Festival kratkopričašica - Zagorki u čast
Kratka priča je ženskog roda
Kontakt
  • kratkopricasice@gmail.com
Autorice, nastup 2.3.2011.
  • Nela Milijić
  • Renata Jambrešić Kirin
  • Irena Lukšić
  • Manuela Zlatar
  • Julijana Matanović
  • Maja Hrgović
  • Sandra Perić
  • Vesna Biga
  • Zvjezdana Jembrih
  • Mihaela Gašpar
  • Jasna Žmak
  • Tatjana Jambrišak
  • Jelena Zlatar
  • Vera Vujović
Autorice, nastup 8.3.2011.
  • Sanja Lovrenčić
  • Lana Derkač
  • Aida Bagić
  • Neva Lukić
  • Dorta Jagić
  • Sanja Pilić
  • Ksenija Kušec
  • Silvija Šesto
  • Vlatka Jurić
  • Ana Đokić
  • Darija Žilić
  • Renata Valentić
  • Lada Puljizević
Autorice, nastup 2.3.2010.
  • Bagić, Aida
  • Biga, Vesna
  • Brolih, Romana
  • Hrgović, Maja
  • Jagić, Dorta
  • Lukić, Neva
  • Milijić, Nela
  • Perić, Sandra
  • Puljizević, Lada
  • Zlatar, Manuela
  • Žilić, Darija
  • Žmak, Jasna
  • Kodrnja, Jasenka
  • Kušec, Ksenija
Autorice, nastup 8.3.2010.
  • Derkač, Lana
  • Đokić, Ana
  • Gašpar, Mihaela
  • Jambrešić Kirin, Renata
  • Jembrih, Zvjezdana
  • Jurić, Vlatka
  • Kolanović, Maša
  • Lovrenčić, Sanja
  • Lukšić, Irena
  • Lukšić, Milica
  • Valentić, Renata
  • Vujović, Vera
Brojač posjeta
55353
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Blog
ponedjeljak, veljača 22, 2010
Prašnjava vedrina rabljenog božićnog dekora utapa se u mirisu urina i ustajalog zraka u dugim hodnicima domskog stacionara. Posjetitelji stalno pristižu, dolaze i odlaze, oni najuporniji sjede na rubu kreveta poput strpljivih putnika na zatvorenom aerodromu. Oni manje strpljivi traže dežurnu sestru, brzaju hodnicima i za svoju nelagodu bivanja s nepokretnim štićenicima krive pregrijane prostorije, zaključane prozore i strašnu južinu. A zapravo se bune protiv tjeskobnih misli o vlastitom starenju. Vanjsko i unutarnje pregrijavanje još je više suzilo mobilni prostor hodnika u kojem se radost susreta i odbojnost ambijenta smjenjuju s melodramatskim intenzitetom. U prvom naletu oštri vonj nepomičnosti, kopnjenja i isparavanja tijela, zatim kratko stanje emocionalne oduzetosti pri prvom pogledu na krevetni otisak bića kakvog smo poznavali i tek potom egzaltirano uzbuđenje sredovječnih koledarica. Okružene starim roditeljima, rođacima i prijateljima, već su usvojile gerijatrijski stil ophođenja: povišeni ton govora, ponavljanje kratkih, odrješitih pitanja, navođenje sugovornika na očekivani odgovor, stalno tapšanje. Privremeni upad kućne scene, kućnog meteža u strogi režim azila za starce.
Cijeli prizor, gledan ovako izdaleka, ne ostavlja prostor za stanje stazisa, tu mračnu dramsku komoru iz koje izlaze crno-bijele fotografije zamrznute tragike. Prirodno umiranje više nije predmet tragičnog žanra, ni umjetnosti, čak ni antropologije. Prirodno umiranje zapravo ne postoji u razvijenom svijetu. Ono je u kompetenciji pogrebnih poduzetnika. I sve više, privatnih stacionara. Gdje je „pravo“, sebe-svjesno umiranje nepoželjno. Anestezija, omamljivanje, morfijske injekcije, sve što je nekad pomagalo tijelu da izdrži izvanredne napore, sad služi odvajanju boli od tijela, egzistencije od samosvijesti. Sve što je nekad predstavljalo sitne svakodnevne užitke, pretvara se u torturu nad bespomoćnim tijelom – torturu hranjenja, torturu pranja i presvlačenja, torturu uspavljivanja. Trudim se prihvatiti usiljenu vedrinu s kojom smo ispunile sobu, nasmijati se, ne reflektirati u tom emotivnom trenutku kratkog susreta koji je možda i opraštaj.
Donedavno vitalna, bistra starica i vječna radoholičarka čiji je posljednji rad objavljen istoga dana kad smo je posjetile, više nije znala tko je, gdje je i što joj se dogodilo. Činilo se da je zaboravila lozinku svog identiteta, a bilo je očito da je izgubila sposobnost kratkotrajnog pamćenja. Svaki novi posjet za nju je bio novi događaj, nepovezan s onim prije i s onim poslije, emocionalno neobojen. Zaboravila je da je autorica brojnih knjiga, da je velika znanstvenica u svom području, zaboravila je koje je to područje, svoja postignuća i nagrade. Činilo se da je kompliciran kognitivni sustav srušio opasan crv ostavivši ga u trajnom sleep-modu.
