Festival kratkopričašica - Zagorki u čast
Kratka priča je ženskog roda
Kontakt
  • kratkopricasice@gmail.com
Autorice, nastup 2.3.2011.
  • Nela Milijić
  • Renata Jambrešić Kirin
  • Irena Lukšić
  • Manuela Zlatar
  • Julijana Matanović
  • Maja Hrgović
  • Sandra Perić
  • Vesna Biga
  • Zvjezdana Jembrih
  • Mihaela Gašpar
  • Jasna Žmak
  • Tatjana Jambrišak
  • Jelena Zlatar
  • Vera Vujović
Autorice, nastup 8.3.2011.
  • Sanja Lovrenčić
  • Lana Derkač
  • Aida Bagić
  • Neva Lukić
  • Dorta Jagić
  • Sanja Pilić
  • Ksenija Kušec
  • Silvija Šesto
  • Vlatka Jurić
  • Ana Đokić
  • Darija Žilić
  • Renata Valentić
  • Lada Puljizević
Autorice, nastup 2.3.2010.
  • Bagić, Aida
  • Biga, Vesna
  • Brolih, Romana
  • Hrgović, Maja
  • Jagić, Dorta
  • Lukić, Neva
  • Milijić, Nela
  • Perić, Sandra
  • Puljizević, Lada
  • Zlatar, Manuela
  • Žilić, Darija
  • Žmak, Jasna
  • Kodrnja, Jasenka
  • Kušec, Ksenija
Autorice, nastup 8.3.2010.
  • Derkač, Lana
  • Đokić, Ana
  • Gašpar, Mihaela
  • Jambrešić Kirin, Renata
  • Jembrih, Zvjezdana
  • Jurić, Vlatka
  • Kolanović, Maša
  • Lovrenčić, Sanja
  • Lukšić, Irena
  • Lukšić, Milica
  • Valentić, Renata
  • Vujović, Vera
Brojač posjeta
55353
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Blog
nedjelja, veljača 20, 2011
 

Te zamršene subote u mjesecu kolovozu 1996. godine vruća, baranjska vlaga i dnevna buka su se ulijevale u gustim mlazovima kroz otvoreni prozor u našu dnevnu sobu sve dok u jedan popodne moj otac Kruno nije zatvorio prozor i navukao zelenu zavjesu preko njega, odrješito rekavši – Sada možemo u miru ručati. – Potom je, oslanjajući se desnom rukom o štap, odšepao do stola za ručavanje i sjeo na njegovo čelo.

Moja dva mlađa brata, sedmogodišnji blizanci Janoš i Andraš, slijedila su oca kao odani psići. Sjeli su za stol s očeve desne strane. Potom su po nekoj nijemoj naredbi sva trojica naslonila laktove na rub stola i pogledala jedan drugoga s nestrpljenjem u očima, baš kao što to rade gladni gosti u restoranima.

Ja (Žuža) sam stajala pokraj stolice s očeve lijeve strane, nasuprot otvorenim vratima koja su spajala, ili razdvajala, dnevnu sobu i kuhinju. Zadovoljnim pogledom sam mjerkala plavi stolnjak na stolu, duboke cvjetaste tanjure, sjajuće žlice, vilice, žute papirnate ubruse, čaše, košaricu za kruh i bokal s vodom. Taj lijepi stol sam postavila još u podne, baš kada je autobus, koji je svakoga dana vozio iz Beloga Manastira preko Darde u Osijek, stao na autobusnoj postaji ispred trokatne zgrade u kojoj smo stanovali. Naš dvosobni stan je bio na drugome katu. (Subotom u podne obično nije bilo puno putnika koji su se vozili iz Darde u Osijek. Darda je udaljena od Osijeka deset kilometara.)

I potom, kada sam pregledavanje stola završila pogledom na moj tanjur s crvenim cvjetićima, pomislila sam na to kako mi je u dolazeći ponedjeljak rođendan. Jedanaest godina. Velika stvar. Prije nekoliko tjedana sam rekla mami i tati da želim psa za rođendan. Pravoga psa. Imala sam već i ime za njega ili nju: Manitoba. Ali tata je bez ikakvih pregovora odbio moju želju, kratko objasnivši da je naš stan već ionako bio premalen za nas petoro i da se osim toga za psa treba brinuti dan i noć, baš kao za malo dijete. Bila sam razočarana očevim objašnjenjima, ali nisam željela plakati.

