Festival kratkopričašica - Zagorki u čast
Kratka priča je ženskog roda
Kontakt
  • kratkopricasice@gmail.com
Autorice, nastup 2.3.2011.
  • Nela Milijić
  • Renata Jambrešić Kirin
  • Irena Lukšić
  • Manuela Zlatar
  • Julijana Matanović
  • Maja Hrgović
  • Sandra Perić
  • Vesna Biga
  • Zvjezdana Jembrih
  • Mihaela Gašpar
  • Jasna Žmak
  • Tatjana Jambrišak
  • Jelena Zlatar
  • Vera Vujović
Autorice, nastup 8.3.2011.
  • Sanja Lovrenčić
  • Lana Derkač
  • Aida Bagić
  • Neva Lukić
  • Dorta Jagić
  • Sanja Pilić
  • Ksenija Kušec
  • Silvija Šesto
  • Vlatka Jurić
  • Ana Đokić
  • Darija Žilić
  • Renata Valentić
  • Lada Puljizević
Autorice, nastup 2.3.2010.
  • Bagić, Aida
  • Biga, Vesna
  • Brolih, Romana
  • Hrgović, Maja
  • Jagić, Dorta
  • Lukić, Neva
  • Milijić, Nela
  • Perić, Sandra
  • Puljizević, Lada
  • Zlatar, Manuela
  • Žilić, Darija
  • Žmak, Jasna
  • Kodrnja, Jasenka
  • Kušec, Ksenija
Autorice, nastup 8.3.2010.
  • Derkač, Lana
  • Đokić, Ana
  • Gašpar, Mihaela
  • Jambrešić Kirin, Renata
  • Jembrih, Zvjezdana
  • Jurić, Vlatka
  • Kolanović, Maša
  • Lovrenčić, Sanja
  • Lukšić, Irena
  • Lukšić, Milica
  • Valentić, Renata
  • Vujović, Vera
Brojač posjeta
55358
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Blog
nedjelja, veljača 20, 2011
 

Kad su me u podne idućeg dana konačno iščupali iz njene utrobe, i kad je vidjela moje prste, smežurane od plodne vode, gotovo prozirne kao kod vodozemaca kad se tek izlegu, majka se preko glave pokrila bolničkom plahtom, umrljanom od krvi, i tiho jecala.

- Tako dugi, profinjeni prsti… To su bili prsti pijanistice. Čim sam ih vidjela, bilo mi je jasno da si rođena na krivom mjestu - ispričala mi je majka kad sam narasla već dovoljno velika da znam što znači riječ "pijanistica" i "plodna voda".

U rodilište je po nas došao otac, bez cvijeća, samo s rasklimanim fićom, i odveo nas kući, u prizemnicu koju je tek počeo graditi: zidovi su bili bez žbuke, samo redovi gole cigle, a umjesto prozora sa staklima, na četvrtastim otvorima imali smo razapet najlon, onakav debeli, mutni, kao u plastenicima. Umjesto u prostranom stanu s visokim stropovima i klavirom, beba pijanistica završila je u rupčagi u predgrađu.

Majka je ispod one plahte u rodilištu oplakala čitav moj, tek započet a već krivo nasađen život.

*

Kad sam već znala sve o vodozemcima, išla sam u sedmi razred i imala petice iz svih predmeta osim matematike, majka je pogrbljena nad mašinom u bučnom pogonu Jugoplastike šivala ovratnike maskirnih uniformi, a otac je otišao u rat. Kuća je tada već bila ožbukana, imali smo sve prozore i vrata, čak i veliki sintisajzer koji mi je majka kupila da vježbam "Za Elizu". Ja sam ipak radije svirala Lambadu i skidala note Backstreet Boysa.

I tada se, otprilike, majka razboljela. Prvo ju je hitna jednog dana dovezla iz druge smjene, bila se onesvijestila i udarila čelom o tvrdi metal mašine. Rekli su da je posrijedi iscrpljenost, tvornica je diktirala veliku normu, vojska je rasla s brojem mrtvih i trebalo je zadovoljiti potražnju za novim uniformama. Onda je jednog dana šivaćom iglom slučajno probola palac i krv joj nikako nije prestajala curiti. Odveli su je u bolnicu i napravili joj pretrage.

Kad sam već znala sve o uniformama i normama, majka je ležala u postelji okrenutoj prema prozoru i na radiju slušala vijesti s ratišta, a ja sam počela krasti.

Za velikog odmora, kad učenici nahrupe u samoposlugu kupiti sendviče i krafne, iskoristila bih priliku i gurnula u džep jakne čokoladicu "Životinjsko carstvo", rum plošku, prašak za puding, putnu četku… Nisam trebala te stvari. Trebao mi je onaj osjećaj punine u plućima, nabujali zrak koji je iz mene istiskivao ustajale, klaustrofobične misli o majčinoj bolesti, djetinju jezu od smrti koju sam tih mjeseci po prvi put otkrila u sebi.

