Festival kratkopričašica - Zagorki u čast
Kratka priča je ženskog roda
Kontakt
  • kratkopricasice@gmail.com
Autorice, nastup 2.3.2011.
  • Nela Milijić
  • Renata Jambrešić Kirin
  • Irena Lukšić
  • Manuela Zlatar
  • Julijana Matanović
  • Maja Hrgović
  • Sandra Perić
  • Vesna Biga
  • Zvjezdana Jembrih
  • Mihaela Gašpar
  • Jasna Žmak
  • Tatjana Jambrišak
  • Jelena Zlatar
  • Vera Vujović
Autorice, nastup 8.3.2011.
  • Sanja Lovrenčić
  • Lana Derkač
  • Aida Bagić
  • Neva Lukić
  • Dorta Jagić
  • Sanja Pilić
  • Ksenija Kušec
  • Silvija Šesto
  • Vlatka Jurić
  • Ana Đokić
  • Darija Žilić
  • Renata Valentić
  • Lada Puljizević
Autorice, nastup 2.3.2010.
  • Bagić, Aida
  • Biga, Vesna
  • Brolih, Romana
  • Hrgović, Maja
  • Jagić, Dorta
  • Lukić, Neva
  • Milijić, Nela
  • Perić, Sandra
  • Puljizević, Lada
  • Zlatar, Manuela
  • Žilić, Darija
  • Žmak, Jasna
  • Kodrnja, Jasenka
  • Kušec, Ksenija
Autorice, nastup 8.3.2010.
  • Derkač, Lana
  • Đokić, Ana
  • Gašpar, Mihaela
  • Jambrešić Kirin, Renata
  • Jembrih, Zvjezdana
  • Jurić, Vlatka
  • Kolanović, Maša
  • Lovrenčić, Sanja
  • Lukšić, Irena
  • Lukšić, Milica
  • Valentić, Renata
  • Vujović, Vera
Brojač posjeta
55353
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Blog
ponedjeljak, veljača 22, 2010
 

Snimanje je taj dan dugo trajalo i Jan je izronio vidno iscrpljen.

–Još jedanput – rekao je Boris.
–Ne, dosta je! – cvilila je Ana.

Kroz mokro je staklo vidio njezina iskrivljena usta i pepeljaste bičeve kako se saginju prema vodi. Dugi udah - šumni izdah.

– Još jedanput. Ovaj put kako treba.

Igor koji je sjedio na koturu užeta, baci cigaretu u more.

–Sad ćemo to morat vadit – otrese se Boris. – Vadi to sranje! – vikne jednom od pomoćnih radnika i vižljasti se domaći momak sagne da mrežicom dohvati opušak.

–Meni je pun kufer – ustane Igor, gurne ruke u džepove i krene niz dok.

–I meni. Još jedanput. Na tri – naredi Boris. – Jedan, dva, tri…

Udah.
Trajalo je, činilo se, cijelu vječnost.

Jan je tonuo u tirkiznu želatinu sporo, sporo. Za njim se još neko vrijeme trudila svjetlost, a onda odustala. Ostao je, bar naoko sam, lijeno lelujajući u gustom i zaštitnički tamnom tkanju prapočela, prihvativši se za porozni greben iz kojeg su u gejzirima prštali konfeti treperavih bića, s neviđenim damarom u glavi.

U njoj su se, kao drobljeno staklo, prevrtale slike. Izvitopereno grube, oporo smiješne, oštre, meke, blur, crno-bijele, slike u bojama, lijepe slike, slike s tonom i bez njega, slike s dodirom, vlažne slike, slike udarac, slike smijeh, slike bijeg, zašto-slike.

A sam, sam, sam je Jan na dnu mora, obučen kao riba, drži spužvu u rukama i ne zna što da misli osim - čemu slike, slike koje nitko nije zvao, tješi-slike, slike trovačice.

Igor i Jan čerupaju kokoši i tupim nožićima gule tanke grančice. Igraju se Indijanaca, zatim viču duboko u bunar, tamo gdje završava svijet. Vide samo svoje dvije pernate glave.

U Igoru žive mnoga bića. Jedno se penje kao vjeverica, jedno plače kao dijete, jedno se smije kao hijena, jedno voli kao pas, jedno otima kao tat, jednome živi luđak u oku, jedno od njih je Janov brat.

