Festival kratkopričašica - Zagorki u čast
Kratka priča je ženskog roda
Kontakt
  • kratkopricasice@gmail.com
Autorice, nastup 2.3.2011.
  • Nela Milijić
  • Renata Jambrešić Kirin
  • Irena Lukšić
  • Manuela Zlatar
  • Julijana Matanović
  • Maja Hrgović
  • Sandra Perić
  • Vesna Biga
  • Zvjezdana Jembrih
  • Mihaela Gašpar
  • Jasna Žmak
  • Tatjana Jambrišak
  • Jelena Zlatar
  • Vera Vujović
Autorice, nastup 8.3.2011.
  • Sanja Lovrenčić
  • Lana Derkač
  • Aida Bagić
  • Neva Lukić
  • Dorta Jagić
  • Sanja Pilić
  • Ksenija Kušec
  • Silvija Šesto
  • Vlatka Jurić
  • Ana Đokić
  • Darija Žilić
  • Renata Valentić
  • Lada Puljizević
Autorice, nastup 2.3.2010.
  • Bagić, Aida
  • Biga, Vesna
  • Brolih, Romana
  • Hrgović, Maja
  • Jagić, Dorta
  • Lukić, Neva
  • Milijić, Nela
  • Perić, Sandra
  • Puljizević, Lada
  • Zlatar, Manuela
  • Žilić, Darija
  • Žmak, Jasna
  • Kodrnja, Jasenka
  • Kušec, Ksenija
Autorice, nastup 8.3.2010.
  • Derkač, Lana
  • Đokić, Ana
  • Gašpar, Mihaela
  • Jambrešić Kirin, Renata
  • Jembrih, Zvjezdana
  • Jurić, Vlatka
  • Kolanović, Maša
  • Lovrenčić, Sanja
  • Lukšić, Irena
  • Lukšić, Milica
  • Valentić, Renata
  • Vujović, Vera
Brojač posjeta
55358
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Blog
nedjelja, veljača 28, 2010
 

Goga, moja prijateljica i ja, nas dvije, dakle, živimo u vremenu nekakvih dobrih ljudi. To je ono što pamtim. Sigurno, mirno i zaštićeno susjedstvo. Ulazna vrata koja nitko ne zaključava, nedjeljne štrudle na tanjurićima pokrivenim salvetom i večer pred televizijom. Početkom sedamdesetih dvije su televizije, jedna na početku i druga na kraju ulice.

Preko puta živi teta Lucija. Nju obožavam. Čvrsta žena guste crne kose u ranim tridesetim. Kada skine viklere frizura joj je kao sa slika u izlogu frizeraja u susjednoj ulici. Te me apšisale fotografije, obješene na četvrtasto odrezanom kartonu, prate kada idem u školu.

Ponekad, poslije škole, ručam kod nje. U ormariću iznad sudopera, stoji Vegeta čaša iz koje samo ja smijem piti sok, a na polici zdjelica iz koje nitko drugi ne jede puding osim mene. 

Ponekad se sakrijem u podrumu kuće. Zavučem glavu ispod tesarskog stola i kleknem na pod posut piljevinom. Kroz poluodškrinuta vrata podruma lijepo vidim trenutak kada se, prekoputa, oslobodi drveni stup s kojeg se pružaju električni vodovi po cijelom naselju. Tada potrčim i dotaknem banderu, spasim se u igri skrivača.

U susjednoj ulici živi Goga. Ona je moja najbolja prijateljica. Ima sedam i pol godina. Otprilike ovako je s nama. Sunčana je nedjelja, posljednji dani ožujka, oko jedanaest sati. Ulica miriše na vanilin šećer i kolače koji se već vade iz pećnice.

- Hoćeš se igrati? – pita me moja prijateljica.

Naravno da hoću. Uzimamo vunenu deku, lutke i odjeću sašivenu od šarenih restlova tkanine. Proljetno sunce nježno nam miluje gole noge. Prvi puta ove godine obukla sam končane dokoljenice i suknjicu. Na tregeru je zašivena mačka s ogromnom mašnom. Smeđa mi kosa pada u gustim slapovima i prekriva one moje naočale sa žičanim okvirima. Mrzim te naočale. Doktor je objasnio ću ih nositi do kraja škole, što je isto kao da je rekao do kraja života. Ne mogu zamisliti da ću ikad završiti školu. Mislim da se to meni neće nikako dogoditi.

