Festival kratkopričašica - Zagorki u čast
Kratka priča je ženskog roda
Kontakt
  • kratkopricasice@gmail.com
Autorice, nastup 2.3.2011.
  • Nela Milijić
  • Renata Jambrešić Kirin
  • Irena Lukšić
  • Manuela Zlatar
  • Julijana Matanović
  • Maja Hrgović
  • Sandra Perić
  • Vesna Biga
  • Zvjezdana Jembrih
  • Mihaela Gašpar
  • Jasna Žmak
  • Tatjana Jambrišak
  • Jelena Zlatar
  • Vera Vujović
Autorice, nastup 8.3.2011.
  • Sanja Lovrenčić
  • Lana Derkač
  • Aida Bagić
  • Neva Lukić
  • Dorta Jagić
  • Sanja Pilić
  • Ksenija Kušec
  • Silvija Šesto
  • Vlatka Jurić
  • Ana Đokić
  • Darija Žilić
  • Renata Valentić
  • Lada Puljizević
Autorice, nastup 2.3.2010.
  • Bagić, Aida
  • Biga, Vesna
  • Brolih, Romana
  • Hrgović, Maja
  • Jagić, Dorta
  • Lukić, Neva
  • Milijić, Nela
  • Perić, Sandra
  • Puljizević, Lada
  • Zlatar, Manuela
  • Žilić, Darija
  • Žmak, Jasna
  • Kodrnja, Jasenka
  • Kušec, Ksenija
Autorice, nastup 8.3.2010.
  • Derkač, Lana
  • Đokić, Ana
  • Gašpar, Mihaela
  • Jambrešić Kirin, Renata
  • Jembrih, Zvjezdana
  • Jurić, Vlatka
  • Kolanović, Maša
  • Lovrenčić, Sanja
  • Lukšić, Irena
  • Lukšić, Milica
  • Valentić, Renata
  • Vujović, Vera
Brojač posjeta
55358
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Blog
nedjelja, veljača 20, 2011
 

Zore se nitko nije sramio ako je bila dovoljno daleko. Prostor između blizu i daleko bio je ispunjen tek našim rijetkim odlascima na selo u posjet.

A onda je Zora uselila u naš stan i sa sobom donijela putnu torbu punu zaklane peradi, bakino raspelo, pelcere rajčice po imenu Volovsko srce i nešto malo svojih stvari, uglavnom crnine koju je nosila čitav život.

"Ostat će neko vrijeme", rekao je otac očajnoj majci, "samo da se malo dovede u red, moram… shvati, sestra mi je."

Zora je odnedavna počela patiti od depresije. Uz depresiju patila je još i od rakijaške bolesti -glavobolje, ali o tome se nikada nije pričalo pa čak ni onda kada joj je jedan Božić glava toliko otežala da ju je jednostavno spustila u pire krumpir. Nikome nije bilo važno što Zora drijema u pireu na sam božićni ručak i što povremeno podrigne. Bili smo dovoljno daleko od svojih domova, u posjetu tada još živoj baki s kojom je Zora živjela i o kojoj se starala kako je najbolje znala. Otac je samo odmahnuo rukom, majka je gledala u stranu, stric se nasmijao i još bolje joj porinuo glavu u pire, strina je rekla da sam blijeda i pitala majku nemam li možda anemiju i jesu li liječničke plaće doista tako loše kako pišu novine. Kasnije, kad se odmorila, Zora je podigla glavu iz tanjura, dostojanstvenom kretnjom dohvatila piramidalni ubrus, rastepla ga kao da će ga objesiti na uže i obrisala lice.  Pri kraju dana, rasplesala se oko stola, govorila mojoj majci da ima divnu kožu, braću štipala za obraze, a svako toliko je naglo zastala kao u onoj igri gdje se djeca na naredbu jednog, odabranog djeteta, zalede i ne miču dok se ne izabere pobjednik čija je poza nepomična i najsmješnija. Potrajalo bi to nekoliko sekundi, kao da se pokušava nečeg važnog dosjetiti, a onda je opet kliznula u ples.

