Festival kratkopričašica - Zagorki u čast
Kratka priča je ženskog roda
Kontakt
  • kratkopricasice@gmail.com
Autorice, nastup 2.3.2011.
  • Nela Milijić
  • Renata Jambrešić Kirin
  • Irena Lukšić
  • Manuela Zlatar
  • Julijana Matanović
  • Maja Hrgović
  • Sandra Perić
  • Vesna Biga
  • Zvjezdana Jembrih
  • Mihaela Gašpar
  • Jasna Žmak
  • Tatjana Jambrišak
  • Jelena Zlatar
  • Vera Vujović
Autorice, nastup 8.3.2011.
  • Sanja Lovrenčić
  • Lana Derkač
  • Aida Bagić
  • Neva Lukić
  • Dorta Jagić
  • Sanja Pilić
  • Ksenija Kušec
  • Silvija Šesto
  • Vlatka Jurić
  • Ana Đokić
  • Darija Žilić
  • Renata Valentić
  • Lada Puljizević
Autorice, nastup 2.3.2010.
  • Bagić, Aida
  • Biga, Vesna
  • Brolih, Romana
  • Hrgović, Maja
  • Jagić, Dorta
  • Lukić, Neva
  • Milijić, Nela
  • Perić, Sandra
  • Puljizević, Lada
  • Zlatar, Manuela
  • Žilić, Darija
  • Žmak, Jasna
  • Kodrnja, Jasenka
  • Kušec, Ksenija
Autorice, nastup 8.3.2010.
  • Derkač, Lana
  • Đokić, Ana
  • Gašpar, Mihaela
  • Jambrešić Kirin, Renata
  • Jembrih, Zvjezdana
  • Jurić, Vlatka
  • Kolanović, Maša
  • Lovrenčić, Sanja
  • Lukšić, Irena
  • Lukšić, Milica
  • Valentić, Renata
  • Vujović, Vera
Brojač posjeta
55353
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Blog
nedjelja, veljača 28, 2010
 

bolest je gostoprimljivo mjesto širokoga zahvata, pouzdane volje. igra ulogu vodiča kroz razloge za o(p)stanak i samoinspiraciju. podsjeća na bitno.

ona je veliki zrcalni okvir u kojem se ogledavaju pogreške, tlapnje i namjerno zatvaranje kapaka pred očitim.

bolest sporo utire staze i baškari se u raskoši nemara svoga udomitelja, roni u mutnim vodama ignorancije i bućka se u plićaku privida. njeguje samu sebe kao osjetljivu sobnu biljku plemenitog roda.

bolest ispire ruke u sapunu dva puta, sjeda za stol i zapisuje u dnevnik: svako potiranje osjećaja vodi u bolest.

bolest piše romane.

uvodna joj je rečenica toliko duga da pleše na rubu izdržljivosti. uvijek započinje otprilike ovako:

kada je ivani k. u pedesetdrugoj dijagnosticiran rak lijeve dojke, nije se desilo ništa od onoga kako je te trenutke zamišljala: nisu joj zazvonila zvona u glavi, nije se srušilo nebo, nije joj zadrhtala usna; tek je požurila kući, oprala ruke sapunom dva puta visoko, do lakta, sjela za stol i zapisala u dnevnik: svako prigušivanje emocija vodi u bolest.

bolest se gubi u dvotočkama kao u sali sa zrcalima na seoskom sajmu: jedna vrata otvaraju druga, jedna perspektiva otvara drugu ili se u njoj gubi kao kamen u vodi.

bolest zauzima strateške položaje i namjerava ostati dugo.

nekad dok god se užarena glava ne opameti, nekada do prve male raspameti, nekad do raspada svoga udomitelja - pa onda mora dalje.

ivana k. je njen alter ego, a poprima i druge oblike i prisvaja i druga imena.

katkada imenuje i sama.

kad je ivani k. u pedesettrećoj dijagnosticiran rak dojke združila se, sprijateljila takorekuć s bolešću, uvukla se u nju i ostala na dobru položaju odakle je imala siguran uvid u fasete života koje do tad nije primjećivala.

u sitnice poput novog sićušnog madeža na desnom obrazu svoje mlađe kćeri, mirise koji se s k njoj peli u potkrovlje kad bi susjed kosio travu u svom vrtu.

zataškane tegobe s kičmom najboljeg prijatelja.

preubrzane pripreme za vjenčanje drugog najboljeg prijatelja, koje su sličile na otkliznuće.

lijepi prijevoj mišice njenog muža kad spava s rukama iznad glave.

njegovo podmetanje jastuka pod njeno rame kad popodne zaspi u nezgodnu položaju, u omiljenoj fotelji kupljenoj u kiki s pedeset posto popusta zbog malog reza na lijevom rukonaslonu.

sve neizrečene riječi prijateljičine: sad ih je sve znala naizust.

punu tezgu buketića anemona na lokalnoj pijaci u rana jutra, dok ukućani još spavaju.

dubinsko i radosno poimanje služenja drugima, dovedeno do savršenstva u malom dućanu u ilici u kojem prodaju samo voće, povrće i dašak dobrih starih vremena.

učestali trzaj ruba lijeve usne svoje starije kćeri.

sve dulja slušanja ozbiljne glazbe na trećem programu radija.

sve dulje kupke u kadi punoj kupke kojoj ne zna ime, iz one prošlogodišnje zalihe kupljene na trešnjevci. svaka je umotana u drugi pastelni papir i ima oblik bombona.

sve češća zastajanja pred ulazom trgovine lush u centru grada.

užitak žustrog trljanja bokova prirodnom spužvom i sušenja kose na kasnom proljetnom suncu na balkonu.

odlazak po jogurt i naranče u sedam ujutro.

