Festival kratkopričašica - Zagorki u čast
Kratka priča je ženskog roda
Kontakt
  • kratkopricasice@gmail.com
Autorice, nastup 2.3.2011.
  • Nela Milijić
  • Renata Jambrešić Kirin
  • Irena Lukšić
  • Manuela Zlatar
  • Julijana Matanović
  • Maja Hrgović
  • Sandra Perić
  • Vesna Biga
  • Zvjezdana Jembrih
  • Mihaela Gašpar
  • Jasna Žmak
  • Tatjana Jambrišak
  • Jelena Zlatar
  • Vera Vujović
Autorice, nastup 8.3.2011.
  • Sanja Lovrenčić
  • Lana Derkač
  • Aida Bagić
  • Neva Lukić
  • Dorta Jagić
  • Sanja Pilić
  • Ksenija Kušec
  • Silvija Šesto
  • Vlatka Jurić
  • Ana Đokić
  • Darija Žilić
  • Renata Valentić
  • Lada Puljizević
Autorice, nastup 2.3.2010.
  • Bagić, Aida
  • Biga, Vesna
  • Brolih, Romana
  • Hrgović, Maja
  • Jagić, Dorta
  • Lukić, Neva
  • Milijić, Nela
  • Perić, Sandra
  • Puljizević, Lada
  • Zlatar, Manuela
  • Žilić, Darija
  • Žmak, Jasna
  • Kodrnja, Jasenka
  • Kušec, Ksenija
Autorice, nastup 8.3.2010.
  • Derkač, Lana
  • Đokić, Ana
  • Gašpar, Mihaela
  • Jambrešić Kirin, Renata
  • Jembrih, Zvjezdana
  • Jurić, Vlatka
  • Kolanović, Maša
  • Lovrenčić, Sanja
  • Lukšić, Irena
  • Lukšić, Milica
  • Valentić, Renata
  • Vujović, Vera
Brojač posjeta
55358
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Blog
ponedjeljak, veljača 22, 2010
 

 

Imale smo tajni dil. Zamolila sam te da ne umreš prije nego odem u Sarajevo i vratim se. Bar ta tri dana. Čula si. Bila je to jedna od onih teških noći. Pa, noći i jesu teške. Kao da je uvijek lakše ostaviti život danju. Kad se to dogodi u noći uvijek ostanu upitnici. Da li smo mogli pomoći bolesniku? Ali ti nisi bolesnik. Trebaš li biti bolestan u devedesetsedmoj. Ili je dovoljno to što si u devedesetsedmoj. Ovisi. Onima kojima ne značiš si samo u devedesetsedmoj. 'Je a kaj bi vi, pa ona ima godine.' Govorili su ljudi puni 'sućuti i razumijevanja'. Pa, jednom mora otići. To je prirodno. Ali prirodno je ludost čim se radi o nekom tko ti je bitan. Vama je stara, meni je baka. Vama je pacijent, meni prijatelj. Ja ne bi ništa. Molila sam te da ne odeš prije nego se vratim s puta. I nisi otišla. Ponovo si se žrtvovala zbog mene. Produžila si svoju agoniju. Produžila si moju agoniju. Moj suputnik. Sobni kolega. Posljednjih mjeseci bilo je poziva odozgora, ti si ih odbijala . Trucljivo zagorski.

Rekla sam ti da ću jednom ispričati našu priču. Ona je tako moja i tvoja da nam se možda posreći, pa ju i drugi skuže. Sarajevo je stvarno onakvo kakvo sam u svojoj mašti željela da bude. Isplatilo se ostati još malo živ zbog takvog grada, vjeruj mi. Još dok smo krenuli…

 