"Luda je", šaptala je majka ocu perući suđe u kuhinji, "dijete to gleda, ne mogu dopustiti."

"Pijana je", odvratio je otac. Zora je doplesala u kuhinju, uhvatila majčine pjenušave ruke i uplela ih u svoj valcer. Ostatak majčina tijela, stajao je ukopan u linoleum pod nogama, jedino su joj usne živjele na licu, krivile se kao da će prepući, a potom se nesigurno savijale prema obrazima.

"Obožavam božure", cičala je svako malo i hladila lice vodom iz slavine. I očeva su koljena počela klecati u ritmu muzike koja je dopirala s radija, stric je zajahao stolac i vitlao salvetom, strina se smijala, a baka je molila pred malim gipsanim jaslicama. A onda je majka obrisala ruke, prepolovila svojim oštrim korakom kuću napola i pljusnula Zoru.

"Ti si luda pijanica", rekla je i dohvatila moju ruku. Zora se samo smijala kao da je nije dobro čula pa je majka još jednom, puno glasnije i u urliku ponovila rečenicu. Otac je već stajao na izlaznim vratima.

I sad je Zora bila tu. Zajedno s Volovskim srcima i očupanom peradi ispod čijih je vratova još tu i tamo kapnula koja kaplja krvi. Nije izgledala nimalo depresivno, smiješila se, zanimalo ju je gdje smo kupili takvu lijepu sjedeću garnituru, kakav sam đak i je li otac uredno podmiruje troškove bakinog ukopa. Izgledala je gotovo kao majka; četiri ženska dlana probavaju samt novih fotelja, obrve jednako poskakuju u čuđenju, obrazi se gotovo identično grče u umjerenom osmjehivanju. I izgledala je kao žena koja se nikad nije odmarala u pireu.

Idućeg je dana razdvojila vratove i noge za juhu, batake i prsa za pohanje a karabatake i hrbat za paprikaš. Volovska srca posadila je u drvene kutije na balkonu, a crninu presložila i odložila u ormar.

"Crno je loše za duh", rekla je majka i darovala joj nekoliko svojih košulja.

Koliko će trajati njezin boravak kod nas ovisilo je samo o njezinoj depresiji koja se nije pojavila otkad je kročila nogom u naš stan. Istina je da je tu i tamo znala biti šutljiva, najčešće ujutro i da se žalila da joj se znoje dlanovi, no drugih simptoma nije imala. Pila je kradomice. Ponekad bi se iz njezine sobe čulo nerazgovjetno mrmljanje i jako hrkanje, ali osim toga nismo svjedočili nijednom njezinom stanju koje bi djelovalo iole neprirodnim i drugačijim od naših strogo kontroliranih života na čijem je čelu bila moja majka koju je Zorin boravak sprječavao da petkom priređuje zabave za prijatelje. Majka je Zoru i inače tajila od susjeda i prijatelja. Činila je to s puno obzira, ne zbog Zore, već zato što nije voljela podsjećati oca, a još manje sebe, na gnojnu rupu, gusnatu dvorišnu pumpu i jezerce za guske među kojima je otac odrastao. Guske su životinje s reš pečenom korom i prilogom a najčešće ih susrećemo na stranicama kuharica, njihov je bazen tek scena iz poljskih filmova.

"Daleka rođakinja", odgovarala je majka na upite o Zornu porijeklu. Daleko je dovoljno dobra riječ koja ne baca sumnje na maternicu koja je iznosila mog oca. I inače sve u svezi mog oca bilo je daleko, dovoljno daleko od majčinih svilenih vrpci koje joj je uplitala u kosu njezina kinderfrajla.

Zora je uskoro postala naša najveća tajna s kojom smo živjeli unutar svojih zidova.