čitanje parunice i viana iznova.

lutanje strmim ulicama pule.

lupkanje prstima po radnoj plohi u ritmu glazbe dok čeka da kava uzavre, da se slegne čaj od jabuke i cimeta i kad nije zima.

masaža stopala dok sjedi u indijskom položaju na izlizanom crvenom kauču u dnevnoj.

sjećanje na trenutak kad je brod u olujnom vjetru kružio oko alcatraza, a ignasi vikao u nebo: this is life!

 i da, kad je amerikanac na tom istom brodu pričao svojoj poznanici da će pod hitno napustiti ovu fucking jebenu zemlju pod bushevim terorom i otići živjeti u dubrovnik, za kojeg je čuo da je raj na zemlji i da tamo uvijek vlada mir.

ptica koja je na tavanu triput uporno svijala gnijezdo što ga je muž dvaput rušio. i na to riječi njene mame preko telefona: vidiš ti, ćerce, šta ti je svaka bidna mater, pa bila i tica  – uporna, neumoljiva!

bare i plaćenici s cedea na putu za vikendicu svakog petka.

prvi dan škole starije kćeri, njene tužne oči. suprotni simptom u njenoj šesnaestoj: to jedva čekanje da roditelji napuste teren.

vraćanje naopaku izvrnute štruce kruva u ispravan položaj.

ljubljenje komadićka kruha prije nego se baci, strogi bakin pogled koji prati ritual.

bolest izoštrava čula, baca reflektorsku svjetlost na obrise, događaje, do jučer neprijeporne činjenice.

bolest je doktorirala teoriju relativiteta i razvijanje crno-bijelih slika, a naročita je stručnjakinja za kontraste i konstrastivnu gramatiku. ne voli prošla vremena, samo čistu sadašnjost. ne zamućuje bljeskove sjećanja, ali te bodri i izvlači tebe sada na površinu. bolest gleda kroz dalekozor: što je bilo daleko sad je preblizu, valjalo bi napraviti odmak, veli ti. bolest postavlja stvari na pravo mjesto, ako takvo postoji.

zapravo i nije, nije tako konkretna: samo podsjeća.

na tebi je da biraš.

udomiteljica piše bolesti stihovanu poruku:

zmij se, zmij, samo se ti zmij.

ni preko gora sedam

na sebe ti ne dam

samo se ti zmij.

bolest se na ovo smije kao na patetičnu stihoklepnu navadu. kao da ona čeka da je se pozove! njeno je da vlada, brate (sestro), da osigurava uvid u ono bitno s početka priče.

sebe vrlo često vidi u ulozi svjetionika.

neke su udomiteljice jogunaste, sve rješavaju na psihosomatskoj bazi. uz to lakiraju nokte u crveno i šepure se kako su odbacile klicu, kako joj se nisu dale. kako sve iznutra dolazi, iz te snage.

bolest samo rezignirano vrti glavom, svijet zaboravlja toliko toga, ali neka ih – katkada se zablude otjelotvore, moćna je misao.

neke joj žene prkose slobodnim plesom, plivanjem, učenjem salse u dva intenzivna tjedna, penjanjem na korinjak u pet ujutro. pozdravima suncu. sirovom dozom zabranjene ljubavi kojoj naglo skinu zabranu.

mmda, mrmlja bolest. poznato joj je to kiselo grožđe i ti slatki limunčići. limoncello svira čelo na kantridi. jata vrabaca iznuđuju brze odgovore.

bolest propituje nasumce, ne ostavlja puno vremena, zaključuje puno jedinica na polugodištu.

nije njeno da sve rješava – misli se ona i radi svoje.

neke su udomiteljice odlučile učiti od nje, uredno zapisuju lekcije pod rednim brojevima pisanim krasopisom.

sagradile su čudan, ali moćan drveni brod iskrzanih jedara koja vijore na silovitom vjetru. namjeravaju otputovati.

dok se u bolest opet vrate, ako se vrate, proteći će puno vode i svakako ona rijeka u koju će zagaziti više neće biti ona ista rijeka, ono more više neće biti isto more, niti će one biti više one iste od maloprije, od prije godine dana, prije desetljeća.

a u njihovom odsuću bolest čeka i piše anale.

drhtavom rukom zapisuje u dnevnik:

ljudi me zbunjuju. tiktakaju svaki drukčije. nekad sam potpuno nemoćna pred njima. potpuno nemoćna.

ali brzo učim.

kratkaprica @ 14:42 |Komentiraj | Komentari: 0
PRIČE, ARHIV 2010.
Index.hr
Nema zapisa.