Festival kratkopričašica - Zagorki u čast
Kratka priča je ženskog roda
Kontakt
  • kratkopricasice@gmail.com
Autorice, nastup 2.3.2011.
  • Nela Milijić
  • Renata Jambrešić Kirin
  • Irena Lukšić
  • Manuela Zlatar
  • Julijana Matanović
  • Maja Hrgović
  • Sandra Perić
  • Vesna Biga
  • Zvjezdana Jembrih
  • Mihaela Gašpar
  • Jasna Žmak
  • Tatjana Jambrišak
  • Jelena Zlatar
  • Vera Vujović
Autorice, nastup 8.3.2011.
  • Sanja Lovrenčić
  • Lana Derkač
  • Aida Bagić
  • Neva Lukić
  • Dorta Jagić
  • Sanja Pilić
  • Ksenija Kušec
  • Silvija Šesto
  • Vlatka Jurić
  • Ana Đokić
  • Darija Žilić
  • Renata Valentić
  • Lada Puljizević
Autorice, nastup 2.3.2010.
  • Bagić, Aida
  • Biga, Vesna
  • Brolih, Romana
  • Hrgović, Maja
  • Jagić, Dorta
  • Lukić, Neva
  • Milijić, Nela
  • Perić, Sandra
  • Puljizević, Lada
  • Zlatar, Manuela
  • Žilić, Darija
  • Žmak, Jasna
  • Kodrnja, Jasenka
  • Kušec, Ksenija
Autorice, nastup 8.3.2010.
  • Derkač, Lana
  • Đokić, Ana
  • Gašpar, Mihaela
  • Jambrešić Kirin, Renata
  • Jembrih, Zvjezdana
  • Jurić, Vlatka
  • Kolanović, Maša
  • Lovrenčić, Sanja
  • Lukšić, Irena
  • Lukšić, Milica
  • Valentić, Renata
  • Vujović, Vera
Brojač posjeta
55358
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Blog
nedjelja, veljača 20, 2011
 

Moj današnji dan obilježio je zanimljiv događaj.

Morala sam podići original domovnice. Uspjela sam dobiti izlaz s posla u dva popodne. Mislila sam, obavim to i možda sjednem na kavu i pročitam koji naslov u novinama prije nego pokupim dijete iz vrtića. Mislim, trebao je biti običan dan, a ne ovaj u kojem, eto, plačem iznad lavaboa dok perem zube.

Naime, sve je počelo u zagušljivom uredu Petrinjske ulice. Lica iza šalterskih stakala zaista su bila draga, ali nakon što me u bazi nisu mogli pronaći ni na šalteru 3 ni na šalteru 4, službenica na šalteru broj 6 vrlo me uznemireno pogledala rekavši:

- Pa, gospođo, ja zaista ne znam. Meni to nije jasno. Kažete živite u gradu oduvijek? Ime oca Josip? Ulica Lipa 17? I nikad se niste selili? Tu ste oduvijek? Molim vas pričekajte, zaista mi je žao, ali moram po kolegu.

Nakon šaltera broj 6 završila sam u sobi broj 9. Nevjericu je sada zamjenilo strogo ispitivanje. Gospodin iz sobe broj 9 htio je vidjeti moju osobnu iskaznicu.

- Kvalitetna je, nema šta, gdje ste je kupili? Tko vam ju je prodao?

Pokušala sam shvatiti pitanje, ali nije mi išlo.

- Želim se prijaviti za posao, rekli su da svi dokumenti moraju biti originalni. Pa sam došla po originalnu domovnicu, objasnim sad već peti put.

- A zašto nemate kopiju?

- Pa mislila sam da mi ne treba jer sam došla po original.

- Vama je, gospođo, izgleda zabavno mene zafrkavati, ako ne postojite u bazi, znači da nemate državljanstvo, to vam je, zabogamiloga, valjda jasno!?

I tako drž-ne-daj, zaista mi nije bilo jasno što se događa.

U prostoriju su ulazili uzrujani službenici, došaptavali se međusobno, pogledavali značajno, izmjenjivali rečenice poput ''Jeste provjerili po obrascu c4?''  ''Je l' da zovem OPN?''

Zamolila sam ih da javim baki neka ode po dijete u vrtić jer ja, očito, neću stići. Tražili su me podatke o kćeri i zaključili da nju imaju u bazi.

Pa rekoh onda:

- Pogledajte ime majke, to sam vam ja.

- Gospođo,  nemojte nas, molim vas, učiti našem poslu. – lecne se službenik pogledavši me izrazom tipa takve kao što ste vi ja jedem za doručak.

U svoj toj paradi službenika bio je i jedan mladac koji se vrpoljio i pokušavao nešto sugerirati ovom opasnom. Al' opasni se bavio svojom opasnošću pa baš nije bio otvoren za nove ideje. Ipak, mlađi se izbori za tipkovnicu i nakon nekoliko minuta slavodobitno pokaže opasnom. Ovaj se ozari i na kraju sav sretan reče:

- Pa, gospođo, vi ste muško! Nema problema, sve ćemo vam napraviti samo ispunite obrazac za promjenu spola, kupite tristo kuna biljega i to vam je to.

I ode zadovoljan iz ureda ostavivši me s mladićem koji mi se pokroviteljski smješkao. Pogledam spasitelja i usudim se upitati gdje mogu kupiti obrasce i biljege. Dobivši kratki odgovor ustanem i pitam bojažljivo:

- Valjda sada mogu ići?

A on reče:

- Eto, baš dobro da smo to riješili, samo znate nama je sada gotovo radno vrijeme pa najbolje dođite sutra ujutro, prvo na šalter broj 1 pa onda na broj 3 i čas posla ste gotovi.

Zahvalivši se, krenem kući smišljajući kako da dođem do tristo kuna.

Inače, ja sam Marina. Imam tridesetsedam godina i kćer od dvije. Ni ona ni ja nemamo tatu. Moj je umro kad sam imala 10 godina, a njen nikad nije ni postojao. Živimo s mojom mamom, njenom bakom. Nismo planirale biti u tom sastavu, ali nas to ne spriječava da budemo sretne zajedno. Isto tako nas ne spriječava ni da budemo tužne zajedno. Ali čini se da nam je muškarac bio neophodan, barem papirnati, ako ne pravi. Pitam se bi li se moj sutrašnji čin mogao nazvati emancipacijom.

Moja kći voli pjevati: ''Volim tufne, volim prugice, volim sve što vole curice'', ali joj je najgora moguća kazna kad joj obučem haljinu ili suknju. Nema dugu kosu.

Moja majka voli kuhati, ali ne radi torte i kolače. Uvijek nosi suknje ravnog kroja, ali nikada cipelu na petu. Nema ženske brkove.

Strah me razmisliti kojeg su spola.

Nas tri smo neke stvari planirale, poput naših nadimaka, boje zidova ili broja jastučića na trosjedu. Neke, pak, poput preuranjene paradentoze ili promjene spola, nismo, pa plačem nad umivaonikom jer nemam nego dječju pastu za zube s okusom naranče. Mislite nije strašno. Nije strašno prati zube dječjim kalodontom do plaće, nije strašno tražiti majku novce za promjenu spola, nije strašno, bar ponekad. Ponekad je i smiješno, ali ne danas.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

kratkaprica @ 21:42 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
PRIČE, ARHIV 2010.
Index.hr
Nema zapisa.