I dok sam sada ponovo mislila na tatine bespogovorne razloge o tome zašto ne mogu dobiti psa za rođendan, kroz otvorena sobno-kuhinjska vrata su počeli doplavljivati iz kuhinje u sobu gusti, kiselkasti mirisi baranjskoga paprikaša i soptavo uzdisanje kuharice, moje majke, naše majke Ilonke. Ti poznati šumovi i mirisi su me primorali da prestanem misliti na željena psa i svrnem pogled sa cvjetasta tanjura na otvorena vrata ispred mene. Kao na nekoj tihoj slici, u njihovu okviru je stajala pokraj vrha kuhinjskoga stola moja majka i prelijevala iz metalnoga lonca vrući, crveni paprikaš u široku, vatrostalnu zdjelu. Ta baranjska lava je bila najdraže jelo moga oca Krune. Braća i ja nismo previše marili za tu štipajuću masu, pa je majka obično uz nju spremala i slatke knedle sa šljivama.

Gusti dotoci mirisa hrane iz kuhinje u dnevnu sobu su u trenu podebljali Janošovu i Andrašovu glad. Obojica su istovremeno zgrabila sa stola svoje vilice i počela s njima lupkati po tanjurima. Onda je otac s nestrpljenjem u glasu otegnuto upitao – Je l’ taj ručak konačno gotov? –

Žalac u njegovu pitanju je bio oštar i bespoštedan.

Ubodena tim žalcem, majka je s krpom u ruci ušla iz kuhinje u sobu. Sitno lice joj je bilo ispjegano vrućim pečatima, visoko čelo orošeno kapima znoja. Polustisnute, plave oči su joj bile prelivene slojevima nezadovoljstva, razočaranja i još nečega čemu nisam znala ni ime ni svojstvo. Nekoliko sekundi mama je samo gledala tatu, a onda spustila pogled na njegov štap prislonjen uz stolicu na kojoj je sjedio. Potom je mama samo uzdahnula, okrenula se i otišla natrag u kuhinju po jelo. Ja sam poletjela za njom.

Mir i ravnoteža našega obiteljskoga života počeli su se rušiti dvije godine ranije, nakon što je otac nastradao u jednoj bizarnoj nesreći. Naime, te nedjelje u mjesecu srpnju, tata Kruno, koji je po zanimanju bio električar, popravljao je našu staru Škodu na parkiralištu iza naše zgrade. Ležao je s odvijačem u rukama ispod zadnjega dijela automobila kada se ovaj, na očevo zaprepaštenje, u jednome trenu pokrenuo i pregazio mu cijelu lijevu stranu tijela. Liječnici i tatina otpornost su mu spasili život. Ali mnoge operacije, spori oporavci i kronični bolovi su ugasili očevu šaljivu narav i pretvorili ga u nesretno gunđalo. Iz kuće je izlazio samo kada je morao ići u bolnicu ili u ambulantu. Prestao se družiti sa svojim prijateljima. Najteže pak od svega mu je padalo to što više nije mogao raditi svoj posao. Osjećaj beskorisnosti je izjedao moga oca polako, ali nezaustavljivo. 

Moja majka, koja je radila kao knjigovotkinja u dardaskoj pošti, rastegla je u te dvije protekle godine svoj razum i svoje fizičke snage do nebeskih proporcija. No briga za tatu, Andraša, Janoša i mene, rad u pošti, nesvršivi kućni poslovi i njezina plaća koja nije bila dostatna za izdržavanje petoročlane obitelji, dovodili su mamu s vremena na vrijeme do ruba očajanja koje je maskirala tvrdnjom da će jednoga dana otići u Kanadu i ostaviti nas da sami kupimo po kući svoje čarape, gaće i majice i stavljamo ih u košaru za prljavo rublje. Ta mamina prijetnja je bila uglavnom upućena tati. Odnosila se na njegovo odbijanje njezina prijedloga da jednoga skoroga dana otputujemo u posjet njezinoj tetki Dragici u Kanadu koja je s mužom Slavkom živjela već četrdeset godina u gradu Winnipegu, i vidimo tamo, na licu mjesta, kako Kanada izgleda i kako ljudi tamo žive. Svaki puta kada bi mama spomenula tati Kanadu, on bi samo odmahnuo rukom i odgovorio da je na televiziji gledao jednu emisiju o kanadskoj regiji Manitobi i njezinu najvećemu gradu Winnipegu, i da ta Manitoba izgleda na dlaku jednako kao Slavonija i Baranja. Ravna žitnica s nekoliko rijeka i jezera. Vruća ljeta i oštre, snježne zime. I što drugo se tamo moglo gledati i vidjeti? Ništa. Winnipeg i Darda; gradovi blizanci.

