Festival kratkopričašica - Zagorki u čast
Kratka priča je ženskog roda
Kontakt
  • kratkopricasice@gmail.com
Autorice, nastup 2.3.2011.
  • Nela Milijić
  • Renata Jambrešić Kirin
  • Irena Lukšić
  • Manuela Zlatar
  • Julijana Matanović
  • Maja Hrgović
  • Sandra Perić
  • Vesna Biga
  • Zvjezdana Jembrih
  • Mihaela Gašpar
  • Jasna Žmak
  • Tatjana Jambrišak
  • Jelena Zlatar
  • Vera Vujović
Autorice, nastup 8.3.2011.
  • Sanja Lovrenčić
  • Lana Derkač
  • Aida Bagić
  • Neva Lukić
  • Dorta Jagić
  • Sanja Pilić
  • Ksenija Kušec
  • Silvija Šesto
  • Vlatka Jurić
  • Ana Đokić
  • Darija Žilić
  • Renata Valentić
  • Lada Puljizević
Autorice, nastup 2.3.2010.
  • Bagić, Aida
  • Biga, Vesna
  • Brolih, Romana
  • Hrgović, Maja
  • Jagić, Dorta
  • Lukić, Neva
  • Milijić, Nela
  • Perić, Sandra
  • Puljizević, Lada
  • Zlatar, Manuela
  • Žilić, Darija
  • Žmak, Jasna
  • Kodrnja, Jasenka
  • Kušec, Ksenija
Autorice, nastup 8.3.2010.
  • Derkač, Lana
  • Đokić, Ana
  • Gašpar, Mihaela
  • Jambrešić Kirin, Renata
  • Jembrih, Zvjezdana
  • Jurić, Vlatka
  • Kolanović, Maša
  • Lovrenčić, Sanja
  • Lukšić, Irena
  • Lukšić, Milica
  • Valentić, Renata
  • Vujović, Vera
Brojač posjeta
55353
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Blog
nedjelja, veljača 28, 2010
 

 

"Eno ide muška Vera". Tako su susjedi najavljivali moju baku čija bi se prilika  pomaljala u daljini, kao da niče na cesti, kao da je cesta upravo porađa, do koljena uronjenu u asfalt. "Muška Vera", nizalo se niz ograde, spoticalo o špene dasaka, kotrljalo niz vrtove, njihalo na najvišim granama čempresa, zaplitalo u kupinjake kojima su bile opasane seoske kuće, rastapalo se u košnicama na livadama gdje je selo prestajalo, ječalo u presušenim bunarima, pušilo se s vrhova upravo izbačenog stajskog gnoja, šušurilo u sjenicima i ronilo u masnoj žabokrečini koja je dijelila selo na dva dijela.

Iako se moja baka zapravo zvala Veronika Gajski, nitko je nikada tako nije zvao. Možda su za to bile zaslužne njezine muške crte lica i stopala zbog čije je veličine bila osuđena na mušku obuću, ili možda to što je nekada davno potjerala djeda iz naše kuće i zauvijek mu zakračunala prilaz lokotom čiji je ključ, kakav sam i ja dobio čim sam krenuo u školu, nosila oko vrata. Možda zato što je radnim danom znala potegnuti na šanku gostionice, gdje su žene dolazile samo za velikih vjerskih blagdana i ostajale kratko, tek da bi popile sok od jabuke ili medovaču, dok je moja baka u svojem koščatom dlanu mogla sakriti dvije  čašice žestoke rakije ne poštujući nikakav blagdan, a ponajmanje vjerski.

Veronika Gajski, ponavljao bih u sebi kao da se tješim tim i meni samom nepoznatim imenom, bilo me sram kad bi mi se obraćali: "Ovo je mali od muške Vere“ ili: "Je li tvoja baba muška Vera?“. Zato sam je i sam zvao muška Vera, iako mi od toga nije bilo nimalo lakše. Kada sam je  tako zvao,  pripadao sam svima, kada su je tako zvali drugi, pripadao sam samo njoj. Ponekad sam zbog toga osjećao grižnju savjesti, u školi gdje su djeca kažiprstima isturenim kao zašiljenim vrhovima olovke upirala u mene za vrijeme velikog odmora vičući: "Muška Vera, muška Vera“, na što bih i sam ispružio kažiprst negdje u daljinu, u zamišljenu točku i pridružio se toj deračini, i uskoro su svi zašiljeni kažiprsti na moje olakšanje promijenili smjer i pokazivali nešto neodređeno, a bakino bi se pogrdno ime rasipalo na neprepoznatljive slogove i izgubilo smisao: "Muuuuš kaaaave raaamušššš kaveeeeerr aaaaa muuu škaaaaaveee raaaaaamuuuu".

Za vrijeme maškara sva su djeca u razredu izrađivala masku muške Vere. Crtali smo joj brkove, ogromne nosine, slonovska ušesa,  poneki bi nacrtali rogove i crveni plamen koji joj izlazi iz usta. Na poklade svi odreda bili smo muška Vera, iako sam na prag njezine kuće odlazio samo ja.

"A u kaj si se to maskiral", pitala me vadeći novčanicu iz džepa.

"U čudovište", odgovorio sam.

"Čudovišta  ti imaju rogove i repove. I rigaju vatru",rekla je baka i utisnula mi suh poljubac koji je razmazao moj narisani brk.

