Festival kratkopričašica - Zagorki u čast
Kratka priča je ženskog roda
Kontakt
  • kratkopricasice@gmail.com
Autorice, nastup 2.3.2011.
  • Nela Milijić
  • Renata Jambrešić Kirin
  • Irena Lukšić
  • Manuela Zlatar
  • Julijana Matanović
  • Maja Hrgović
  • Sandra Perić
  • Vesna Biga
  • Zvjezdana Jembrih
  • Mihaela Gašpar
  • Jasna Žmak
  • Tatjana Jambrišak
  • Jelena Zlatar
  • Vera Vujović
Autorice, nastup 8.3.2011.
  • Sanja Lovrenčić
  • Lana Derkač
  • Aida Bagić
  • Neva Lukić
  • Dorta Jagić
  • Sanja Pilić
  • Ksenija Kušec
  • Silvija Šesto
  • Vlatka Jurić
  • Ana Đokić
  • Darija Žilić
  • Renata Valentić
  • Lada Puljizević
Autorice, nastup 2.3.2010.
  • Bagić, Aida
  • Biga, Vesna
  • Brolih, Romana
  • Hrgović, Maja
  • Jagić, Dorta
  • Lukić, Neva
  • Milijić, Nela
  • Perić, Sandra
  • Puljizević, Lada
  • Zlatar, Manuela
  • Žilić, Darija
  • Žmak, Jasna
  • Kodrnja, Jasenka
  • Kušec, Ksenija
Autorice, nastup 8.3.2010.
  • Derkač, Lana
  • Đokić, Ana
  • Gašpar, Mihaela
  • Jambrešić Kirin, Renata
  • Jembrih, Zvjezdana
  • Jurić, Vlatka
  • Kolanović, Maša
  • Lovrenčić, Sanja
  • Lukšić, Irena
  • Lukšić, Milica
  • Valentić, Renata
  • Vujović, Vera
Brojač posjeta
55353
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Blog
ponedjeljak, veljača 22, 2010
 

Iz očiju ti viri bolest.

Strašna, teška boleština žvače i preživa tvoje staro tijelo.

Gledam tu tvoju boru pod okom.

Još prije neki dan je nije bilo.

Siječe bolest tvoje lice sitnim reckama, potpisuje se na tvom zatiljku smeđim pjegama, a u pregibima nadlaktica brižno bilježi svaki osvojeni dio. Pokazuješ bilješke svim dragima, objašnjavaš im njezinu narav i činiš to mirno, na jednak način kao i kada si nam pokazivao svoju fotografiju s ogromnim bakalarom ulovljenim za svog proputovanja Norveškom.

Ona se hihoće zavaljena u toplini i mekoći tvoje jetre, nogama lupkajući- iz puke dosade- u strop od pluća. Istiskuje, tlači, gnječi i ciči od radosti dok loviš rukom uveli vrat ne bi li se dokopao zraka.

Kad bih je samo mogla ščepati, ali prokletnica i još nedugo beskućnica, ugnijezdila se u tvoj divni stan.

Gledam te kako se ponizno predaješ. Opsjednut si njome kao kakav balavac rasnom susjedom.

Možda sam i ljubomorna?

Ne pričaš više o meni kao prije. Ona priča kako si me vozio na biciklu ulicom, a ja sam psovala prolaznike, sjećaš se? Tu si volio. Glumio bi malo dijete i držao stisnute šake u zraku kao da voziš.

Gledala sam te neki dan kako mirno sjediš u naslonjaču.

Gotovo da se topiš u mekoj spužvi. Tanak i miran gledaš antilope na televiziji.

I ona miruje.
Sjedi s tobom, tiha i mirna i ne javlja se.

Takva pitoma na tren se i meni učinila dragom.

Prolaziš rukom po prsima.

Kao da joj miluješ usnulo lice koje je leglo na srce kao na perjani jastuk – i spava.

Dišeš jedva čujno, tek taj pokret rukom po prsima.

I taman, kad bi čovjek pomislio kako se pripitomila ta njena divlja ćud, taman kad se u mojoj naivnoj glavi izrodila blesava misao da posustaje – raskrilila je ruke kao ljubavnica nakon okrepljujućeg sna i protegnula svoje preveliko tijelo u tvome premalenom stanu. Dubok i bolan uzdah koji se oteo iz tvojih usta, otkrio je podlu narav tvoje drage. Prevrtala se tako još nekoliko sati praveći mjesta za svoje raskošne obline, a onda -tako udobno zavaljena- dohvatila tvoj grkljan i dugim noktom kažiprsta svrdlala njime.

Probuđena i snena, tek se šaljivo igrala.

Izmamila je nekoliko kaplji znoja na tvom licu i jedva čujni uzdah.

Pitala bih te najradije zašto ti je narav tako odjednom krotka i što ti šapuće prokletnica u vašim intimnim razgovorima iza spuštenih vjeđa.

Dok zrije njena snaga, ti se prepuštaš kukavičkoj šutnji.

Ni mačke te više ne zanimaju.

Puno ih je dvorište.

Provlače se između zasijanih gredica celera i spavaju na trijemu. Ne truješ ih već mjesecima. Ne nudiš im otrovano mlijeko i ne smiješ se onako zvonko dok iz kuta dvorišta ječi umiruća životinja. Poslije bi podigao mrtvo tijelo i ugurao ga u smeće veselo pozdravljajući njezina vlasnika koji proviruje iznad ograde tražeći ljubimicu. Sjedila bih ti u krilu dok smo, skriveni iza zavjese, promatrali zabrinutog susjeda kako doziva svoju mačkicu. Tvoji su čvrsti obrazi mirisali na losion i grebli moje nježno lišce, u tom čudnom savezu, šapćući jedan drugome na uho i s osmijehom pobjednika u glupavoj igri. Čiju smo ono mačku posljednju otrovali?

Gospodina Šipranca?

Ili pak onog blesavog udovca, doktora Mrduljaša?

Dok ovako poguren drijemaš s otvorenim novinama u krilu, sve mi se to čini kao upravo izmišljeno.

Jutros, kad sam iznosila smeće u dvorište, odjenula sam tvoj ogrtač.

Onaj plavi s kožnatim džepovima koji si oblačio za svojih vožnji Sljemenom.

Sav miriše na nju.
Natopljen je mirisom te pohlepne osvajačice.

Ispušta prokletnica svoje zle mirise, oblaže njima zidove soba i tvoju postelju.

Ni traga više od tvog mirisa.

Tebi kao da i ne smeta. Okupan znojem, puštaš se suludoj vrtnji madame Agonije, a mene ostavljaš da čekam. Oboje izmučeni- i ti i ona- spavate.

Priljubljeni i vezani neraskidivo.

Kao ljubavnici.
 
kratkaprica @ 05:46 |Isključeno | Komentari: 0
PRIČE, ARHIV 2010.
Index.hr
Nema zapisa.