnik sa šiškama je uživao u šalama koje je sam zbijao.
- Tolko je debela da mora imat sat na svakoj ruci...
Naglo je zastao, kao da se ne može sjetiti ostatka rečenice. Vozačeva žena je već imala usta razjapljena na smijeh, ali vojnik se ufitiljio u stolici i čvrsto skupljenih usnica buljio u nešto nad našim glavama, izgledao je istinski prestravljen, šokiran.
Svi se okrenemo prema vratima.
- ...mora imat sat na svakoj ruci jer - šta? Dovrši rečenicu! - reče sablasno mirno muškarac s puškom u ruci. Stajao je uokviren dovratnikom i nišanio prema vojniku koji je izgledao kao mu se uz nogavicu penje tarantula.
- Ajde, ajde, da čujemo vic do kraja... Ni traga kompromisa nije bilo u kretnjama tog čovjeka, ni znaka kolebljivosti u njegovu pogledu.
Vojnik je zinuo, ali iz usta mu nije izašla ni riječ. Iz omlohavljenih mu se šiški cijedio znoj i klizio niz čelo. Cijev u koju smo gledali usisala je cijeli svijet, sve zvukove i boje. Ostala je samo vrućina. Otvorena usta davala su licu vojnika idiotsku tupoću. Muž debele konobarice i vjerojatno vlasnik lokala, krenuo je prema nama sporim, čvrstim korakom. - Čuješ ti! Zašto moja žena mora imat sat na obe ruke? Ajde reci prijateljima - zagrmio je glasom iz kojeg je polako curilo strpljenje.
- Okej - prošapće vojnik. Jabučica na vratu dizala mu se i spuštala. - Mora imat sat na obe ruke jer pokriva dvije vremenske zone.
Naoružani tip se zabulji u korijen suncobrana iz kojega su se granale debele žice i zatezale platno nad našim glavama. Vozačeva žena stane tiho cviliti. Mi ostali smo pokunjeni i tihi. Pomisao da bismo nas šestero mogli živi nastaviti putovanje u drndavoj škodi bračnog para koji voli stopere, potpuno je iščezla. Sjetila sam se mame.
Čovjek s puškom se dugo nije micao.
Primila sam za ruku vojnika do sebe, dlan mu je bio hladan i vlažan. Ispreplela sam prste s njegovim i nježno ih stisnula. Bila je to neprimjerena gesta, pomalo i posramljujuća, u ovom trenutku koji bi nam svima mogao biti zadnji. Iz smračenog pogleda naoružanog tipa, iz načina na koji je prstom gladio obarač, činilo se da će zaista pucati.
Dolje na cesti, neki je drndavi kamion usporio kod prilaza lokalu. Tip spusti pušku. Rukom zaklanja sunce i škilji prema krntiji koja riga crni dim. Vozač krntije, grmalj guste, zalizane kose ugasio je motor i izašao iz kabine zubima labavo pridržavajući cigaretu. Visoko podigne ruku na pozdrav otkrivajući velik krug znoja na razvučenoj potkošulji i zaputi se prema polusrušenoj kući preko puta.
Gazda ga neko vrijeme prati pogledom, onda jednostavno krene prema vratima. Ja pustim vojnikovu ruku.
- Nema ćevapa za vas – kaže ni ne gledajući nas.
Uđe u lokal i za sobom zatvori vrata.
 
***
Kasnije, u škodi, dugo nitko nije ništa rekao. Valjda rubne situacije tako djeluju na ljude; blizina smrti učini te samim samcatim. Razmišljala sam o tome i gledala meke obline brda i rijetke automobile s kojima smo se mimoilazili. Moj je vojnik gledao ravno preda se.
 
Kad smo prošli veliki rotor ispred ulaza u grad, zamolila sam vozača da mi stane. Tu nam se dijelio put.
- Eto, hvala što ste me povezli. Sretno s mamom - rekla sam, čupajući ruksak iz prtljažnika. Zbunjeno me pogledao pa sam dodala: - Da se oporavi od bolesti brzo.
- A, to - sjetio se amputacije.
- Čuvaj se, mala - rekao je moj vojnik naginjući se kroz prozor.
Bio je nekako tužan i plah. Ili sam samo htjela da bude.
Hodala sam do prvog križanja, osjećajući putem sve opakiju glad. U piteriji sam kupila burek i odmah ga pojela. Onda sam prešla na drugu stranu, na ugibalište, i ponovo digla palac, misleći stalno na onu polusrušenu kuću, hrpu žbuke i cigala, i na svog vojnika. I na to kako sam, kad je ispod onog suncobrana zafrknuo rukav visoko, vidjela oštar rub koji odvaja bijelu kožu od preplanule, gotovo izgorjele na suncu.



kratkaprica @ 03:15 |Isključeno | Komentari: 0
PRIČE, ARHIV 2010.
Index.hr
Nema zapisa.