Festival kratkopričašica - Zagorki u čast
Kratka priča je ženskog roda
Kontakt
  • kratkopricasice@gmail.com
Autorice, nastup 2.3.2011.
  • Nela Milijić
  • Renata Jambrešić Kirin
  • Irena Lukšić
  • Manuela Zlatar
  • Julijana Matanović
  • Maja Hrgović
  • Sandra Perić
  • Vesna Biga
  • Zvjezdana Jembrih
  • Mihaela Gašpar
  • Jasna Žmak
  • Tatjana Jambrišak
  • Jelena Zlatar
  • Vera Vujović
Autorice, nastup 8.3.2011.
  • Sanja Lovrenčić
  • Lana Derkač
  • Aida Bagić
  • Neva Lukić
  • Dorta Jagić
  • Sanja Pilić
  • Ksenija Kušec
  • Silvija Šesto
  • Vlatka Jurić
  • Ana Đokić
  • Darija Žilić
  • Renata Valentić
  • Lada Puljizević
Autorice, nastup 2.3.2010.
  • Bagić, Aida
  • Biga, Vesna
  • Brolih, Romana
  • Hrgović, Maja
  • Jagić, Dorta
  • Lukić, Neva
  • Milijić, Nela
  • Perić, Sandra
  • Puljizević, Lada
  • Zlatar, Manuela
  • Žilić, Darija
  • Žmak, Jasna
  • Kodrnja, Jasenka
  • Kušec, Ksenija
Autorice, nastup 8.3.2010.
  • Derkač, Lana
  • Đokić, Ana
  • Gašpar, Mihaela
  • Jambrešić Kirin, Renata
  • Jembrih, Zvjezdana
  • Jurić, Vlatka
  • Kolanović, Maša
  • Lovrenčić, Sanja
  • Lukšić, Irena
  • Lukšić, Milica
  • Valentić, Renata
  • Vujović, Vera
Brojač posjeta
55353
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Blog
ponedjeljak, veljača 22, 2010
 

 
Nije bilo olovke na tom prokletom stolu, pa kako su tako moderni, samo kompjuteri u peterosobnoj kući! Ona se žurila, ona nije imala vremena za stiskanje gumbi i otvaranje Windowsa. Stiskala je jedino zube. Trudovi su je udarali kao šake u boksačkim rukavicama. Previjala se u bolovima.

Olovka, olovka, olovka! Mora napisati da je otišla roditi, u tu i tu bolnicu. Inače je uvijek pisala da je na kavi...Sad za promjenu nešto radi! Stišće! I tamo će stiskati, k vragu! Njezino traženje olovke i grčenje i stenjanje i plakanje i klevetanje i znojenje, sve se to zbivalo u istom trenutku koji je bio vrlo kratak, a ovdje to je rečenica iza rečenice; mirno i staloženo, sasvim drugačije nego u stvarnosti. U stvarnosti to je bljesak lica u grču i bacanje stvari sa stola. To nije svaka radnja u zasebnom trenutku i rečenice koje slijede jedna drugu polagano. To su sve same pojedinosti u sekundi. Svakojake sitnice osim olovke! Na kraju, koji je vrlo blizu početka, umočila je prst u kremu i napisala na ogledalu u kupaonici: JA SAM NA PORODU. Pozvala je taksi i za pet minuta se našla na afričkom operacijskom stolu. Stol kao stol.

Već se dvije godine nalazi u Africi. Crni ljudi pomažu joj u kućanstvu. Jedan kuha, druga pere veš. Oni nisu robovi.

Došla je u Kartum jer voli svog muža. Prati ga kamo god on odlazi graditi mostove po svijetu. Ona je tako ponosna: mostovi spajaju ljude. Mostovi spajaju ljude, a njega nikad nema u njihovoj kući sa staklenim pokretnim vratima. Njihova djevojčica je prošla kroz ta vrata i sad ima ožiljak na bradi. Tko zna možda će ta djevojčica imati dvoje djece jednog dana. Djevojčicu i dječaka koji možda nikad neće vidjeti Kartum. A niti ona ga se baš neće sjećati... Bila je malena. Preniska da dohvati uspomene afričke. Njezina majka voli mostove, to je lijepo, oni spajaju ljude, ali zašto joj uzimaju muža, zašto on vidi mostove i na zelenim livadama, gdje još nema ničega; on stoji, gleda, računa. Krije se od kiše pod vedrim nebom. On je čuo da u afričkim rodilištima često znaju zamijeniti djecu. Ona mu se smijala: jedino njihovo dijete je bijelo, sigurno će ga prepoznati! On je svejedno bio paranoičan. Paranoja je iracionalna.

 

Porod je trajao kratko, manje od tri sata. Drugo dijete je uvijek lakše roditi. Stisnula je i to je bilo to. Nije joj jasno kako on još nije došao? Zar se još uvijek skriva pod mostovima od papira? Uskoro su je u kolicima odvezli u salu s djecom. Crna djeca ritala su se na bijelim plahtama. Crna koža isticala se na bijeloj pamučnoj podlozi.

Medicinska sestra pokazala joj je na jednog dječačića. Imao je crnu kovrčavu kosu i crne kovrčave oči i crnu kožu. 

»Ne razumijete, ovo nije moje dijete, zamijenili ste mi dijete«, obratila se na engleskom medicinskoj sestri.

»Takve zabune su se davno prestale događati«, odvratila je sestra.

»Moje dijete je bijelo kao plahta«, rekla je bojažljivo.

»Mi ovdje nemamo niti jedno bijelo dijete, gospođo.«

Uz uzglavlje dječačića stajalo je prezime koje je i ona dobila vjenčanjem. Crno na bijelo – pisalo je. Crno na bijelom – ležalo je. Nije joj jasno kako se to moglo dogoditi. Pazili su da budu tihi i da ne ostavljaju tragove. Na njoj se nisu vidjeli tragovi njegovih crnih dlanova. Izgledala je čista. Ali, ovakav trag, to je previše! Svi njegovi tamni dodiri pretočeni su u taj mali, slatki, kovrčavi kolač od mesa! Krema na ogledalu istopila se od vrućine, dosjetila se nenadano. On ne zna da je ona u bolnici. To nigdje ne piše crno na bijelom. Zašto nije bijelo na bijelom, k vragu!? Bijelo dijete na bijeloj plahti, da razbije monotoniju crne vojske novorođenčadi, da se stapa s bjelinom plahte; nevino. Osjećala se usamljeno dok je on bio pod mostovima. Ona ga voli; on to neće podnijeti. Ona odlazi. Za deset godina objašnjava mi. Ne razumijem i ne znam kako izgleda Afrika. Zato je nisam ni opisala. Znam da je crna kao ugljen, kao moj brat.

kratkaprica @ 05:52 |Isključeno | Komentari: 0
PRIČE, ARHIV 2010.
Index.hr
Nema zapisa.