Majka je razglasila svim prijateljicama da preuređuje stan i da joj nije zgodno primati gošće, otac je pak govorio prijateljima da majka dovršava znanstveni rad te da joj je neophodan mir, a Zora je bezbrižno hrkala noću, danju pratila krimi-serije i brinula o tri ploda koje je dalo Volovsko srce i tek ponekad ih podsjećala na svoje stanje dubokim uzdahom: "Danas sam posebno depresivna", i ubacila još jednu bombonijeru u usta. I taman kad smo tajnu izvezli raznim izgovorima i lažima, Zori su dosadile krimi-serije, a Volovsko je srce otpalo sa stabljike još nedozrelo i ona je promolila glavu iz stana u hodnik – izlaz, u pravokutan svijet s mnoštvom vrata i mjedenih pločica na kojima su ugravirana imena stanara i Daleko se počelo primicati sve bliže nama.

Gospođa se Bešlić s trećega kata riješila svog osipa tek kad joj je Zora spremila oblog od koprive i svinjske masti. Dotad joj je majka neprestano prepisivala razne kreme i tonike no osip nije prolazio, naročito navečer, tad je nepodnošljivo svrbio i gospođa se Bešlić češala do krvi. Treba biti uporan i strpljiv, inzistirala je moja majka a susjeda Bešlić je i nadalje neumorno češala svoju potkoljenicu na koju je sad, po Zorinom naputku stavljala oblog dvaput dnevno.

Zora se širila zgradom poput nezaustavljivog virusa, ulazila je iza svakih vrata, u sve prostorije stanova, pekla je seljačke pogače za čitavu zgradu, prenosila znanja o bodovima za goblene, susjedu Miru naučila je izmoliti čitavu krunicu, Šariće kako se pravi domaći sir a kod Vesnavera je pripremila i pravo kolinje koje se odvijalo po njezinim uputama. Miris krvavica i zelja curio je kroz sve prozore, a hodnikom je neprestano odzvanjalo njezino ime. S balkona su visjeli maleni sušeni sirevi i metri domaćih kobasa...

Majka je prestravljeno prekrivala ušne školjke da ne čuje Zorino veselo cvrkutanje: "Juhuuu, stiže topla seljačka pogačica", pjevušila je Zora penjući se s tacnom na peti kat k Roparima.

Naša je tajna milila u svim smjerovima, liftom ili pješice, zvrndala na sva kućna zvona, kucala na vrata ili jednostavno poviknula svoje ime od kojeg su svi stanari postajali dobro raspoloženi.

Nedjeljom se u dvorištu zgrade kuhao lonac domaće juhe, čerupale su se domaće kokoši i pilad, nadijevali se patlidžani s domaćom slaninom i kravljim sirom, kuhali umaci od hrena i bosiljka, dizalo se tijesto za pogače, kuhale kreme za pite, a nakon što bi se postavilo nekoliko spojenih stolova, dobro raspoloženi stanari sjedali bi na zajednički ručak. Zora je uvela pravilo da se prije ručka izmoli Očenaš pa bi se u molitvu uključili i oni koji dotad i nisu imali navike zahvaljivati Bogu. Do kraja dana, veselo bi se plesalo i pjevalo. Do kraja istoga dana moja je majka patila od migrene, otac je zatvarao prozore kroz koje se ulijevala narodna pjesma pomiješana s glasnim smijehom i pijanstvom, a do navečer je očeva odluka da Zora otputuje natrag u svoje selo bila posve jasna i čekala je pripremljena Zoru da se uspentra pijanim korakom na treći kat. Ali ona bi se veselo osmjehnula, poljubila oca i rekla: "Tu mi je tak lepe, fala vam."

A onda je jednog jutra sin gospođe Muhar - kojeg ja moja majka nazivala huliganom zbog obrijane glave i sklonosti da šara sprejevima po zidovima zgrade - napisao velikim masnim slovima grafit : OVDJE ŽIVI ZORA  i naša je tajna postala javna.

Ako bi i zaboravila na nju, majka je se morala prisjetiti svaki puta kad se vraćala kući. Izgubila je pojam što znači Daleko i kad je Zora napokon otputovala kući.

 

kratkaprica @ 21:22 |Komentiraj | Komentari: 0
PRIČE, ARHIV 2010.
Index.hr
Nema zapisa.