Mamu su vrijeđale tatina tvrdoglavost i odbijanje da s njom podijeli brigu za našu budućnost, ali ju je nasmijavalo tatino zemljopisno rezoniranje.   

I sada, dok je mama stavljala na stol u dnevnome boravku vatrostalnu zdjelu s vrućim paprikašom, a ja zdjelu s knedlima, tata je u ritmičnim intervalima udisao topli zrak i mrmljao  – Mmm, sve miriši božanstveno. Bo-žan-stve-no! Zar ne dečki? –

Janoš i Andraš su potvrdno klimali glavama, čekajući otvorenih usta da im mama stavi u tanjure knedle sa šljivama.

Kada sam ja konačno sjela na svoju stolicu, očekujući da će mama sjesti na stolicu pokraj mene, ona je odlučnim koracima otišla do ormara u dnu sobe, otvorila ga i izvadila iz njega svoju plavu, zimsku vjetrovku. U lijevome džepu vjetrovke je bio rezervni ključ stana. Mama se potom vratila k stolu i jednim odlučnim pogledom zaokružila tatu, braću i mene, ništa ne rekavši. Iznenađeni snagom njezina neočekivana puča, nas smo četvoro bez daha zurili u nju. Poslije nekoliko sekundi mama je konačno rekla ispod glasa – Budite dobri. – I prije nego što smo tata, Andraš, Janoš i ja ponovo počeli disati, mama je s vjetrovkom prebačenom preko lijeve podlaktice izašla iz stana.

   Uplašeni Andraš je prošaptao – Je l’ mama otišla u Kanadu? –

Tata i ja nismo znali bili bismo se nasmijali ili zaplakali. Mama je očito započela ostvarivati neki svoj plan o kojemu je dugo razmišljala, a o kojemu nas četvoro nismo imali pojma. Andraš i Janoš su bili razočarani njezinim odlaskom ponajviše zbog toga što smo poslije ručka njih dvojica, mama i ja planirali otići na obližnje Ɖola jezero i uživati u kupanju. Tata je dječacima samo suho rekao da je mama vjerojatno otišla k svojoj sestrični Mariški u Mece, selo udaljeno dva kilometra od Darde, i da će se brzo vratiti.   

Ali to brzo se prepolagano proteglo kroz šutljivo popodne i potom kroz jednosmjernu večer. Konačno, kada se mjesec pojavio na tamnome nebu, meni je srce počelo prestrašeno lupati. Neizbježna pitanja o tome je li nas mama doista ostavila i što će biti sa svima nama, spustila su mi se na prepadnutu dušu kao roj gladnih pčela. Htjela sam zaplakati, ali sam se suzdržala zbog tate i braće.

Oko osam sati smo nas četvoro sjeli na zeleni kauč u dnevnoj sobi i počeli rastreseno gledati na televiziji emisiju o australskim skakavcima i klokanima. U devet sati smo konačno začuli dugo očekivani zvuk okretanja ključa u bravi na ulaznim vratima. Prestajući disati, nismo se usudili pogledati jedni druge. Mama je ušla u sobu. U naramku je nosila svoju smotanu, plavu vjetrovku. Iz neravne površine vjetrovke je virila sitna, smeđa glava šteneta. Kada sam ugledala tu svilenasto-dlakavu lopticu, od nagle sreće sam skočila s kauča i vrisnula tako glasno da sam prestrašila i oca i braću i štene. Pritrčala sam majci i zagrlila i nju i moj uzvrpoljeni rođendanski poklon.

I sada, petnaest godina poslije, ne prođe dan a da ovdje, u vjetrovitu Winnipegu, ne pomislim na moju majku Ilonku i moju pjenušavu kujicu Manitobu.   

kratkaprica @ 21:03 |Komentiraj | Komentari: 0
PRIČE, ARHIV 2010.
Index.hr
Nema zapisa.