Moje su ruke bile spretne: proučavala sam svoje prste kao artefakt na arheološkom nalazištu, gipke i dugačke prste pijanistice.

 S najboljom prijateljicom Lorenom počela sam odlaziti u pohode i u druge dućane u mjestu, krale smo što god nam je došlo pod ruku, šminke, šampone, grudnjake, bočice parfema i "unučiće" konjaka.

Jednom, u darovnom dućanu, kad sam u rukav majice ugurala prekrasno, pozlaćeno nalivpero, za rame me čvrsto uhvatio vlasnik, krupni čovjek tužnih očiju, i ispod glasa rekao: "Izvadi to." Lorena je pobjegla. Ja sam počela plakati.

- Oprostite – rekla sam i pružila mu nalivpero. – Oprostite.

Unutra je bilo još kupaca, troje ili četvero, i svi su se okrenuli prema nama, vrtili glavama i coktali negodujući.

- Sramota, čula sam da je netko rekao.

*

Idućih dana, očekivala sam katastrofu. Tata je još bio na terenu, a za moju tajnu aktivnost saznala je ravnateljica – onaj me čovjek prijavio. Bilo je pitanje trenutka kad će majka biti pozvana na razgovor.

Pod velikim odmorom sjedila sam s grupom prijateljica na zidu ispod oleandra. Loreni nisam mogla oprostiti što me ostavila tamo u dućanu i pobjegla. Sjedila sam i grizla nokte, gledajući prema raskršću s kojeg je bilo kad mogao doklaparati naš fićo. A kad dođe, bit će to kraj jedne ere. Bila sam posve sigurna u to.

- Ne ukradi – govorila je majka, citirajući jedini imperativ iz Biblije u koji je vjerovala svim srcem. Ni tada, pred kraj, nije postala vjernica kao što umirući ljudi običavaju, nego se još jače opirala okrutnosti i patetici koje su se u Bibliji smjenjivale kao udisaji i izdisaji njezinih bolesnih pluća.

"Ne ukradi", za majku je to bila metafora života, suma svih odgojnih nastojanja: slutila sam da je za nju to bilo povezano i s onim ridanjem ispod plahte u rodilištu, u svakom slučaju ticalo se krađe čokoladice jednako koliko i dubokog osjećaja granice između onoga što je tvoje i što je tuđe, između građanskog stana s visokim stropovima i rupčage s najlonom na prozorima, između onoga što jesi i što bi mogao, ali ne smiješ i nikad nećeš biti. Ako poštuješ tu granicu, mislila je majka, ispravan si čovjek.

Kao na filmu, vidim taj dan: sebe kako sjedim ispod oleandra u školskom dvorištu, svoje prijatelje kako se naguravaju i žvaču sendviče, i vidim fiću kako polako koči ispred semafora na raskršću. Trenutak sam ostala sjediti, a onda sam se, kao na satu tjelesnog, na vježbi s konjićem, bacila sa zida unatrag, skočila u grmlje i čučnula, prislonila leđa o zid i plitko disala, raširenih očiju.

Sakrila sam se od mame.

Ne zbog stida.

Ni zbog toga što sam znala da će uskoro nastupiti kraj jedne ere, niti zbog toga što sam se bojala majčina razočaranja mnome, niti zbog batina koje ću dobiti od oca, pa niti zbog straha da ću možda biti izbačena iz škole – ne zbog toga.

Nego zato jer sam se sramila tog fiće, prastarog, jadnog, hrđavog fiće, statusnog simbola siromašnih. Nisam htjela da prijatelji vide da iz tog fiće izlaze moja majka i pogrbljena, malaksala, bolesna, šepa prema ulazu. Nisam htjela da moji prijatelji bilo što od tog prizora povežu sa mnom.

Ja, kradljivica koja je izgubila dostojanstvo zbog jeftinog adrenalina, stidjela sam se ustvari svoje majke.

*

Na poslu često razmišljam o tom danu. Moje me ruke podsjećaju na majku, gledam prste kao da su tuđi: gipki i dugački, plešu po tipkama, udaraju po kasi dok radim obračun, spretni, brzi kao kolibrići. Dok nada mnom žmirkaju halogena svjetla supermarketa, a na displeju preda mnom svijetle brojke, čini mi se kao da čujem melodiju "Lambade".

Kad me rodila, majka je mislila da su to profinjeni prsti pijanistice. U sedmom razredu, dok sam krala s Lorenom, bili su to prsti spretne kradljivice.

Danas, kad znam sve o razlici između građanskih stanova s klavirom i tijesnih prizemnica na periferiji, između onoga čega se sramiš i onoga što želiš, između onoga što jesi i što nikad nećeš biti, jasno mi je da su to samo prsti blagajnice - i ništa više od toga.

 

 

kratkaprica @ 21:32 |Komentiraj | Komentari: 0
PRIČE, ARHIV 2010.
Index.hr
Nema zapisa.