Festival kratkopričašica - Zagorki u čast
Kratka priča je ženskog roda
Kontakt
  • kratkopricasice@gmail.com
Autorice, nastup 2.3.2011.
  • Nela Milijić
  • Renata Jambrešić Kirin
  • Irena Lukšić
  • Manuela Zlatar
  • Julijana Matanović
  • Maja Hrgović
  • Sandra Perić
  • Vesna Biga
  • Zvjezdana Jembrih
  • Mihaela Gašpar
  • Jasna Žmak
  • Tatjana Jambrišak
  • Jelena Zlatar
  • Vera Vujović
Autorice, nastup 8.3.2011.
  • Sanja Lovrenčić
  • Lana Derkač
  • Aida Bagić
  • Neva Lukić
  • Dorta Jagić
  • Sanja Pilić
  • Ksenija Kušec
  • Silvija Šesto
  • Vlatka Jurić
  • Ana Đokić
  • Darija Žilić
  • Renata Valentić
  • Lada Puljizević
Autorice, nastup 2.3.2010.
  • Bagić, Aida
  • Biga, Vesna
  • Brolih, Romana
  • Hrgović, Maja
  • Jagić, Dorta
  • Lukić, Neva
  • Milijić, Nela
  • Perić, Sandra
  • Puljizević, Lada
  • Zlatar, Manuela
  • Žilić, Darija
  • Žmak, Jasna
  • Kodrnja, Jasenka
  • Kušec, Ksenija
Autorice, nastup 8.3.2010.
  • Derkač, Lana
  • Đokić, Ana
  • Gašpar, Mihaela
  • Jambrešić Kirin, Renata
  • Jembrih, Zvjezdana
  • Jurić, Vlatka
  • Kolanović, Maša
  • Lovrenčić, Sanja
  • Lukšić, Irena
  • Lukšić, Milica
  • Valentić, Renata
  • Vujović, Vera
Brojač posjeta
55353
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Blog
ponedjeljak, veljača 22, 2010
 

U početku je izgledalo kao da je netko tek malo zamutio staklo, kao pogled kroz prašinu na neopranom prozoru. Na udah nije sjedala u pluća i malo joj se pažnje pridavalo. Ionako se očekivalo da se raspline sa suncem do podneva. Tako je i bilo, prvih nekoliko tjedana. Magla se vraćala tek sa debelim mrakom i lijeno se povlačila cijelo prijepodne. Svi su se do te mjere navikli (pa bila je jesen), da su je sada primjećivali i komentirali još i manje, tek možda zbog pokoje, vlagom upropaštene frizure.

Zijevajući u kolonama iza vjetrobrana, cijepajući drva, kuhajući ručak, držeći papire u rukama, odgovarajući pred pločom, telefonirajući u daleke gradove – ljudi su mislili na kiše i pahulje koje se u vijestima nisu spominjale. Ali su se zato spominjale sve veće kolone, sve ozbiljnija kašnjenja, sve češće prometne nezgode. Instrumenti su govorili o smanjenoj vidljivosti, bez obzira koliko slabo su je u to vrijeme uočavale oči prosječno naviknutog promatrača.

Magla je od početne, prašinaste prozorske skrame, prerasla fazu gaze i u međuvremenu narasla do gustoće kozmetičke vate. Više nije odlazila sa suncem, sada je radila na tome da ga izbaci iz sjećanja. Sjedila i čekala. Prstima hvatala revere i skutove bjegunaca i ostajala pričepljena u dovratcima kuća. Vani ih grlila i slinila po njima kao pijana šiparica. Gurala se u nozdrve kao tampon.

Teško se disalo i većina ljudi je izlazila samo kada je to bilo neizbježno. I sve češće sa štapom. Vrativši se neozlijeđeni sa posla ili iz nabavke, rosnih su kosa sjedili u kućama i potezali iz boca. Dio njih je uživao tumarajući po odjednom nepoznatom, sasvim drugačijem gradu, veseleći se slučajnim, naglim susretima, kada bi vata odjednom ispljunula mokrog i zbunjenog nekog ravno u njihove ruke. Tu bi se znalo dogoditi puno – što slatkog, što kiselog smijeha, ali i nezgoda na koje je hvatač magle morao biti spreman. Naročito ako bi susreo prolaznika sa štapom uperenim protiv mogućeg zida. Bio je to konstantan izazov.

Magla je s vremenom prestala biti porozna vata. Izlila se u sve pukotine kao tek skuhana mliječna krema u kalup. Svjetla džepnih lampi i ulične rasvjete u njoj su slabašno i skromno treptala, ugušenim sjajem malenih žumanca. Društvo se jako brzo polariziralo na kućne tipove – pijance na kaučima i samoubojice u kadama s jedne strane i hvatače na dvije noge ili na kotačima sa druge.

