Festival kratkopričašica - Zagorki u čast
Kratka priča je ženskog roda
Kontakt
  • kratkopricasice@gmail.com
Autorice, nastup 2.3.2011.
  • Nela Milijić
  • Renata Jambrešić Kirin
  • Irena Lukšić
  • Manuela Zlatar
  • Julijana Matanović
  • Maja Hrgović
  • Sandra Perić
  • Vesna Biga
  • Zvjezdana Jembrih
  • Mihaela Gašpar
  • Jasna Žmak
  • Tatjana Jambrišak
  • Jelena Zlatar
  • Vera Vujović
Autorice, nastup 8.3.2011.
  • Sanja Lovrenčić
  • Lana Derkač
  • Aida Bagić
  • Neva Lukić
  • Dorta Jagić
  • Sanja Pilić
  • Ksenija Kušec
  • Silvija Šesto
  • Vlatka Jurić
  • Ana Đokić
  • Darija Žilić
  • Renata Valentić
  • Lada Puljizević
Autorice, nastup 2.3.2010.
  • Bagić, Aida
  • Biga, Vesna
  • Brolih, Romana
  • Hrgović, Maja
  • Jagić, Dorta
  • Lukić, Neva
  • Milijić, Nela
  • Perić, Sandra
  • Puljizević, Lada
  • Zlatar, Manuela
  • Žilić, Darija
  • Žmak, Jasna
  • Kodrnja, Jasenka
  • Kušec, Ksenija
Autorice, nastup 8.3.2010.
  • Derkač, Lana
  • Đokić, Ana
  • Gašpar, Mihaela
  • Jambrešić Kirin, Renata
  • Jembrih, Zvjezdana
  • Jurić, Vlatka
  • Kolanović, Maša
  • Lovrenčić, Sanja
  • Lukšić, Irena
  • Lukšić, Milica
  • Valentić, Renata
  • Vujović, Vera
Brojač posjeta
55353
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Blog
nedjelja, veljača 20, 2011

 

Jutro je došepalo kao ozlijeđen psić. Od pet ujutro sam bila budna zbog želučanih tegoba koje su me u posljednje vrijeme mučile, ali sam do sedam nastavila ležati u toplom krevetu. Nije mi se žurilo nigdje.

Muškarac iz kuće preko puta, one s tri grma ružmarina ispred, jutros je ubio svoju ženu. Nije se čula vika niti se uopće činilo da u jutru ima ičeg zloslutnoga. Nije se čuo ni pucanj, samo neka nijema groza kada su se tri policijska auta oko deset zaustavila na prilazu ispred njihove kuće. Do jedanaest su svi brujali o tome.

Kapljice kiše kotrljale su se niz gole grane drveća kao dragulji koje je netko bacio niz padinu. Pas je trčao za kokošima kao da su plišane igračke navijene samo da bi bježale od njega. Nije slutio težinu događaja iz susjedstva; kokoši  su ga zabavljale. Meni je bilo zabavno gledati psa kako se zabavlja.

Stajala sam na stepenicama ispred ulaznih vrata i gledala preko puta. Pitala sam se kako će stvari izgledati sutra. Kuća će bez sumnje doći na zao glas i neće ju moći prodati ni u trideset godina, čak i ako spuste cijenu. Bit će to kuća u kojoj je muškarac ubio ženu. Nitko neće željeti spavati na takvom mjestu. Ni ja ne bih željela spavati na takvom mjestu.

Otac je udarao alatom; popravljao je stroj za električno okretanje pečenke. Svinja još nije bila ražnju; nije čak bila ni zaklana. Čekala je u svome brlogu na sudnji trenutak. Čekala... Čekala... Glupo je reći čekala. Bila je u svinjcu kao i svako drugo jutro i nije znala ništa. Ja sam znala, to je bilo dovoljno.

Uskoro će doći dva- tri čovjeka iz sela, moj otac će se u žutim gumenim čizmama zavući u svinjac, izvući svinju za uši, ona će se derati, mlatarati nogama po blatnom tlu i praviti scenu. Neće ju udariti željeznom šipkom kao prethodnih godina jer to produžuje agoniju, nego pištoljem ravno u sljepoočnicu. Ona će se trzati, hroptati i naposljetku u grču pasti mrtva. Ja ću pobjeći u najudaljeniju prostoriju u kući da ne čujem skvičanje. Majka će isto pobjeći mada bez problema davi piliće i puranima siječe glave kao da je to igra.

Ovogodišnji Božić nije bijel, nego blatan i nekako šupalj. Da je napravljan od nekog materijala i da se u njega daju zavući prsti, unutra se ne bi pronašlo ništa. Možda pokoji zvončić kako se otužno treska, oprema Djeda Mraza od jeftinog skaja napravljena u Kini i prazna flašu coca cole. Prazna utroba Božića koji se munjevito sručio na naše stolove, prozore i želuce. Sela koja su noću svijetlila kao lunapark. Borovi od plastike. To je bio Božić koji je dotutnjao, a da nije upitao je li vrijeme da se pojavi.

