Festival kratkopričašica - Zagorki u čast
Kratka priča je ženskog roda
Kontakt
  • kratkopricasice@gmail.com
Autorice, nastup 2.3.2011.
  • Nela Milijić
  • Renata Jambrešić Kirin
  • Irena Lukšić
  • Manuela Zlatar
  • Julijana Matanović
  • Maja Hrgović
  • Sandra Perić
  • Vesna Biga
  • Zvjezdana Jembrih
  • Mihaela Gašpar
  • Jasna Žmak
  • Tatjana Jambrišak
  • Jelena Zlatar
  • Vera Vujović
Autorice, nastup 8.3.2011.
  • Sanja Lovrenčić
  • Lana Derkač
  • Aida Bagić
  • Neva Lukić
  • Dorta Jagić
  • Sanja Pilić
  • Ksenija Kušec
  • Silvija Šesto
  • Vlatka Jurić
  • Ana Đokić
  • Darija Žilić
  • Renata Valentić
  • Lada Puljizević
Autorice, nastup 2.3.2010.
  • Bagić, Aida
  • Biga, Vesna
  • Brolih, Romana
  • Hrgović, Maja
  • Jagić, Dorta
  • Lukić, Neva
  • Milijić, Nela
  • Perić, Sandra
  • Puljizević, Lada
  • Zlatar, Manuela
  • Žilić, Darija
  • Žmak, Jasna
  • Kodrnja, Jasenka
  • Kušec, Ksenija
Autorice, nastup 8.3.2010.
  • Derkač, Lana
  • Đokić, Ana
  • Gašpar, Mihaela
  • Jambrešić Kirin, Renata
  • Jembrih, Zvjezdana
  • Jurić, Vlatka
  • Kolanović, Maša
  • Lovrenčić, Sanja
  • Lukšić, Irena
  • Lukšić, Milica
  • Valentić, Renata
  • Vujović, Vera
Brojač posjeta
55352
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Blog
nedjelja, veljača 20, 2011
 

U djetinjstvu sam gotovo svaki vikend provodila kod bake u Pisku i u nedjelju se vraćala natrag kući, u Split. Tako smo se i tog proljetnog nedjeljnog popodneva truckali polako prema Splitu u staroj, ali besprijekorno čistoj Zastavi 101 moga Tetka Duje. Naprijed su slijedili Teta Jadranka i Tetak Duje, a otraga moja rodica Nina i ja. Tog sam popodneva, kao i stotine ih dotad, tugovala za bakom koja je ostala sama u Pisku, strepila od ponedjeljka koji se svojim moranjima rugao bezbrižnosti i slatkoj raskalašenosti prethodnih dvaju dana i osjećala mučninu od dima Tetkove cigarete, slušajući prijenos utakmice s radija i održavajući zavjet o šutnji u ime duhovnog mira vođe naše družine, Tetka Duje, koji je s izrazom lica gospodara svemira suvereno vladao svojom dionicom magistrale od trideset i šest kilometara. Uspravno sjedeći na suvozačkom mjestu, kći moga djeda, Teta Jadranka, s teškom je mukom poštivala zavjet o šutnji jer je spadala u one koji bi, ako već ne smiju ili ne mogu na usta, progovorili na guzicu. U njenoj šutnji nije bilo strahopoštovanja, kao u onoj na stražnjim sjedalima. Naprotiv, iz očiju su joj frcale iskre i u ludom se ritmu odbijale o prozore automobila zbog nametnutog moranja, a Nini i meni je to situaciju činilo još mučnijom. Zbog tih je iskri i Tetak, sumnjajući u svoju titulu gospodara magistrale, nervozno palio cigaretu za cigaretom i pojačavao radio, malo slušajući prijenos utakmice, a puno više mantrajući u sebi - Nećeš ti meni, Jadranka, i magistralu uzet!

Dok smo se tako polako truckali, svatko sa svojim mislima, strahovima i iskrama, negdje na pola puta, kod Omiša, prijenos utakmice iznenada se prekinuo. Najprije se čulo nekakvo krčanje, a onda je Tetak Duje počeo psovati majku državi u kojoj se može takvo što dogoditi, i baš kad je napravio pokret rukom u namjeri da se fizički obračuna s radiom, krčanje se pretvorilo u muk, a muk u smrtno ozbiljan glas koji je prozborio – Umro je Drug Tito. Nina i ja, od rođenja navikle na drugovanje Druga Tita s moćnim i veselim glagolima, od kojih je on bio i moćniji i veseliji, a nikako mrtav, nismo to baš odmah shvatile. Što se nas tiče, ta je rečenica zapravo bila izgovorena na kineskom. Tetku Duji ruka je ostala na pola puta do radija, a Teti Jadranki su se onim iskrama pridružile i suze, a potom i neartikulirani uzvici za koje bi bilo bolje da su takvi i ostali sve do danas. Ali eto nisu, pa smo vrlo brzo počeli shvaćati što urliče:

 – Dolazerusi, ajme Duje, dolazerusi, gotovi smo, štaćemo, ajmo u Pisak, satrat će nas tenkovima... Mašta joj se razigrala, vođena crnom pticom zloslutnicom, a temeljena na vanjsko i unutarnje političkim razgovorima koje je vodila za dugih, svakodnevnih ispijanja kava sa svoje dvije susjede, priučene političarke, koje su o politici znale uglavnom to da ne smiju brisati prašinu s ekrana televizora dok traju vijesti.