Goga me vodi u susjednu ulicu, u dvorište kuće u kojoj živi.  Na sebi ima haljinu s mornarskim preklopom, a kosa joj je začešljana u dugačku pletenicu. Još ne zna da će samo par mjeseci kasnije odrezati tu prekrasnu pletenicu i nikad više neće nositi dugu kosu.

Rasprostrle smo pokrivač i oblačimo te svoje lutke.

- Ona će se zvati Beti – kažem, a u rukama mi prekrasna lutkica prćastog i pjegavog nosa, u modroj haljini bez rukava, s plastičnim cipelicama i sićušnim soknama. - Živjet će u stanu s najboljom prijateljicom i svojim bratom, Tomijem. Mama i tata su im umrli prije nekoliko dana pa njih dvoje otada žive sami.

Otac mi je donio tu lutku, prošle godine, kao poklon prije škole. U kartonu je bila zapakirana još jedna lutka, dječak u zelenim hlačama, koji će se danas zvati Tomi.

- Ja ću biti tvoja najbolja prijateljica – kaže Goga i pažljivo gladi svilenkastu kosu svojoj Biserki, lutki koja je dobila ime po prozvođaču igračaka.  Plastični joj se kapci otvaraju ovisno leži li ili stoji. - Dobiti će na lutriji veliko bogatstvo, postat će jako bogata i pozvat će Beti i Tomija da žive s njom u toj, najbogatijoj  kući, u Americi.

- U kojem gradu će živjeti?

- Tamo gdje žive bogati Amerikanci – kaže. – U gradiću Paytonu, može?

Protežemo se lijeno na pokrivaču. Počupale smo travu i stavile je u posudicu s vodom onda pomiješale.

- Trebamo im napraviti dobar ručak. Zato nam treba luk.

Ne možemo skuhati dobar ručak bez luka.

- Ručak će nam se zasmrditi od luka – pobunim se.

- Bez dinstanog luka jelo nije ukusno – poduči me Goga. - Pitaj moju mamu, uostalom, ako mi ne vjeruješ.

Gredice s mladim lukom u susjedovom su dvorištu i nije lako do njih. Spustile smo se na koljena, i sada puzimo kroz salatu, mrkvu i zelje, između tek zasađenih flanaca. Srce mi bubnja kao blesavo. Svejedno ću iščupati luk,  zatim otpuzati nazad.  Gogine oči raširile su se prijeteći.

- Stajao je iza zastora. Gledao nas je ovako, a ruke su mu stajale, vidiš, ovako. Okrenuo je ručicu prozora, zamahnuo glavom, a oči su mu bile šiiirom otvorene, ovaaakooo – Goga me povuče za ruku. – Hajde, idemo, brže.

Ne usuđujem se pitati koga je točno vidjela. U susjednoj kući žive mnogi ljudi. Svejedno. Nemamo puno vremena. Izjurile smo iz dvorišta na ulicu, trčimo kao lude, a na kraju ceste, iznenada se zaustavimo.

- Pogledaj! – Goga pokazuje novčanicu na podu. - Deset dinara.

Uzbuđeno podižem zgužvanu novčanicu, ravnam je i prevrćem u rukama, onda dajem prijateljici da je opipa.

- Prva sam je vidjela – obavještava me Goga.

- Prva sam je podigla.

Njezino se lice na trenutak stisne, a obrazi pretvore u  dvije okrugle rupice.

- Neka onda bude da smo te novce našle zajedno. Odnijet ćemo ih u trgovinu da nam razmijene za dvije novčanice.

- Nedjelja je.

Goga raspara novčanicu na dva jednaka dijela, onda uzme pola nečije glave, a ostatak mi velikodušno poklanja. Sutra ćemo u slastičarnici potrošiti sav novac. Ležimo opet u dvorištu i maštamo o svemu što će nam još dogoditi. Sutra, u ovo vrijeme, u slastičarnici ćemo naručivati kolače. Fine kremaste kolače. Bockavo proljetno sunce probija kroz končane dokoljenice i škaklja me.

- Ručaaaak! – mamin glas dopire iz susjedne ulice.

- Moram doma – obavještavam prijateljicu. - Hoćeš me čekati? Doći ću čim poručam.

- Nemoj dugo. I ja moram uskoro kući.

Kroz otvoreni prozor čujem tu melodiju - tam-tam-tam-tam-ta-ta-ta-ta-ta-ta-ta-ta-ta – naslovnu temu radio-emisije Po vašem izboru. Melodija mi slatko odzvanja u ušima. Kao i ova nedjelja. Sve oko nas je nekako usporeno i toplo i slatko. Sunčana i mirna nedjelja u sunčanom i mirnom naselju na kraju grada.