Međutim, kao što smo se ubrzo uvjerile, starica nije zaboravila ime svog supruga, pogodila je ime grada u kojem živi njezina najbolja prijateljica, pitala je tko ju je pozdravio u Akademiji, ponovila je moje ime nekoliko puta pokušavajući doznati nešto iz rolanja njegovog vibranta. A zatim je prozborila: znam, znam, ne vidim, čime je, možda, željela reći: ne vidim ti lice pa te ne mogu prepoznati, ali znam da postojiš negdje mimo mene, za mene. Kao glasnice užurbanog, taštog i bučnog vanjskog svijeta, govorile smo uglas, ponavljale svako pitanje i opominjale ju kao nepažljivo dijete koje je prečulo ono što ne želi čuti. Nemoćnica bi odgovarala jednom riječju, slabim glasom, odižući glavu od jastuka i naprežući mutne oči zajedno s ušima, tjemenom i potiljkom kako bi pratila naše pojedinačno približavanje i naginjanje nad krevet.
Ne znam postoji li medicinski, pučki ili filozofski naziv za stanje samozaborava vlastitog bića pri čemu je očuvano jezgro priče o njemu – svijest o njegovim antagonistima i protagonistima, onima koji životnoj priči daju smisao. Što je životna priča bez naslovne role? Bez persone? Konačna objava da iza maske prvog lica ne postoji ništa osim sposobnosti suodnosa, sposobnosti zrcaljenja i oponašanja? Prozopagnozija je „vidna agnozija za lica“, nesposobnost prepoznavanja lica bliskih osoba. No što je nesposobnost prepoznavanja sebstva? Je li riječ o prekograničnom poremećaju osobnosti?
Ne mogu odvojiti pogled od umanjenog, prepolovljenog, sasvim skvrčenog tijela starice. Ono je utisnulo u arhaizam tranavak novo, zorno značenje. Tranavak u svijetu seljaka i pastira ukida ontološku razliku između biljne i animalne egzistencije. No ona koja užarenih očiju treperi poput „animalne travke“, stvora sasvim izmorenog borbom s neprijateljima prirodnog umiranja, čiji ego kopni i nestaje sve do potpunog samozaborava subjekta, još uvijek posjeduje svijest o identitetu drugih. Slika drugog zadržava se na ekranu svijesti i onda kad ga je samosvjesno ja, izgleda, sasvim napustilo. Posljedica tog usputnog otkrića o porazu samoidentiteta je zbunjujuća, strašna i utješna istodobno. Spoznaja da se jedno iščašeno, imobilizirano ja sastavlja na licu mjesta, zahvaljujući nama koje smo u nekom odnosu s njim, tješi i užasava te pokreće lavinu pitanja.
Onih koja ne zanimaju istraživače ishemičnog oštećenja mozga dok uz pomoć bioluminiscencije doslovno osvjetljuju dementne zone u kojima odumiru naše perceptivno-kognitivne sposobnosti, ali i nastaju nove mogućnosti cerebralnog nadomještanja istih. Recimo, postojimo li mi bez drugog? Bez sposobnosti odnošenja, udvajanja, dijeljenja i zrcaljenja, bez prisvajanja i distanciranja od drugog? Možemo li se i nakon katastrofe iznova sklopiti iz djelića jarko obojenih osjećaja i trenutaka koje smo podijelili s drugima? Odzvanja li glas drugog u samom srcu bića i onda kad je njegov vlasnik odsutan? Nadživljuje li ljubav sve gubitke? Gubitak osjeta? Gubitak pamćenja? Gubitak identiteta? Mogu li se uopće dobro pamtiti, kako Bachelard kaže, „mnogobrojne ali monotone slike predanoga rada, kada smo pod svjetiljkom čitali i mislili“? Nisu li posljednji napori da zadržimo uspomene na voljene osobe znak ustrajne borbe protiv samoće koja nas je obilježila kao pisce, samoće koja se obnavlja sa svakom bijelom stranicom?
Po izlasku iz doma, s vozačicom koja znalački i obzirno krši propise kako bi izbjegla prometne čepove na putu do naših domova, pričam kako smo najzaštićenije i najranjivije kada volimo. No razgovor nije posveta uvrnutim oblicima i nezahvalnim objektima ženske ljubavi. Priznajemo da nas naša kolegica nije zadužila svojom ljubavlju, brigom ni pažnjom, nego autoritetom, znanjem, ustrajnošću i smjelim mišljenjem, svojom posvećenošću ciljevima metodičnog znanstvenog rada. Pripada rijetkim znanstvenicama koje cijeli život odgovorno razvijaju svoje intelektualne potencijale, pod cijenu optužbi za izostanak „ženskih“ kvaliteta: osjećajnosti, obzirnosti, brižnosti, nesamostalnosti i neisticanja. Možda je najvrednije to što nam je bezbroj puta pokazala kako smo u blaženom stanju uvijek kada mislimo. Kada, riječima Hane Arendt, mišljenjem osvajamo „taj mali bezvremeni prostor u samom srcu vremena“ koji se ne može naslijediti. U tom profanom bezvremenom prostoru, i nas tri postmoderne parke načas smo izoštrile svoja osjetila i svoj duh i bez pomoći luciferaze pohranile u najrizičnijem od svih ganglija sjećanje na Badnjak u kojem su rituali načas poprimili svoj prvotni smisao.
kratkaprica @ 05:25 |Isključeno | Komentari: 0
PRIČE, ARHIV 2010.
Index.hr
Nema zapisa.