Na dno bunara se bešumno spuštaju još nečije kose. Indijanci šute. Od tada pa do zauvijek ih je na kraju svijeta troje.

Jan je sam na dnu mora, kao onoga dana kad im je vatra pojela povijest, obučen kao riba drži spužvu u rukama i ne zna što da misli osim – čemu priče, čemu ovo glupo oko kamere u kavezu do njega, čemu ispod svih tih tona mraka i tišine glumi sebe i u glavi melje slike koje nitko nije zvao, tješi-slike, slike trovačice.

Jan i Igor lijepo počešljani među vranama. Vrane se zalijeću da im oštrim žutim kljunovima izljube oči, da ih prigrle namirisanim krilima i odvedu, da im na silu postanu očevi i majke, da im gledaju svjedodžbe, kopaju po ladicama, da se žrtvuju za njih, da se njima ponose, da ih mrze.

Igor je nacrtao mačku s ogromnom glavom, svima drhte trbusi, njegova glava je pozlaćena suncem i on je zaista sretan, ljeto je i opet su svi zajedno na otoku, Anine gologuze lutke trpaju na plastične kamione i odvoze na safari u plitko crveno blato.

Jan par godina kasnije blijed drhti pred ogledalom, progutale ga vlastite oči i nikad više, nikad, nikad, zaklinje se dok briše nadusnicu i traži ispalu cigaretu po podu. Netko hihoće u kabini wc-a. Jan krvav bježi iz diska u noć.

Igor uči Pometa, skače po sobi, krevelji se, želi biti glumac. Ana se baca po krevetu i smije se. Jan fotografira. Taj je dan potpisao ugovor. Uvijek je znao zadržati dah kako treba, učit će avanturiste kržljavih pluća da rone.

Ana na peronu u situaciji „Selme“ koju ne vole, preveliku pažnju pridaju prtljazi jer ionako će proći, sve će brzo proći. Igor ide tjedan dana poslije. Dok čekaju u kolodvorskoj restauraciji, stoji za šankom, pali cigaretu i mirno gleda kako mu gori pićem zaliveni dlan prije nego ga obriše u traperice.

Ljeto i Igor na Janovim leđima, espadrila uprtih u njegove kukove, zubi im grizu mjesečinu, prema obali, po obali, vino curi iz keramičkih šalica s glupavim porukama u tamnim trakama na grbavu zemlju, lupetaju natikače, koturaju se visoki zaobljeni vokali.

Natikače su leteće ribe sa smaragdnim okom, one lete bešumno zrakom i s kamenom naprave plonk, a plonk je znak kraljici uvale da sklizne iz haljine, na tren zabjelasa i oslijepi sve oči pa uz prskavi pljus nestane u moru.

U dane kada se osjeća prozirnom, Ana oštri nokte i maže oči prahom boje metala, stavlja naušnice u obliku bombona, voća, kandži, Ana se boji vremena, Ana voli da je se voli i spustit će Matovilka ne jednom svoje kose u njihova krila, zibana u sreći iskona da se pronađe, radije no išta.

Dani, mjeseci, godine. Igor se probija, sve češće vidi bratovo lice u novinama. Ana je na doktoratu. Jan pamti boje kakve nitko nije naslikao.

On i kamen čuvaju kuću od vremena. Jan misli da on osjetnije stari. Navečer uzme bokal vina, sjedne u pleteni stolac kao pokojni otac i čita. Ana je trudna, poslala mu je svoju knjigu, u knjizi piše: Trenutak prije plime, otvori vrata. I ne suspregni dah.

Ana i Igor ga sad čekaju negdje tamo, gore. A Jan je ovdje sam, potpuno sam na dnu mora, vadi spužve za skupi dokumentarac obučen kao riba, i gubi dah. Ne zna što da radi osim da drži Meduzinu glavu u svom krilu i da u nju stavlja slike, slike koje samo on želi, slike koje nikome neće nauditi, tješi-slike, slike stajaćice.




 
kratkaprica @ 05:49 |Isključeno | Komentari: 0
PRIČE, ARHIV 2010.
Index.hr
Nema zapisa.