Dvadesetak dana je do kraja školskih praznika, a mi se dosađujemo. Ni vožnja biciklima do poljoprivredne stanice nije više nešto. Otkrili smo put uz živicu, pored žute zgrade, gdje završava naselje. Tako nas nitko ne može vidjeti dok jurimo biciklima po glavnoj cesti. Prometna je to cesta po kojoj nam je zabranjeno voziti. Nekoliko dana koristimo priliku, a onda se događa isto. Sigurno se pretvara u dosadno i, na koncu, odustajemo od zabave na biciklima.

Moje naočale sa žičanim okvirima ipak će poslužiti nečemu. Preko praznika su mi zabranjene knjige, jer se mama boji da ću, nastavim li tako, uskoro izgubiti vid. S novim naočalama ipak smijem pročitati, tu i tamo, neku knjigu. Zadnja  knjiga koju sam pročitala bila je Doktor Jojboli. Živio tako doktor, bio je jako dobar i zvao se Jojboli, i imao zlu sestru, zvala se Barbara. Poslije mi je pala na pamet ideja s kazalištem. Kako bi bilo imati vlastito kazalište?

Saša je moj bratić i kod mene je na praznicima. Goga je moja prijateljica i živi u susjednoj ulici. S njima se posljednjih dana najviše dosađujem.

- Što će nam kazalište? – pita Goga.

- Zašto bi mi imali vlastito kazalište? – pita Saša.

Izabranim riječima trudim se dočarati magiju pozornice, kostima i kulisa, objasniti im o čudnom i tajanstvenom svijetu o kojem znaju samo oni s druge strane zastora.

- Ne zanima nas –  kažu njih dvoje u glas.

Podsjećam ih kako još nitko u ulici nije napravio slično. Krenemo li s kazalištem bit ćemo prvi i svi će nam se diviti. Moći ćemo naplaćivati ulaznice, deset ili dvanaest dinara po predstavi, a to je lijep novac. Saši se napokon svidjela ideja.

- Kako će se zvati to naše kazalište?

Trebalo nam je pola dana da se dogovorimo oko imena. Prvo Magično Lutkarsko Kazalište.  Tako će se zvati naše kazalište. Moja starija sestra uvijek postavlja čudna pitanja.

- Kakvo vam je to kazalište?

- Prvo Magično Lutkarsko Kazalište.

- Što vam znači to - magično? Publika će pomisliti da dolazi u cirkus, ne u kazalište. Tražit će da vide klaunove i mađioničare.

- Magično i mađioničarsko nije isto, da znaš.

- Imate mađioničare u predstavi?  - nastavlja ona po svom. -Ne? To sam si i mislila.

Odvlačim Sašu i Gogu u stranu i vrtim prstima oko glave. To je najprecizniji način da opišem mentalno stanje svoje starije sestre.

- Nećemo joj ništa objašnjavati – kažem im. - Ništa od toga ona ne može razumjeti.

Predstava Lude, lude zgode Doktora Jojbolija i njegovih prijatelja igrat će se sljedeće srijede, točno, u šesnaest sati. Oko toga smo se svi suglasili. Nalijepili smo plakate na svih šest električnih stupova u susjedstvu, a cijena ulaznice je dva dinara.

Sljedećeg dana pojavljuje se Mimica. Ona živi na drugom kraju ulice. Zbog dugačkog vrata i znatiželjne prirode djeca je zovu Žirafa.  Mimica pruža pedeset para navirujući se kroz ulazna vrata.

- Želim prva vidjeti te vaše lutke.

- Nitko neće vidjeti lutke prije predstave.

- Zašto?

- Jer smo tako odlučili.

- Onda vam neću doći.

- Pa i ne moraš.

- Reći ću  ostalima da ne dođu na tu vašu predstavu.

Održali smo prvu službenu kazališnu probu, ali bez lutaka.  Problem je u tome što nemamo pojma kako napraviti lutke za predstavu.

- Koliko ima likova?

- Puno.

- Koliko je to lutaka?

- Puno.

- Da napravimo  onda samo neke?

Netko se onda sjetio da će biti jednostavnije raditi s papirom. Nacrtat ćemo likove na kartonu, obojati ih i zalijepiti na drvene ražnjić-štapiće.

Napisala sam tekst za predstavu, deset punih stranica, a Goga i Saša zaduženi su za pozornicu. Prebacuju pokrivač preko ograde i ućvrščuju ga kamenjem zbog vjetra. Osam stolica poredali su u dva reda.