Rijetko tko se u to vrijeme više usudio voziti. Narušene gospodarske, međugradske i međuljudske veze pokušavalo se popraviti intenzivnim radom na novim modelima vozila s ugrađenim mapama prometnica, vozilima posebnih svjetala i izuzetne osjetljivosti koja bi prepoznavala i analizirala vrstu živog i neživog na velike i što preciznije udaljenosti. Na tome se radilo u velikim gradovima sa samodostatnom industrijom. Provincijski hvatači su se, kao i nekad, za to vrijeme zabavljali hazarderskom vožnjom po zaobilaznicama.

Naš je grad na ravnici i silazak sa ceste nije značio pad u dublju maglu. Zapažen je veliki porast novih hvatača jer je sve više ljudi odustajalo od televizora i apsorbirane gradske knjižnice u koju nove knjige nisu stizale. Vikendima se masovno odlazilo na zaobilaznicu.

– Neće to dugo – komentirali su međusobno oni koji su ostajali u gradu i bili su u pravu. Alkohol se mogao peći i pekao po kućama, ali ne i benzin. Znali su to i hvatači, dvoumeći se između dva prijedloga za moto i pozdrav društva: Dok ide ide ili Do isteka zaliha.

Na kraju je prošao prvi, priprost i univerzalan.

I išlo je još nekoliko mjeseci. Hvatačka čast i strast je pobijedila sram i sebičnu želju za komforom. Oni čija su vozila ostala bez benzina, zakopana negdje po dvorišnim udovima magle, priključivali su se onima koji su još uvijek imali s čim. Prvo po dvoje, pa troje, pa petero, čak i sedmero gušili su se i gužvali jedni po drugima u preopterećenim automobilima.

A onda je i osobni automobil zadnjeg hvatača ostao bez benzina.

Krenulo se u obradu pokućaraca. Najprije molbama privatnim i pravnim osobama da daju svoj prilog akciji prikupljanja benzina u dobrotvorne svrhe. Kako se ni jedno poduzeće i ni jedan susjed nisu odazvali, vozila se počelo obijati i krasti bez pitanja. Pokućarci su uskoro dokazali da i u njima još ima života. Izašli iz kuća kako bi preplivali kremu do zgrada mjesnih zajednica i organizirali obranu. U smrznutom pudingu magle je počeo rat.

Nakon još nekoliko mjeseca svađa i podlosti (ljudskih žrtava srećom nije bilo), sve poznate zalihe su bile pri kraju, a gradska okolica puna napuštenih vozila. Rastrojeni vođa hvatača – inače sin jednog lokalnog privatnog poduzetnika, nazvao je svog kuma – šutljivog šefa autobusnog kolodvora i pokućaraca, te opunomoćenika za obranu prava voznih parkova svih državnih i dobrog dijela privatnih gradskih poduzeća, i predložio mu sastanak nasamo. Riješit će to njih dvoje u ime svih. Na zaobilaznici. Tko pobijedi, njegov zadnji kanister.

Te večeri, s vođom hvatača su u ukradeni automobil ušli i njegova trudna zaručnica i pas.

Sa šefom stanice je u prazni autobus sjeo njegov otac koji je od ukalupljenja magle smršavio 40 kilograma i izgubio iz vida svrhu. 

Dogovorena je ruta od desetak kilometara, točno do crvenih svjetalaca željezničke rampe koja su se mogla uočiti samo sa vrlo male udaljenosti i zahtijevala savršenu koncentraciju vozača, odlične kočnice i reflekse. Ono čime su se hvatači ponosili.

Uz zaobilaznicu je kroz čvrsto istučenu pjenu tekla šuma. Svi iza stakala su znali da dvoboj za zadnji kanister nema nikakvog praktičnog smisla. Slutio je to i pas i tiho cvilio na podu Fiata.

Zaručnica, odjevena u najbolju haljinu i s novom frizurom, duboko je u sebi priželjkivala da se na cesti, tik pred farovima i zamagljenim staklima, stvori jelen zbog kojeg će se njezina, na propast osuđena nova obitelj, odvesti samo do prvog stabla.

Djed, zalijepljen kao marka na sjedalo konduktera, više ništa nije priželjkivao. Njegov je sin kroz zube cijedio neprijateljsku mantru: Dok ide, ide.

I vozili su se kroz veliku bjelinu, do kud je išlo. 




 
kratkaprica @ 05:49 |Isključeno | Komentari: 0
PRIČE, ARHIV 2010.
Index.hr
Nema zapisa.