Festival kratkopričašica - Zagorki u čast
Kratka priča je ženskog roda
Kontakt
  • kratkopricasice@gmail.com
Autorice, nastup 2.3.2011.
  • Nela Milijić
  • Renata Jambrešić Kirin
  • Irena Lukšić
  • Manuela Zlatar
  • Julijana Matanović
  • Maja Hrgović
  • Sandra Perić
  • Vesna Biga
  • Zvjezdana Jembrih
  • Mihaela Gašpar
  • Jasna Žmak
  • Tatjana Jambrišak
  • Jelena Zlatar
  • Vera Vujović
Autorice, nastup 8.3.2011.
  • Sanja Lovrenčić
  • Lana Derkač
  • Aida Bagić
  • Neva Lukić
  • Dorta Jagić
  • Sanja Pilić
  • Ksenija Kušec
  • Silvija Šesto
  • Vlatka Jurić
  • Ana Đokić
  • Darija Žilić
  • Renata Valentić
  • Lada Puljizević
Autorice, nastup 2.3.2010.
  • Bagić, Aida
  • Biga, Vesna
  • Brolih, Romana
  • Hrgović, Maja
  • Jagić, Dorta
  • Lukić, Neva
  • Milijić, Nela
  • Perić, Sandra
  • Puljizević, Lada
  • Zlatar, Manuela
  • Žilić, Darija
  • Žmak, Jasna
  • Kodrnja, Jasenka
  • Kušec, Ksenija
Autorice, nastup 8.3.2010.
  • Derkač, Lana
  • Đokić, Ana
  • Gašpar, Mihaela
  • Jambrešić Kirin, Renata
  • Jembrih, Zvjezdana
  • Jurić, Vlatka
  • Kolanović, Maša
  • Lovrenčić, Sanja
  • Lukšić, Irena
  • Lukšić, Milica
  • Valentić, Renata
  • Vujović, Vera
Brojač posjeta
55358
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Blog
nedjelja, veljača 28, 2010
 

Odabrani imaju neobičnu sposobnost da dotaknu sjećanja, ali to je zato što, zahvaljujući osobitim moćima koje duguju svojim godinama  zamjećuju ono što inače izmiče opažajima.

A što se prosječnih ljudi tiče, tu povlasticu uživaju samo u jednom trenutku svoga života:

«Pack deine sieben sachen! 

-Was?

- To se kaže kad se pakiraš, nema tu logike, draga moja. Vidjet ćeš.

Mahala sam dvjema kartama Germanwingsa koje sam osvojila noćas na online izvlačenju novoumrežene aviokompanije.

Potrpale smo prnjice  i uputile se na Pleso.

Check in je bio gotovo prazan.

Upitala sam nije li možda let otkazan.  Gospodična se samo ljubazno nasmiješila i zavrtila glavom.

Putnike se moglo nabrojati na prste jedne ruke.

Osim nas dvije tek pristigle, u mašini je sjedio srednjovječni čovjek s gitarom uredno upakiranom u futrolu,  mladić u kožnoj jakni mirisavo štavljene kože,  simpatična starica koja je gurkala klupko ispred sebe ko nogometaš loptu.  Kako bi ga gurnula, ono se opet k njoj vraćalo, sklupčavši se do početne debljine i starica bi mu se prisno smijuljila. Uz benigno coktanje –  kao da se radi o kućnom ljubimcu, a ne o horizontalnom yo-you, na što je neodoljivo podsjećalo.

Pored starice suhonjava djevojka upitnih godina, s piercingom na pupku. Pratnja odrasle osobe? Ne, ne treba joj.  Bit će da je ipak stasala za letove, s obzirom da nema personalije ovješene o vrat.. 

Potražile smo sjedala više reda radi. Mogle smo se smjestiti bilo kamo.

Ubrzo zasvijetliše monitori s vizualnim uputama o slučaju opasnosti, iz zvučnika se razlije monotoni glas i mi se pahuljasto otisnusmo od zemlje ravno u tišinu. 

Djevojčica je zadrijemala. Prebacila sam joj ruku preko ramena i lagodno se prepustila ritmičnom brujanju motora. 

Stjuardesa je profesionalnom ljubaznošću ponudila piće.

Šutke, vidjevši da djevojčica spava.

Kako li je samo lijepa,  s tim ekstenzijama u kosi.

Njezine čvrste ruke podsjećale su na Füsslijevu Šutnju. Mora da bi ovako izgledala da odigne tijelo, a kosu sveže u rep.

Taman se htjedoh prepustiti slikama , kadli se avion odjednom opasno nagne i upale se signalna svjetla.

Djevojčicu  prene pištavo treperenje znakova upozorenja.

Stjuardesa šutke uperi prst o signalizaciju dajući nam do znanja da se svežemo.

Profinjeno, uz neznatnu dozu koketnog flaira.  

Uskoro ćemo sletjeti? Pa tek smo maločas zašle u zrakoplov.

Uz trunku okolišanja učvrstim sebi i djevojčici sigurnosne pojaseve.

Starica stavi klupko u krilo.

Djevojka zavrti piercingom. Nju se – očito – ovo signalno upozorenje nije nimalo ticalo.

 Mladić zakopča jaknu i zadigne okovratnik, a srednjovječni muškarac  pogladi futrolu svoje gitare ozareno  promotrivši nagib podvozja.

Sad bi trebalo nešto reći, djevojčici hitro uputiti neki znak utjehe jer više se nismo samo naginjali nego se i dubiozno tresli uz neugodno klaparanje zahodskih vrata koja očito nisu bila u funkciji.

-          Sjećaš li se Ježeve kućice, mila?

Potvrdno je razgoračila oči stišćući svoj spomenar.

- E, pa taj striček je napisao nešto kao «Bože, ako jesi, ne daj da se nešto desi. A ako se i desi, neka padnem u krilo stjuardesi»

Djevojčica se zahihoće i pogleda prema dami s ekstenzijama.

Prtljaga je poispadala iz pretinaca.

Mašina je očito jurila nekamo i ja pomislih kako narod s pravom strahuje od izgovorenih riječi.

Jer za tili čas se nađosmo u ljubičastom plišu. 

Moje ime je Rosalita.  Rosalita Schwarz.

Mašila se mikrofona i otpočela pjevušiti:

I'm walking away, from the troubles in my life
I'm walking away (yeah) oh, to find a better day
 

 

kratkaprica @ 14:49 |Komentiraj | Komentari: 0
PRIČE, ARHIV 2010.
Index.hr
Nema zapisa.