Ako djeca nisu jela, odrasli su im govorili: "Doći će ti muška Vera, strpati te u torbu i odvesti u šumu".Kad bi bila neposlušna, prijetili su: "Narast će ti bradavice kao muškoj Veri". Ako su u školi imala slabe ocjene: "Prodat ćemo te Veri, a ona će te skuhati i pojesti".

Baka je rijetko dolazila k nama, tek za moj ili očev rođendan. Donijela bi  novčanicu, šeprtljavo nam je tutnula u ruku, odbila mamin kolač i nelagodno cupkajući petama svojih muških cipela povlačila se unatraške prema izlazu, kao da se naša kuća odjednom počela sužavati sa svih strana dok ne bi došla na veličinu kutije šibica, a dotad je Vera već zatvarala ulaznu kapiju, nestajala u uskom asfaltiranom putu, a za njom je ostao još samo lavež seoskih pasa pomiješan sa zveketom zategnutih lanaca  i panikom oživjelih kokošinjaca.

Češće sam ja odlazio k njoj, radi oraha i jabuka blatnjača od kojih je baka sama pekla rakiju kojom je zalijevala svoj propukli glas i oštre psovke. Ostala djeca nisu ulazila u dvorište, ostajala bi kod ulazne kapije, skriveni u kupinama, napola ustrašeni, napola radoznali. Kad bih se vratio s orasima i jabukama, tapšali su moju hrabrost po ramenima,  iako ja nisam bio bog zna kako hrabro dijete i patio sam od različitih strahova. Od bake sam zazirao tek onoliko koliko je bilo potrebno da me pozovu u lov na žabe i da pripadam kaubojima. Indijanci su nosili naočale ili mucali.

A onda je jednog jutra muška Vera umrla.

Jednostavno umrla u bračnom krevetu na čijem je uzglavlju davno otjerani djed postavio jelenje rogove s kojih su visjele bakine naočale.

Otac je prekrio ogledala i sat, poljubio je u obraze i pažljivo prepleo prste njezine ruke na grudima. Majka je upalila nekoliko svijeća, pristavila kavu za seljane koji su počeli pristizati s mrakom i očistila njezine muške cipele. Ja sam od pogleda na mrtvu baku zaplakao jer mi je postalo jasno da se više nikada neće rađati iz ceste i da će je zakopati duboko u zemlju, a takvo je stanje - biti zakopan u zemlji - također pripadalo jednom od mojih strahova.

Nekoliko dana nakon ukopa, s ocem i majkom čistio sam Verinu kuću kako bi u nju uselio će mladi seoski kapelan kojeg je selo već odavno priželjkivalo.

Baka nije imala mnogo stvari, tek nešto okrnjenog suđa, pokoju fotografiju, teku s receptima za zimnicu, dva pohabana kaputa, sliku labuda sastavljenog od zdrobljenih ljuski jaja, vazu u kojoj je držala sitniš, vjenčani prsten, dva djedova zlatna zuba i slične bezvrijedne stvari koje smo spakirali u kartonske kutije i odnijeli u mali sjenik u dnu dvorišta.

A onda je majka otvorila ladicu drvene škrinje i zaustila puno bakino ime, na što se i otac u tren oka stvorio kraj nje.

Šestero naših ruku našlo se uronjeno u svilene podstave, bijele čipke, nježno ružičaste marame, kombinee obrubljene crnim plišem, podsuknje boje jorgovana ukrašene mašnama, korzete i spavaćice s čijih su se ovratnika spuštali slapovi žarboa, tanke svilene čarape i podvezice, ogrtače od tafta s izvezenim cvijećem, gaćice u boji rubina, pa čak i jedan kimono na čijoj je zadnjici bio naslikan vrt sa slapovima, drvenim mostom i prozračno nebo. Šutke smo razvlačili damsko rublje i osjećali kako su nam ruke grube.  Toliko grube da su nam svilene niti zapinjale za kožu. Lagano, kao da su sve te stvari satkane od zraka, spakirali smo ih u lijepu kutiju. U njoj se dotad nalazio ukrasni prekrivač za krevet, najluksuznija stvar koju smo posjedovali i tek je u rijetkim prilikama krasila bračni krevet. Naspram bakine svile, izgledao je ružno i otrcano, čak je i njegova zelena boja, kojoj sam se toliko divio, bila odvratna u usporedbi s bojom blijedog jorgovana bakinih podsuknji. Pospremili smo kutiju na najvišu policu ormara u našoj kući jer nismo znali što bismo s njom. S vremenom su se u njoj nastanile čitave obitelji moljaca. Zamišljao sam često kako gozbuju bakine čipke i mašne, jedu ih kao desert nakon obilnog ručka tafta, a nebo s kimona bilo je prepuno sitnih rupa. Rijetko smo govorili o tome, stidjeli smo se razgovora o bakinoj svili, više smo je voljeli zamišljati kao mušku Veru, iako je i to ime nestalo pojavom krezube Julke, bake maloga Marina koji je bio toliko mršav da se činilo kako mu kroz kožu možeš vidjeti bjelinu kostiju.

Često sam odlazio baki na grob i bilo je to kao da odlazim nekom koga nikada nisam poznavao. Na kamenoj ploči pisalo je Veronika Gajski, a moja se baka zvala Muška Vera.

Kad bih naglas pročitao njezino ime s ploče, osjetio bih mekoću svile pod prstima.

Prije nego no što su je u prah pretvorili moljci.

 

kratkaprica @ 15:02 |Komentiraj | Komentari: 0
PRIČE, ARHIV 2010.
Index.hr
Nema zapisa.