Festival kratkopričašica - Zagorki u čast
Kratka priča je ženskog roda
Kontakt
  • kratkopricasice@gmail.com
Autorice, nastup 2.3.2011.
  • Nela Milijić
  • Renata Jambrešić Kirin
  • Irena Lukšić
  • Manuela Zlatar
  • Julijana Matanović
  • Maja Hrgović
  • Sandra Perić
  • Vesna Biga
  • Zvjezdana Jembrih
  • Mihaela Gašpar
  • Jasna Žmak
  • Tatjana Jambrišak
  • Jelena Zlatar
  • Vera Vujović
Autorice, nastup 8.3.2011.
  • Sanja Lovrenčić
  • Lana Derkač
  • Aida Bagić
  • Neva Lukić
  • Dorta Jagić
  • Sanja Pilić
  • Ksenija Kušec
  • Silvija Šesto
  • Vlatka Jurić
  • Ana Đokić
  • Darija Žilić
  • Renata Valentić
  • Lada Puljizević
Autorice, nastup 2.3.2010.
  • Bagić, Aida
  • Biga, Vesna
  • Brolih, Romana
  • Hrgović, Maja
  • Jagić, Dorta
  • Lukić, Neva
  • Milijić, Nela
  • Perić, Sandra
  • Puljizević, Lada
  • Zlatar, Manuela
  • Žilić, Darija
  • Žmak, Jasna
  • Kodrnja, Jasenka
  • Kušec, Ksenija
Autorice, nastup 8.3.2010.
  • Derkač, Lana
  • Đokić, Ana
  • Gašpar, Mihaela
  • Jambrešić Kirin, Renata
  • Jembrih, Zvjezdana
  • Jurić, Vlatka
  • Kolanović, Maša
  • Lovrenčić, Sanja
  • Lukšić, Irena
  • Lukšić, Milica
  • Valentić, Renata
  • Vujović, Vera
Brojač posjeta
55353
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Blog
ponedjeljak, veljača 22, 2010
 

 
1.
 
Prelazio je preko nogometnog igrališta. Onog betonskog gdje igrači gube ruke, noge i krv iz koljena. Klizio je polagano kao lopta kad ostane sama. Kiša je upravo bila stala.
Pogrbljeno mršav hodao je s cigaretom u ruci, pamučna kapuljača pokrivala mu je glavu. Nikada je nije skidao s glave, čak ni ljubav nije vodio sasvim otkriven. Bila mu je poput neprobojne kacige u kojoj se osjećao zaštićeno od vanjskog svijeta. Sve njegove djevojke mrzile su je osjećajući da nešto nedostaje kad je kapuljača višak. Osjećale su se kao da svog čovjeka dijele s nekim, ali ipak je se nisu usudile uništiti. Nije imalo smisla, njezin duh vječno bi ih proganjao. Skakale su od sreće kad bi im dopustio da mu je samo na trenutak skinu s glave. Promatrale bi njegov potiljak u čudu, dok je ostatak svijeta vjerovao da mu je lubanja prekrivena gnojnim krastama.
Stigao je do kraja igrališta, iako se tamo gdje je počeo također nalazio gol. Ugašeni čik umjesto lopte ubacio je unutra. Odlučio se vratiti natrag i ovdje gdje je počinjao, isto se nalazio gol. Već se bilo smračilo. Spuštao se onaj jedini pravi, izvorni sumrak koji se javlja pomiješan sa zaustavljenom kišom. Pravilno raspoređena boja neba postepeno je postajala tamnija.
Lijeno je vukao razvezane cipele pušeći novu cigaretu. U daljini je ugledao čovjeka koji je za sada još uvijek bio mrlja. Iz neke druge daljine čuo se samo piskutavi lavež psa.
Mrlja se polagano približavala postajući oblik s točno određenim obrisnim linijama. Zakoračila je na igralište, njemu ususret. U jednom trenutku nalazili su se točno jedan pokraj drugoga, dolazeći svaki od svoga gola. Mimoišli su se, a da su se poznavali, vjerojatno bi stali i taj moment nazvalo bi se susretom. Nije još bio stigao niti do drugoga gola, a pridošlica se zamalo nalazio izvan igrališta. Odjedanput se okrenuo potrčavši prema došljaku koji je sada ponovno nalikovao mrlji. Udaljeni promatrač pomislio bi da igraju noćni nogomet i svidjela bi mu se nova igra u kojoj uvijek iznova treba pronalaziti loptu.
Zgrabio je čovjeka odzada za vrat, prste pretvorivši u oružje. Zgrčio ih je jako, kao da nisu od mesa. Nije mogao vjerovati da toliko može zgrčiti prste, podsjetili su ga na zube bulterijera koji ne puštaju kad zagrizu. Učinilo mu se da oni nikada neće istrunuti jer više nisu proizvod iz majčinog trbuha. Ubacio je pridošlicu u mrežu gola i počeo ga gušiti. Obuzela ga je neka nadnaravna snaga i shvatio je da niti jedan stisak nije potpun ako na kraju ne dovodi do rođenja ili do uništenja. Uživao je u postupnom stiskanju njegova vrata. Stiskao je postepeno kao što je noć bila pala postepeno. Stisak je poput čepa zaustavio pridošličine riječi, gurnuo ih duboko u grlo odakle nikada neće izaći. Začuđene, iskolačene, bespomoćne oči umjesto njih polagano su ispadale van. Uskoro se čovjek prestao micati, a on se osjećao ispražnjeno kao da je vodio ljubav. Skinuo je kapuljaču s glave pustivši vjetar da mu mrsi kosu.
Zapalio je još jednu cigaretu i brzim korakom zaputio se s igrališta.
Mrtvo tijelo je na boku ležalo u mreži. Drugi gol bio je prazan.
 