Susjed je svoju ženu doveo iz Vojvodine kada mu je umrla prva žena. Ona prva je bila zanovijetalo, tako su govorili ljudi iz sela. Susjed nije smio nikud bez njezina odobrenja; znala bi doći po njega u birtiju kada bi otišao popiti piće. U kući su imali devedesetogodišnju babu koja je bila na samrti otkad ja znam za sebe. Nitko ju nije viđao. Dok sam bila jako mala, znala je sjediti na klupici ispred kuće sva u crnini, u ritmu se tresti i prebirati po krunici. Ubrzo se prestala pojavljivati. Ležala je u maloj sobici i postojala. Na dnu kreveta ledene noge su joj grijale tri velike crne mačke. Drugi susjedi su govorili da joj je sin preškrt da uključi grijanje, pa su joj nabavili mačke da je griju. Zvali su je baba Čehinja; ja još uvijek nisam znala kakve je veze imala s Češkom.

Onda je prva žena umrla. Baba nije. Susjed je za tri mjeseca doveo drugu ženu. Zvala se Ildiko i bila je dijelom Mađarica. Tri godine živjeli su životom koji je iz kuće preko puta djelovao skladno. Žena je pijevnim glasom dozivala guske i prosipala im kukuruze po dvorištu. Guske iz našeg dvorišta je znao hipnotizirati njezin milozvučan glas da su i same znale teturati preko ceste da ugrabe koje zrno. Na kraju su, jedna po jedna, izginule na cesti.

Majku je to ljutilo. Što ona ima dozivati naše guske? Ja sam rekla da nije kriva ona; samo je dozivala svoje guske.

Banane koje sam kupila bile su trule. Sve trgovine koje sam znala prodavale su trule banane. To me ljutilo. Bez valjanih banana nisam mogla ispeći dobre kolače, a bez dobrih kolača Božić nije bio Božić. Mogla sam napraviti oblatne, ali tko uopće više jede te sirotinjske kolače koji se tope u ustima kao hostija? Rekla sam majci da ove godine uopće neću praviti kolače jer mi nije do kolača kada su banane trule. Ona je rekla da kako hoću. Kome je do kolača kad se u susjedstvu dogodilo krvoproliće? Onda je zajecala iz sva glasa i počela se tresti.  Ja nisam znala što da kažem i kako da se ponašam. Moja majka uopće nije pričala sa susjedima, a sada je odjednom plakala.

Izišla sam van i malo šetala po dvorištu. Dva čovjeka iz sela su nabijala svinju na ražanj. Otac je ložio vatru. Psovao je jer su drva bila mokra. Ja sam za sebe procijedila da je sam kriv jer drva nije držao na suhom, ali njemu nisam rekla ništa. Dim iz vatre je sukljao ravno na veš koji se lelujao na blagom vjetru. Okrenula sam glavu na drugu stranu i pretvarala se da ne vidim za slučaj da me majka upita zašto nisam maknula veš kada sam vidjela da se dim uvlači u njega.

Bila sam uzrujana. Htjela sam se derati kao što se prije pola sata derala zaklana svinja.

Oko pet se činilo da je sve završeno. Svjetina se razišla, susjed je odveden, leš žene je odnesen u mrtvačnicu, a baba prebačena kod drugog sina. Mi smo se okupili oko pečenke koja se pravilnim ritmom okretala iznad žara. Već je bila pala noć. Šutjeli smo. Mast je kapala na žeravicu. Bila je to velika i masna svinja. Otac je prije nekoliko dana rekao da ima oko 40 kila i da ćemo se moći hraniti njome dva mjeseca ako ju pospremimo u zamrzivač.

Meni nije bilo do mesa. Mislim da mi nije bilo ni do čega. S gađenjem sam promatrala majku kako otkida koricu s vrele životinje i trpa ju u usta. Toliko o tome da zbog krvoprolića ne može jesti kolače, toliko o tome da je pogođena.

Pitala sam se zašto je Ildiko mrtva. Mislim da su se svi pitali, ali nitko nije govorio ništa. Više ne. Kao da je činjenica što je mrtva prihvaćena, kao da je tako trebalo biti. Htjela sam viknuti: „Ali ona je bila tako dobra!“, ali nitko to nije bio ni osporio. Pretpostavila sam kako je susjed morao biti lud, ništa drugo mi nije padalo na pamet.

Stala sam uz ogradu i neko vrijeme gledala preko ceste. Jedna svijeća je gorjela ispred prozora koji je gledao na ulicu.

Ušla sam u kuću i zatvorila vrata za sobom. Valjalo je na stol postaviti tanjure za večeru.

 

 

                                                                      

kratkaprica @ 20:41 |Komentiraj | Komentari: 0
PRIČE, ARHIV 2010.
Index.hr
Nema zapisa.