Nina i ja smo najprije zanijemile od straha, a onda se rasplakale na sav glas. Malo zato što nam je bilo žao Tita, a puno više zbog toga što smo se prepale tih strašnih Rusa iz Tetine slutnje, koji  tenkovima ruše sve pred sobom, i cvijeće i djecu, kako je rekla u nastavku histeriziranja. Razmišljala sam o tome gdje bi mogli doći prije, u Pulu, gdje mi je tata bio s brodom, ili u Split, gdje smo bili mama, sestra i ja. Uhvatila me panika od pomisli da više nikada neću vidjeti tatu, a možda ni baku ako slučajno najprije dođu u Pisak. Tko zna dokad bi Teta nabrajala sve zlo koje nas čeka da Tetak Duje nije ispalio na živce, opsovao Boga i cijelu mu ekipu, Tetu, one dvije susjede i krpe im za prašinu. Nas dvije uplašene curice rasplakale smo se još žešće, i do Splita nismo prestale. Plakale smo jer smo se bojale onoga što nas čeka.

Ali, Rusi nisu došli, kako je Teta predvidjela. Pokazalo se da ni ona ni njezine susjede nisu bile vrle političarke, a ni proročice. Tetak je time zaslužio pravo na doživotnu intelektualnu i svaku drugu nadmoć, prepotentno ponašanje i na to da pogledom ušutka Tetu kad god bi poželio. Umro je sedam godina poslije, u uvjerenju da je život lijep, država pravedna i stabilna, ljudi dobri, a supruga mu ne odveć razborita. Nije ni bilo razloga da vjeruje drugačije. Tada je još uvijek sve bilo mirno, zaista se činilo da je život lijep, država pravedna i stabilna, ljudi dobri, a Teta ne odveć razborita.

Nina i ja smo odrasle vjerujući u to, i samo bi se ponekad, smijući se Teti, Tetku i našim suzama, sjetile tog 4. svibnja 1980. godine, te proljetne nedjelje, kad smo u Zastavi 101 Tetka Duje plakale jer smo se bojale onog što nas čeka.

U vremenu koje je uslijedilo, živjele smo mladost ispunjenu smijehom, svaka na svojoj strani – Nina se odselila u Italiju na školovanje, a ja sam ostala u pravednoj i stabilnoj državi. Kad smo se viđale, uglavnom smo se smijale. Nina je jedva čekala da joj prepričam dogodovštine iz Sarajeva, grada u kojem sam studirala, a ja sam s velikim veseljem i pažnjom slušala o njenim dogodovštinama iz Rima.

A onda, jedanaest godina poslije onog proljetnog popodneva, pravedna i stabilna država se rasula, po njoj su prošetali tenkovi, pokazalo se da ljudi i nisu baš tako dobri, da život nije toliko lijep, a da Teta ipak nije bila tako loša proročica i političarka, mada je malo pogriješila u tajmingu i glavnim likovima. Nisu nam glave došli Rusi, došli smo glave sami sebi.

Sarajevo je ostalo u drugoj državi i nisam ga vidjela sljedećih dvadeset godina. Sve do onog dana kad je moj prijatelj Željko, za šankom svoje kafane u centru grada, Nini i meni objašnjavao zašto misli da je projekt na kojem smo zajedno radile, a u sklopu kojeg su nam trebala svjedočenja žena silovanih u ratu, besmislen.  

- Ma đe ćete o silovanjima?! Bilo pa prošlo. Jesi silovan? – Jesi. Je l' sad živiš? - Živiš. Pa onda živi! Monstruma je vazda bilo, a onda najviše. Sakupljao sam noge i ruke svojih drugova po ratištu. Prošlo je dvajst godina. Čega da se sjećam? K'o da mi je lijepo bilo, pa da se sjećam. Psihološka pomoć? O, jebla vas Evropa u usta.