 
2.
 
Stigavši kući bacio se gol u krevet pun čikova. Nova vruća cigareta gorjela je u toploj posteljini.
Srce mu je tek sada počelo mahnito lupati. Otišao je do kupaonice kako bi se umio.
S ljubavlju je u ogledalu gledao svoje lice – tri valovite bore poput valova talasale su se na čelu. Umočio je prst u njih.
Vratio se do sobe i ugasio svjetlost. Sviđalo mu se nestati u mraku, to je bio jedini način da postane nevidljiv. Po njegovu mišljenju mrak je bio od Boga, a svjetlost od vraga. Lucifer je oduvijek bio i ostao Lucifer. Ponovno je pritisnuo malu kuglicu na lampi. Svjetlo mu je obasjalo lice koje se namrštilo. Kako je ta svjetlost iscrpljujuća, pa ona nikako ne može biti od Boga…, pomislio je. Tama je beskrajna, tama je od Boga i duhova se treba bojati danju – oni su tada nevidljivi.
Previše je svjestan samoga sebe na svjetlosti… Svijest, svjetlost – te riječi čak počinju    
srodnim slogovima. Ne može se osjećati kao on kad nije opušten, i to nikako ne može biti dobro. Voli biti nesvjestan oblika, voli da mu misli klize kao lopta po nogometnom igralištu. Pomisao na nogometno igralište unijela je jezu u njegovo tijelo. Zapalio je još jednu cigaretu. Zora je već bila pred vratima. Do sada su već sigurno pronašli ono obučeno tijelo na igralištu. Do sada su ga sigurno već skinuli. Pojeo je čokolino i nazvao devet, dva.
3.
 
Sutradan je u »Jutarnjem« osvanuo naslov:
 
Predao se ubojica s nogometnog
igrališta
 
Ispod je stajalo da se ubojica predao sam izjavivši da toliko voli život da se morao uvjeriti u njegovo postojanje i nakon života. Jedini način bio je da ga nekome oduzme.
Dalje je stajalo da je to za ubojicu bio jedini način da počne vjerovati u nadnaravne sile, a taj način ubojica naziva strahom (od Boga). Krv je prolio po rukama i sad će čekati da se nemirna duša čovjeka s igrališta pojavi kako bi mu se osvetila. Oni koji žive u miru ne primaju čudne posjete, a ožalošćena obitelj žrtve može iščekivati njezin duh do sudnjega dana.
 
 
kratkaprica @ 05:52 |Isključeno | Komentari: 0
PRIČE, ARHIV 2010.
Index.hr
Nema zapisa.