Psst! Osjećam je. Smrt. Zove. Molim te da se odazoveš ovaj put i smiriš svoje iznemoglo tijelo. Čujem te. Čujem. Pitaš 'Ko ide, ko je došel.' Psst. Još samo dvije tri riječi. Ona ulazi na vrata. Još je uvijek zamišljam u crnom plaštu sa kosom u ruci. Krik. Psst. Mogu li je dotaknuti a da me ne povede sa sobom ta prokleta, zločesta baba. Samo da joj kažem da bude fer, da se ne poigrava s tobom. Ko je došel? Sumnjam da ću te ikada moći isplakati. A možda Smrt i nije neka čangrizava zločesta baba. Možda je lijepa. Lijepe su one koje te naglo uzmu i puste. Znači i smrt može biti fatalna. Ova nije lijepa. Pleše oko tebe predugo. Šapće, dodiruje, miluje, ali ne uzima, opija te, pa trijezni. Ružna je, muči, saginje se, pa ponovo uspravlja. Grči ti lice i širi usne u neprirodan osmijeh. Ruke su ti tople a oči bistre. Tvoja cimerica proučava nas kao čudake koji dolaze svaki dan tražiti nemoguće. Sestrama vire upitnici iz glava. 'A baka vas čuje? Mislite da vas razumije? 'Sestre. Promatram ih drukčije nego što priče rekla kazala govore o njima. Fetiš većine muškaraca. Erotično zanimanje gomili voajera. Što im drugo preostaje u ružnim hodnicima i sivim sobama nego voljeti sestre i njihove uniforme. Shvaćaju li one svoju važnost. One su te koje  daju smisao u bolničkim danima. Ne samo muškarcima. Nisam ih tada promatrala drugačije Cilika. Sada ih promatram drugačije. Stereotipi me užasavaju i ta vječna borba protiv čini život smislenim. Tebi je to bar jasno, uvijek si znala s ljudima i imala opravdanje za svaku njihovu besmislenost. Meni to ne ide. Ne ide mi traženje razloga za svaku bedastoću koju moram progutati. Radije šutim ako ispod površine ne pronađem ništa. Nisam žalosna jer toliko ih je iz kojih pršti na sve strane, još uvijek dovoljno za opstanak. Te slamke, za koje se ulovim svaki put kad osjetim da klizim. Samo što dalje od ravnih linija, Cilika. Još uvijek ih ima. Onih čije amplitude i oscilacije ne doživljavam kao ludost nego kao bogatstvo od kojeg povremeno nešto ukradem.

Neki stariji bračni par u tramvaju govori o sprovodu.

'Si je videl, si videl sirotu kak je izmoždena, kaj možeš. Ali, nije se baš previše plakala, ma znaš on i nije bio tak dobar kak sad pričaju. Katica mi je rekla ona je tam bila skoro svaki dan' Na sprovodima se također obraća pažnja na frizure, cipele, gard, kao na promocijama i maturama. Rukama izražavaš sućut, očima letiš po obleki i na brzaka brojiš koliko je buketa a kad izađeš van snimaš koliko je ljudi i da li si pozdravio sve kako ne bi zaboravili da si bio. Bolji su sprovodi oni poslijepodnevni. Tad dolaze samo oni kojima je stalo. Na prijepodnevne dolaze i oni kojima je najvažnije zbrisati s posla. Malo si razbiju dan. Naprave izlet. Dobro je sudjelovati u tuđoj tuzi   Ali, kakve to veze ima s nas dvije. Baš nikakve. Znam da te neću naći u sobi, ali idem bez obzira. Ljudi su tako tipični kad se radi o smrti. Ulazim u hodnik. Nitko ne odzdravlja. Pustili su da uđem u sobu. U sobi je krevet. Nije prazan. Netko je pokriven plahtom. Ne želim znati tko je ispod plahte. Psst. Tvoja cimerica je u dnevnom boravku. 'Moja baka…' 'Da, da prije sat i pol. Sedni se malo, gledaj televiziju. Doživela je dobre godine. Devedeset sedam, mmm, pa to je krasno.' Nije ona devedeset sedam ona je moja baka, kaj si luda jebo te. Šutim. Sestra izlazi iz sobe. Moja sućut. Iskrena. Iskrena? Može li i mora li vaša sućut biti iskrena. Nije li dovoljno, moja sućut. Zašto mora biti iskrena sućut. Ako mi dajete sućut ja je moram primiti. No kako da znamo da li je iskrena. Znate što, nije iskrena. Nije zato kaj vi sad u ovom trenutku ne kužite zašto netko plače za vašom brojkom koju ste prekrižili. Netko je tužan za osobom koja je ishlapila i ima 97 godina. Ne tražim od vas da razumijete i ne morate razumjeti, ali vaša sućut nije iskrena. Ne plačem. Lagala sam.