Željko nikad ne kaže da nema jednu nogu, on uvijek kaže – imam jednu. U njega je čaša na po puna, nije na po prazna. Umjesto one koju nema, ima protezu. Odlično mu služi, kaže. Tako i izgleda. Sve vrijeme rata bio je na ratištu, osim ona dva mjeseca logora. Ondje je, u logoru, i izgubio nogu. Nije htio pušit logorskom čuvaru, kaže. Pucaj pederu, pucaj gdje hoćeš, nek' ti ga nana puši, jebem te u usta. Ovaj mu je pucao u noge i ostavio ga tako. Što je bilo poslije, nije htio pričati. Al' eto ga, sjedi tu, ispred mene, čaša mu je na po puna, ima jednu nogu. Živ je, življi od većine ljudi koje poznajem. Mir i nemir spojeni mu u jednu snagu, pa su mu oči čas plave, čas modre, a osmijeh čas u igri, čas u spokoju. Al' uvijek je tu, taj njegov osmijeh.

- Eto, bilo je, pa što ćeš sad, valja gledati naprijed, tko može, a može svatko tko se ne osvrće.

Sjedimo tu s njim, pijemo cijelu večer, malo šutimo, malo on priča. Vani pada snijeg. Nek' zabijeli, mislila sam. Nek' ne prestane padati. Nije to bio onaj snijeg što zove okićen bor, zvonca i slike mira i spokoja. Ovaj je da prekrije što ne valja. Makar kratko.

Sutradan ujutro, u skromnim prostorijama udruženja ''Žene stradale u ratu'' dočekale su nas četiri žene. Predsjednica udruge, Selma, dočekala nas je na vratima, a ostale tri su sjedile i pile kavu.

- Hoćete kafu?

- Hoćemo.

Selma je zgodna, putena žena. Hitro sam odagnala sliku koja mi se pojavila pred očima onog trenutka kad sam je ugledala. Sljedećih nekoliko sati bavila sam se odagnjivanjem slika koje su one crtale svojim riječima, i uglavnom mi nije uspijevalo, čak i kad sam to pokušavala pritiščući sljepoočnice stisnutim šakama. Selma je pričala i pričala. Silovali su je više puta. Znani i neznani. Silovali su joj maloljetnu kćer. Silovali su joj i ubili sestru. O Bože.

- Sad živim kako znam i mogu, kaže.

Pomaže ženama. Kupuje faširano meso za sarme. Nekad samo plače. Gleda nas dvije, ukočene na kauču preko puta.

- Hajd' ti nešto reci, obraća se Elviri.

- Pa što da kažem, hajd' kaži ti za mene, stidljivo će Elvira.

- Eto, nastavlja Selma, Elvira tek što se udala, ni djecu nije uspjela izrodit, ubiše joj muža, svekrvu, svekra, djevera, nju silovali, jedva se izvukla.

O, Bože.

- Pa eto, pomalo kreće Elvira, dobro je, tu su mi dali mali stan, izrađujem papuče, a svoje sam sve našla na zadnjoj ekshumaciji, tako da eto, dobro je sad.

Našla ih, kaže. Dobro je, kaže. O, Bože.

Ela, koja je sjedila do nje, svako malo bi je nježno pomilovala po ramenu i ubacila kakvu doskočicu da sasvim ne utone u tugu. Elvira je na njeno milovanje reagirala blagim osmjehivanjem.

Ida, koja je sjedila lijevo od mene, nije progovarala ni riječi.

- Hajd' ti, Ida, hajd' reci nešto, bockale su je prijateljice.

- Hajd' Ida, u smijehu će Selma, pa što da nemaš zuba, de progovori. Eto, ja joj sredila zubara, i sve bilo u redu, a ona nije otišla kad je trebala. Kaže - boji se. A silovali je i mučili, silovali joj kćer pred očima, a ona se zubara prepala.

- Neću da pričam, ne mogu, kaže Ida.

Ruke su svima mirne. Melka se jedva primjetno njiše, u nekom spokoju, za kojeg ću tek nakon što nam ispriča što je sve prošla onih šest mjeseci zatočeništva u logoru, shvatiti da je savršeno kontroliran nemir, rezultat discipline kojom sve one maestralno vladaju.

Nekoliko sati kasnije, izlazimo vani, na snijeg. Melka nas zabavlja, Ida šuti, Nina i ja nabadamo nevješto po dubokom snijegu što od sinoć pada, do taksija. Ida sjeda do taksista, Melka otraga, između Nine i mene. Stisnule smo se, ramena i bedra su nam priljubljena. Čuvamo se. Šutimo.

Sjetim se kako smo onog proljetnog nedjeljnog popodneva u staroj Zastavi 101 glasno plakale jer smo se bojale onoga što nas čeka. Sad nam je duša tiho, bolno jecala. Zbog onog što je bilo.

 

 

 

 

 

 

kratkaprica @ 21:17 |Komentiraj | Komentari: 0
PRIČE, ARHIV 2010.
Index.hr
Nema zapisa.