Festival kratkopričašica - Zagorki u čast
Kratka priča je ženskog roda
Kontakt
  • kratkopricasice@gmail.com
Autorice, nastup 2.3.2011.
  • Nela Milijić
  • Renata Jambrešić Kirin
  • Irena Lukšić
  • Manuela Zlatar
  • Julijana Matanović
  • Maja Hrgović
  • Sandra Perić
  • Vesna Biga
  • Zvjezdana Jembrih
  • Mihaela Gašpar
  • Jasna Žmak
  • Tatjana Jambrišak
  • Jelena Zlatar
  • Vera Vujović
Autorice, nastup 8.3.2011.
  • Sanja Lovrenčić
  • Lana Derkač
  • Aida Bagić
  • Neva Lukić
  • Dorta Jagić
  • Sanja Pilić
  • Ksenija Kušec
  • Silvija Šesto
  • Vlatka Jurić
  • Ana Đokić
  • Darija Žilić
  • Renata Valentić
  • Lada Puljizević
Autorice, nastup 2.3.2010.
  • Bagić, Aida
  • Biga, Vesna
  • Brolih, Romana
  • Hrgović, Maja
  • Jagić, Dorta
  • Lukić, Neva
  • Milijić, Nela
  • Perić, Sandra
  • Puljizević, Lada
  • Zlatar, Manuela
  • Žilić, Darija
  • Žmak, Jasna
  • Kodrnja, Jasenka
  • Kušec, Ksenija
Autorice, nastup 8.3.2010.
  • Derkač, Lana
  • Đokić, Ana
  • Gašpar, Mihaela
  • Jambrešić Kirin, Renata
  • Jembrih, Zvjezdana
  • Jurić, Vlatka
  • Kolanović, Maša
  • Lovrenčić, Sanja
  • Lukšić, Irena
  • Lukšić, Milica
  • Valentić, Renata
  • Vujović, Vera
Brojač posjeta
55353
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Blog
ponedjeljak, veljača 22, 2010
 

Kad su ga otvorili, povjetarac je iz kapsila ponio duge pramenove očeve kose: nekada ugarak-crna, kosa mu je u grobu još rasla, posijedjela i vinula se u zrak.

Tamo je zastala na trenutak i vijugavim se mekim putem spustila na zemlju. Grobari su napravili instiktivan trzaj, umaknuli se, omogućili joj kratki let.

U meni kao da su zalepetala krila, majci iz mukline uteklo grleno nešto, dva su se čempresa oštro zasijecala u vedar dan.

Inače muk: dvije su tete spremno dočekalo majčino klecavo tijelo koje se malo, kao u pogrešci nekoj, zateturalo, poniknulo.

Djed je gledao u mrak kapsila, u ono što je nekad bio moj otac, zaljuljao se trenutak jedan koji je brzo prošao i kimnuo dvojcu glavom da ga zatvore.

Oćete li mu vi tamo zlatni spomenik napravit? – šapuće mama više sebi u bradu, nego u djedovom pravcu.

Djed je šutio, dao znak ljudima da kapsil odnesu, nevelika se povorka vukla za čudnim teretom kojeg su s Kozjaka spuštali u zaprežnim kolima što ih je vukao mršavi, crni konj.

Mene je netko držao za ruku, imala sam već osam, bila sam velika cura i znala sam što se događa: sad će tatu spakirati u veći, čvršći kovčeg i posebnim jednim vlakom odvesti tamo daleko, odakle djed dolazi i moja baka sitna kao grumen zemlje, sa širokom crnom suknjom i podsuknjama, gegava u hodu, poslušna u stavu.

Zamišljala sam njene čvornovate ruke kako pritišću usta u trenu kad vlak ulazi u stanicu, s najdražim teretom kojeg su pred godinu dana u crnu, tamo-daleko-zemlju, zakopali i kako zateže čvor marame pod vratom, kako se saginje u leleku.

Ovdje se kod nas ne leleče, stvari prolaze malo tiše.

Tek u prolazu zurim u natpis na kamenoj litici, leleku sličan, što su ga poginulom sinu planiraru uklesali očajni roditelji: IVEEEEE.

Svi smo se potrpali u aute, djeda je samog vozio jedan susjed, iz nekog razloga nitko nije htio s njim.

Prazni su grob ostali zatrpavati ljudi zbunjena lica, jedan je pitao da što će s drvenim križem, drugi je rekao Ne znam, stavi ga sa strane.