Ljudi vole suze. I ja bi voljela da idu. Ali ne idu. Što je gore? Samo mi se tresu noge. Čudan osjećaj. Ali ne plačem. Za ljude koji ne plaču vele da se dobro drže, ta besmislica oduvijek je bila dobra prijateljica za one koji mogu plakati uvijek i one slabih živaca. Tjeskoba se ne računa, to se ipak događa unutra. A kaj ja mogu kad imam facu kao da me ništa ne može potresti. Familijarno flegmatičan gard. Plakala sam prije dva sata. Rekli su da si umrla prije dva sata. Ko će mi vjerovati? Smrt. Ona vjeruje da sam znala i osjetila da stiže. Psst. Nema veze. Dižem se i odlazim još jednom u sobu. Još uvijek neko leži pokriven plahtom. Ko je, ko je došel? Ja sam, da ti do kraja ispričam priču…za laku noć. Cimeru.

 

Na kraju priče ide što? Zaključak. Kako, kad nismo imale uvod. Ja ću na kraju priče staviti odmak

Sarajevo je divan grad. Posjetili smo vrelo Bosne. Priroda je savršena. Do Ilidže smo se vraćali u kočiji. Guba. Bilo je prekratko vrijeme da vidimo Jevrejsko groblje. Vijećnica još uvijek stoji zrokana kako je i bila. Popili smo pivo u Inat kući. Bilo je prevruće da uđemo unutra i nešto pojedemo. Jede se kod Ferhatovića, ne. Posjetili smo Begovu džamiju. Fotkali se na Baščaršiji. Onako pravo turistički. Ne mreš pobjeći od toga kad dođeš prvi put u grad koji toliko dugo sanjaš. E da, kontrole su nenormalno česte. Na svakoj stanici. Nema švercanja. U tramvaju ljudi razgovaraju jedni s drugima. Ne, nema veze kaj se ne poznaju. Bitno je da se priča, da šutnja ne razori volju za životom. Draga je bila jedna scena. Dječaci, pubertetlije idu na utakmicu a stariji čovjek lagano poškropljen alkoholom viče ' Momci izgubio je Željo' Kako izgubio kad još nisu ni počeli šta je vama' Baka govori unuci ' Jesi čula da je izgubio Željo' Pa šta?' kaže petogodišnje dijete. ' Kako pa šta, pa tvoj Željo' Da moj, pa nisam ga ja rodila'. Šofer koji nas je furao nekako je lagano uvijek uspio popiti a nikad platiti. To su oni likovi koji uvijek piju sami(kad im kao nije do društva) ili se prišmajhlaju za runde tak da uopće ne skužiš da plaćaju svi osim njega.

 

Zima je Cilika. Proljeće, ali hladno proljeće. Pomalo depresivno vrijeme. Kiša ne prestaje.

Već se mjesec dana budim oko četiri ujutro. Ne mogu spavati. Tražim razloge i ništa mi ne pada na pamet, stalno sam umorna. Neke su se stvari promijenile u ovih osam mjeseci, ali to ću ti šapnuti, na samo. Grad je smežuran. Susjedi sve češće odlaze s tobom dijeliti stan. Kvart na lošem glasu ipak je kvart iz kojeg ću teško otići. Sve je više starijih dječaka koje su mamice zadovoljno ostavile uz sebe. Puše ispred dućana s flašom ili bez nje, čitaju novine po klupama, rijetki imaju i pse, jer i psi mogu ugroziti tu suludu vezu. Svejedno. One svoju bolest ne kuže.

Srednjoškolci koji nemaju love za izlaske sjede po haustorima i ostavljaju čikove na štengama. Valjda nemaju baku koja im mažnjava cigarete iz kutije da bi im dala kad ostanu bez njih. Ključni trenuci. Bezuvjetna ljubav, pa i onda kad sam te čvrgnula po nosu jer si me noću budila, nesvjesno znam, ali tek sad. Uporno smo te mrtvu htjeli oživjeti. Nismo bili normalni. Jer ipak, imale smo tajni dil. Zato se smrt na kratko povukla. Marin ima novu curu. Sviđa mi se. Bar nije patološki ljubomorna kao ona bivša. Gleda me kao ljudsko biće, ne kao potencijalnu otimačicu. Tamo gdje si spavala sad je kompjuter. Čudno, kaj ne? To je tako. Ne volim od sjećanja i osjećaja raditi javne oltare. Našla sam karte za šnaps i molitvenik iz 1956. Ponekad u noći ipak začujem glas.' Ko je to došel?' Ja sam. Došla sam te isplakati. Znala sam da moram još jednom pogledati 'Gori vatra' i čuti 'Iznad Tešnja zora sviće' tek sad se mogu suočiti, tek sad, prijateljice.

 
kratkaprica @ 05:45 |Komentiraj | Komentari: 0
PRIČE, ARHIV 2010.
Index.hr
Nema zapisa.