- Koliko traje ta vaša predstava? – dan prije izvedbe zanima se moja sestra.

- Što se tebe tiče koliko traje naša predstava?

- U pravom kazalištu publika zna koliko će se morati dugo patiti.

- Ha, ha! Jako smiješno!

Pozvali smo Kikija iz susjedne ulice. Treba držati sat i mjeriti nam vrijeme, a zauzvrat će moći besplatno na predstavu.

- Ako ide i sladoled – ucjenjuje Kiki.

Namučili smo se čitajući tekst. Nije toliko teško čitati, ali treba uskladiti sve ostalo. Naguravamo se iza pokrivača, gazimo po prstima, udaramo laktovima. Teško je ostati nevidljiv i odigrati cijelu predstavu. U stvari, to je gotovo nemoguće.

- Koliko traje? – pitamo, ali  Kikija više nema u publici. Kao da je propao u zemlju zajedno sa satom koji je držao u rukama.

- Zadavit ću ga – Saša škrguće zubima.

Kasnije se Kiki dolazi ispričati, jer ga je mama natjerala u dućan.

- Zašto nisi rekao da moraš ići?

- Bilo mi vas je glupo prekidati. Lijepo ste glumili.

Dvije minute su prije početka predstave, a prazne su samo dvije stolice. U šeširu imamo dvanaest dinara. Točno u šesnaest sati izlazim pred publiku, klanjam se i pozdravljam prisutne. Najavljujem čudesne, čudesne pustolovine Doktora Jojbolija i njegovih vjernih prijatelja. Onda počne predstava.

U šesnaest i deset, mama dolazi po Kikija. Naručeni su u pet sati kod zubara i ne smiju zakasniti. Kiki odbija, a mama mu lijepi pljusku. Hvata ga za ruku i na silu izvlači iz gledališta. Kiki se ispričava publici, a predstava se nastavlja.

U šesnaest i dvadeset ustaje i Mimica. Traži da se predstava prekine jer mora na vece. Glumci odbijaju, a Mimica traži natrag novac. Ljutito napušta gledalište. Par minuta kasnije vraća se sa starijim bratom. On traži novac koje kazalište duguje njegovoj sestri.

Na vratima se tada pojavi i moja mama. Zanima je zašto se deremo u glas.  Naređuje kazalištu da Mimici vrati novac, a njezinom bratu da se prestane derati. Publika sada redom ustaje i, također, traži novac. Moja mama naređuje da se ovaj cirkus smjesta prekine i da se svima vrati novac.U šesnaest i četrdeset službeno se zatvaraju vrata Prvog Magičnog Lutkarskog Kazališta.

- Bravo! Bravo! Prava magija koliko vam je trajalo kazalište -  sestra plješće stojeći na vratima.

- Tko će odnijeti sve ove stolice? – pita Goga.

- Čije su stolice?

- Tko bi se sjećao gdje smo ih uzeli – Saša sliježe ramenima. – Ja sam ovdje samo, gost, u posjeti.

Kraj je veljače i sve teže je sjediti u školi. Poput magneta pogled leti prema prozoru. Pratimo tragove sunca koje se prelama na staklu i otkriva zamusane otiske naših ruku. Dada tvrdi da zna mjesto gdje se već može naći prvih visibaba i šafrana. Toliko je tamo cvijeća da će nam trebati cijeli dan da ga poberemo.

- Gdje je to? – pitaju djeca.

- Tko želi može sa mnom poslije škole – kaže tajanstveno Dada.

Pitam svoju najbolju prijateljicu bi li s nama išla brati visibabe.

- Ako ideš i ti – kaže Goga.

Doba je godine kada se mrak spušta vrlo rano, a mi krećemo tek iza tri. Dada nam objasni da idemo do Brezovice. Tamo je dvorac, a ispred dvorca livada. Na toj livadi je cvijeće. Puno cvijeća. Onoliko koliko ne možemo niti zamisliti. Čudimo se, jer autobus sa Savskog mosta vozi vrlo rijetko.

- Kako ćemo do Brezovice?

Dada stanuje na cesti koja vodi prema dvorcu. Njezina kuća je treća s desne strane, a u dvorištu ima psa vučjaka. Iza kuće je i voćnjak, pa na jesen donosi dunje i drugo voće koje crtamo na satu likovnog odgoja.

- Petnaest minuta je pješice – kaže Dada. - Nije daleko. Vidjet ćete. Samo moramo krenuti odmah.