Pa je djed otišao, ničeg se više ne sjećam: ni jesmo li ga pratili u grad na vlak, jesam li ga zagrlila, jesam li plakala, jesam li bila zbunjena, jesam li ga išta pitala. Kao na primjer Voliš li ti onda tatu više od nas, kad kod nas ne smi ležat, ipak smo mi njegove kćeri i mama je naša mama i nekad smo bili svi mi skupa, jedno, svi mi skupa?

 
* * *

 
Deda nije dobro, dođi čim pre – javlja mi brzojav u dalekom jednom gradu, čitam ga i ne potresam se.

Otkako je umro otac, a mama otišla u inozemstvo (gladnim) trbuhom za kruhom, svijet se za mene i sestre raspolutio na dva dijela: dvije musave curice od četiri i pol odveli su na jednu stranu, nas dvije na drugu.

Rijetka pisma i ako je sreće, mjesec dana ljeti, činili su našu sponu.

Noću sam sanjala miris sijena na čijim balama sjedim u visu, i sestre kako me čvrsto drže, u uzbuđenom i sretnom vrisku kad su krave podivljale i stuštile se s nama niz Baba Denu.
Baba Dena je manja od našeg Kozjaka, obično malo seosko brdo, pa ipak – krave su jurile brzinom luđom od naših misli, na prometnu cestu podno nje, i ništa, ništa nam nije bilo.

Imam dvadeset godina, snažne i uporne ruke, brdo knjiga u glavi, svijet koji me čeka raskriljenih krila i ne znam što bih s brzojavom.

Dva sata kasnije eto me s malim koferom u ruci, u pregrijanom pretrpanom kupeu, s pogledom kroz zamuljan prozor vlaka.

Tada su svi još pričali sa svima, pitali za svrhu putovanja, nutkali jedni drugima pohane kokošje batake i pili rakiju iz iste boce.

Sestre su me dočekale u čvrst zagrljaj, neobično ih je vidjeti nakon toliko godina, vode me u kuću od blata u kojoj djed se polako priprema da ode s ovoga svijeta.

Nitko se ne čini ožalošćenim: baka mi nudi krumpire i jaja pržena na masti, sestre sa čežnjom pogledavaju u moj kofer, dajem im znak da ga same otvore i pronađu za se što im drago.

Ulazim u prostoriju u kojoj se čeka da smrt dođe: na stolu pored djeda mutna čaša od kristalnog servisa, sa zlatnim rubom na koji se spustila debela jedna muha.

Organi mu otkazuju jedan po jedan, već odbija hranu i vodu, ukućani mu ipak maramicom vlaže usahnule usne.

Oči su mu izbezumljene, ne može govoriti, samo krklja nešto iz stalno otvorenih usta.

Ruke mu omršavjele, doziva me njima i pokazuje na platnene maramice na stolu. Pokušavam razumjeti što mi govori i namačem jednu u mali, emajlirani kajin otkrhnutog ruba, koji je nekada bio bijel. Lagano mu kapam vodu na jezik i usne, on okreće glavu koliko može, ne da mi da to činim.

Pokazuje na ostale suhe maramice, dodajem mu jednu, a on mi daje znak da je rastvorim. Uzima je teškim, bolnim pokretima i stavlja tako raskriljenu na lice. Daje mi čudne znakove, ne želim ih razumjeti. Onda on uporno i gotovo bijesno, žustro uzima moju ruku i stavlja na maramicu pod kojojm su njegova razjapljena usta.

Naglo povlačim ruku, šapćem mu: Ne mogu, ugušit ću te tako, a on onda zatrese potvrdno, pozivno, glavom koliko može i oči mu blješte ludim sjajem.

Skačem sa stolice i odlazim van, gdje na terasi omeđenoj ruzinavom ogradom baka servira čvarke i sir, a sestre se vrte ushićeno u novim suknjama.

Samo je tebe čekao – kaže baka i nutka me sarmicama u lišću od vinove loze.

Perem ruke iz emajliranog kanistra obješenog za zid, brišem ih ručnikom sumnjive čistoće, nogom blago odgurujem veliku, debelu kokoš dok sjedam za stol.

Kako je on? – pita me jedna sestra. Dobro se drži – odgovaram.
 
Kušam rižu iz raspolućene sarmice, sir i malo onih krumpira s jajima. Na bakinom su stolu oduvijek bile najzačudnije kombinacije.
Dok u susjednoj sobi djed s nestrpljenjem očekuje smrt da dođe, da dođe već jednom, mi se gostimo još i čvarcima i mljevenim žitom s orasima. Meni se otima mmm,i nema sumnje,moje okruglo biće uživa u ovozemaljskim radostima.

