Festival kratkopričašica - Zagorki u čast
Kratka priča je ženskog roda
Kontakt
  • kratkopricasice@gmail.com
Autorice, nastup 2.3.2011.
  • Nela Milijić
  • Renata Jambrešić Kirin
  • Irena Lukšić
  • Manuela Zlatar
  • Julijana Matanović
  • Maja Hrgović
  • Sandra Perić
  • Vesna Biga
  • Zvjezdana Jembrih
  • Mihaela Gašpar
  • Jasna Žmak
  • Tatjana Jambrišak
  • Jelena Zlatar
  • Vera Vujović
Autorice, nastup 8.3.2011.
  • Sanja Lovrenčić
  • Lana Derkač
  • Aida Bagić
  • Neva Lukić
  • Dorta Jagić
  • Sanja Pilić
  • Ksenija Kušec
  • Silvija Šesto
  • Vlatka Jurić
  • Ana Đokić
  • Darija Žilić
  • Renata Valentić
  • Lada Puljizević
Autorice, nastup 2.3.2010.
  • Bagić, Aida
  • Biga, Vesna
  • Brolih, Romana
  • Hrgović, Maja
  • Jagić, Dorta
  • Lukić, Neva
  • Milijić, Nela
  • Perić, Sandra
  • Puljizević, Lada
  • Zlatar, Manuela
  • Žilić, Darija
  • Žmak, Jasna
  • Kodrnja, Jasenka
  • Kušec, Ksenija
Autorice, nastup 8.3.2010.
  • Derkač, Lana
  • Đokić, Ana
  • Gašpar, Mihaela
  • Jambrešić Kirin, Renata
  • Jembrih, Zvjezdana
  • Jurić, Vlatka
  • Kolanović, Maša
  • Lovrenčić, Sanja
  • Lukšić, Irena
  • Lukšić, Milica
  • Valentić, Renata
  • Vujović, Vera
Brojač posjeta
55353
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Blog
nedjelja, veljača 20, 2011
 

"Katice, 'bem ti svetu Katarinu i sve svece kurbe gospe! Da ti majku, Katice, gospu kurbu sveticu...!"

Ona puhne u gvozdeni četvrtasti otvor na vratima peći, zatvori ih, otare ruke o tamnu pregaču i prekriži se brzo, po navici, pogledavši istovremeno ovlaš prema stropu. Podupre se jednom rukom o pod prekriven blijedim linoleumom, drugom o crni rub peći.  Još se nije zažarila, a šest je sati. Iz klečećeg položaja, ispravljajući jednu po jednu nogu, s mukom ustane. Osloni se još trenutak o mlaku ploču i udahne duboko prije nego dohvati drveni štap obješen o kvaku kuhinjskog prozora dopola zastrtog kukičanom zavjesom, uspomenom na majku. Vezla je i kukičala u kuhinji u zimskim večerima, kao i većina žena u onom škrtom, kamenitom kraju za koji je Katici često govorila dočim se zacurčila:

"Biži ćerce iz ove zabiti koju samo vukovi i glad ljube. Idi na more. Tamo su ljudi drukčiji, mekši."

Vezla je i kukičala pored peći stotinjak kilometara južnije, na moru, gdje joj se kćer udala, i one večeri u kojoj je zgasnula tiho, kao kandela. Gotovo da nisu primijetili. Katica ju je posjela na stolicu nasred kuhinje, razodjenula ju i oprala tu gdje je toplo, pridržavajući joj čas glavu, čas rame da joj se ne izvrne i padne. Štropot je mogao probuditi Mikulu koji je zimi lijegao rano, oko šest. Potom joj je navukla haljinu od mise, splela dugu kosu u tanku pletenicu i pričvrstila je crnim ukosnicama na potiljku. Odvukla ju je u postelju, omotala krunicu oko ruku preklopljenih na grudima i podvezala rupcem podbradak. Sjela je na stolicu pored kreveta i molila dok se Mikula nije oglasio gromko, kao jutros.

"Nisi spava, je li moj Mikula, ništa nisi spava? Sad ćemo, ajde, sve ćemo, Mikula, pomalo..." Ulazeći u sobu, prosipala je riječi s usana brzo i neumoljivo, na sve strane, kao da pepelom pokušava zagušiti žeravu da se ne rasplamsa.

"Poštar je reka da je stiglo pismo, debelo, lipo, znaš. Da će ga danas donit kad bude nosija penzije. Stipino je. Vidija je po marki iz Arđentine. Ajde, pomalo Mikula, jednu po jednu, tako. Ma nije mi ni mora reć. Ka da ja ne znan da je Stipino. Oće naš Stipe..."

Mikula bolno zaječi grabeći je za krupna ramena drhtavo, poput utopljenika. Podmetne mu iza leđa dva jastuka okrenuvši ih tako da izvezeni dio zaštiti od znojnih leđa nejakog tijela. Potom klekne i debelim mu prstima počne otkopčavati pidžamu svjesna  ispitivačkog pogleda koji joj klizi od čela, preko lica i vrata do bujnih prsiju sapetih u crnu kućnu haljinu.

"A di si sinoć bila kad san lega, a? Ća si činila?"

"Oprala sude, Mikula, složila drva za ujutro i napisala Marici dvi riči. Neka poštar uzme danas kad donese Stipino."

Starac zagunđa promuklo i uzdahnuvši ispusti nezdrav, piskutav zvuk iz grudiju.

"Reci Stipi da pošalje dinara, a Marici reci da je ćaću ostavila da krepa radi kurbanja. Tako im napiši, jesi čula!?"

Kraj rečenice izgubi se u napadu žestokog kašlja koji mu je potresao cijelo tijelo. Katica pokuša ustati kako bi sjela pored njega na postelju i pridržavala ga u položaju u kojem se najčešće smirivao. Podigne jednu nogu i osloni je o stopalo držeći ga jednom rukom i tražeći uporište za drugu. Tapkala je kao slijepac oko sebe tražeći stolicu ili rub stola, zatim rubom postelje preuskim da se osloni širokim dlanom. Za njega se nije mogla uhvatiti, oboje bi se prevalili na pod i tko bi ih onda podigao. Ostane u tom viteškom položaju, raspletene kose, razdrljene haljine, pogleda uprtog u prozor iza čijeg prljavog stakla je prvi put ugledala ono dvoje nejačadi. Mršava lica, tankih ruku, pogleda umorna od gladi i vike. Nije im prišla te večeri. Nije znala da li su jeli, oprali se. Bilo je preča posla. Ujutro ih je našla zbijene na uskoj drvenoj postelji, sličnoj lijesu bez poklopca i šutke ih prigrlila bespravno. Eto je prošla prva godina od njihova odlaska. I razdanilo se. Poštar će svaki čas.

Odvrati pogled od prozora i položi ga na lice starca. Zatim mu nježno obuhvati obraze toplim dlanovima, pričeka da se kašalj potpuno smiri i gledajući ga ravno u oči tiho reče:

"Krepa' dabogda."

 

 

kratkaprica @ 22:10 |Komentiraj | Komentari: 0
PRIČE, ARHIV 2010.
Index.hr
Nema zapisa.