Užurbano hodamo po uskoj cesti. Automobili se približavaju, zaobilaze nas, nestaju u daljini. Petnaest minuta se pretvara u dvadeset, u pola sata, cijeli sat. Vodi li ova cesta sigurno u Brezovicu?

- Rekla si mami da ideš u Brezovicu? – pitam Gogu povjerljivo.

- Nije bilo nikog kod kuće kada sam odlazila.

- Ni meni.

Osjetim kako mi kroz trbuh prolijeću leptirići. Hvata me nervoza.  Svejedno nastavljamo hodati. Onda napokon i tornjevi dvorca. Ispod dvorca i ta livada. Kakav prizor! Sve je ovdje kao iz bajke. Trčimo, valjamo se, zasipamo ljubičastim i bijelim cvjetovima. Princeze i prinčevi, kraljice i vitezovi, čarobnjaci i vilenjaci. Cvijeće nam je na odjeći, kosi, rukama, u ustima.

- Tko mi nije vjerovao? – pita Dada.

Vidim onda Gogu kako huče u dlanove, a noge joj se tresu. Svima odjednom postaje hladno. Koliko je sati? Nitko nema sat. Smračilo se i zahladilo je. Sunce se može vidjeti tek kao tamnonarančasti trag razliven iza nasipa. Jasno je da noć nije daleko. Brezovičkom cestom opasno je hodati danju kamoli noću. Uska je to i zavojita, slabo osvijetljena cesta.

Dada nosi bijeli kaputić s krznenim rubom oko rukava.

- Tvoje je ovo maslo pa ti onda hodaj prva – kaže joj Robi.

- Tko te tjerao da ideš? - Dadino se lice mršti.

- Ti si me nagovorila!

- Od sutra više ne sjedimo u klupi – kaže Dada.

- Baš me briga – kaže Robi. - Samo da se vratim što prije doma.

Hodamo sve brže, ali ne možemo preduhitriti noć. Mrak nas štipa i dodiruje. Ne možemo mu pobjeći, ne možemo se sakriti. Noge se tresu sve jače, a zubi cvokoću. Na trenutak zatvorim oči. Sada sam kod kuće. Mama sprema večeru, otac čita novine, sestra piše zadaću. Ispunja me ugoda i toplina. Goga me prima za ruku, a prsti su joj ukočeni.

- Koliko još ima do Botinca?

- Pet minuta?

Mrak je sve gušći, a cesta sve uža. Dovoljan je krivi korak i netko će završiti u kanalu pored ceste. Dubok je to kanal.

- Deset je nesreća bilo prošle godine na Brezovičkoj.

- I?

- I, nitko nije preživio.

- Bit će meni kada moji saznaju za ovo - čuje se šmrcanje.

Onda je netko zaridao, a ostali  su se pridružili. Oko pola sedam, napokon, svjetlo s prozora prvih kuća. Napokon olakšanje. Iza škole nalijećem na poznata lica. Mama i sestra traže me po naselju otkako se smračilo.

Pružam majci šafrane i visibabe. Tragovi promrzlih ruku na blijedozelenim stapkama. Cvijeće je skroz omlohavilo. Mama se čudi što već ima visibaba. Sestra je ozbiljna, a ruke joj svadljivo stoje na bokovima.

- Gdje si brala te visibabe?

- U Brezovici – priznam.

- Tko ti je dozvolio da ideš tamo?

Na sreću tu je mama.

- Pogledaj je samo - privuče me i zagrli. - Sva je jadna promrzla. Sva se trese.

Pred spavanje, zašuškana ispod pokrivača, kažem samoj sebi da više neću nikada u Brezovicu. Radije neka mi se koža skroz smežura, a nokti i zubi ispadnu, nego da odem ponovo tamo. Šare sa zida blijede i nestaju pred poluzatvorenim kapcima. Melasasta toplina ispunja mi tijelo. Odjednom čujem nekakav glas.

 - Da više nisi nikada tako zabrinula mamu – kaže taj glas.

- Neću. Nikada više. Stvarno nikada, nikada, nikada. Obećajem.

- Mame mogu umrijeti kada se zabrinu – upozori me glas.

- Samo neka moja mama ne umre. Samo neka ne umre barem ovaj put. Molim te.

- U redu, a sada spavaj.

- Oh, hvala ti. Hvala, hvala, hvala.

 

kratkaprica @ 16:10 |Komentiraj | Komentari: 0
PRIČE, ARHIV 2010.
Index.hr
Nema zapisa.