Sestre guguču u novim opravama, postavljaju čeznutljiva pitanja o moru, o svima koje znaju, o mami koja je samo mutna slika djetinjstva, stalno odjevena u bijeli baloner, s visoko dignutom, natapiranom punđom i osmijehom u daljinu, koju od onoga dana na Kozjaku cijelo jedno desetljeće nismo vidjele kako treba.

Kako je četvrta sestra, htjele bi znati, kada će je moći opet zagrliti. U glavi smišljam planove kako da ujedinim te goluždravice, kako da začarobiram cijelu jednu nisku događaja, čime da sve i svih spojim, zašijem, zavidam.

Završile smo jelo, baka je otišla pomusti kravu, sumrak nam je mekim pastelom obojao lica.

Zaboravljen, djed je bio samo činjenica iza zatvorenih vrata, bjelina u mom sjećanju, a pijani bijesni strašni čovjek s nožem iz bogatih uspomena mojih sestara.

Začusmo kratki hropac, malo se trgnusmo.


Više iz impulsa, a ne od hitnje, skočismo sa svojih stolaca i otvorismo vrata sobe umirućeg: oči su mu zurile u prazno, usta jako razjapljena; prišle smo zbunjene krevetu.

Ni jedna od nas nije plakala, no blizanke ustuknuše za korak.

Odem do zida i skinem mutno ogledalo, prebrišem laktom središnji dio i postavim mu ga iznad usta: sve tri se podvirujemo da vidimo je li išta zamaglilo glatku površinu. Nije.

Odlazim do vrata koja vode na izlaznu terasu i dozovem baku. Ona požuri tarući ruke o flekavu pregaču, namješta nervozno sijede vlasi izmakle ispod marame.

Ubrzano priđe krevetu i dotakne mu lice – još je topao. I ona izvodi test s ogledalom, lagano kimne glavom i kaže mirno: Lele, mislim da je umro. Ono „lele“ ostalo je čudno visjeti u zraku: nedostajala mu je odgovarajuća intonacija.

Gledam kroz zamagljen prozor što uokviruje novembar, isti onaj novembar koji je u nas studeni: u studeni sumrak list se jedan sivi paperjasto spušta na zemlju, na tren zastajkujući u zraku, kao da oklijeva, i onda nastavi padati, dug kao sijedi pramen očeve kose, u dugom trenutku koji se ostao, tamo gdje se nama jednom davno zaustavilo vrijeme. I još stoji.

Onaj nedostajući kamenčić, onaj dio mozaika svaka od nas nosi na različit način, i nije da se žalimo: život je dobar i blag, radosti nam ne nedostaje, gledamo kako nam djeca rastu, ljubimo njihove zajapurene obraze. Moja me kćer pita a kako se zvao pradida, i ja joj kažem, a čudno se osjećam, kao da ime stranca izgovaram.

Sahranili smo ga kod sina, u grobnici nad kojom je sagrađeno čudno neko zdanje, sobica neka memljiva, u kojoj pored uokvirene, okamenjene slike oca sad stoji i djedova fotografija u baroknozlatnom, prljavom okviru. Baka im je tamo godinama onda odlazila u posjetu: sjela bi na klupicu i razgovarala, više sa sinom, nego sa mužem. Stavila bi u pepeljaru zapaljene dvije cigarete, pobacala osušene karanfile iz ustajale smeđe vode, stavila nove u teglu. Malo otplakala.

 
* * *
 
Grob moga oca nekad je bio samo u drugom gradu, danas je u drugoj državi. Mi nikuda nismo išle, ali je rat došao k nama, pa smo sad rasute na dvije strane granice.

Kad kažem „mi“, mislim na nas tri, jer nedostaje nam jedna: prerano je i ona u običnu zemljanu raku pažljivo položena, i uspomene čuvamo samo u malim mentalnim kutijicama obloženim baršunom, koje rijetko otvaramo.

Katkad zabljesne jednoj sestri u snu djedov nož, ponekad se usred vožnje do posla rasplače druga sestra - i to je sve.


 

___________

Priča je prvotno bila objavljena pod pseudonimom

kratkaprica @ 03:20 |Komentiraj | Komentari: 0
PRIČE, ARHIV 2010.
Index.hr
Nema zapisa.