Festival kratkopričašica - Zagorki u čast
Kratka priča je ženskog roda
Kontakt
  • kratkopricasice@gmail.com
Autorice, nastup 2.3.2011.
  • Nela Milijić
  • Renata Jambrešić Kirin
  • Irena Lukšić
  • Manuela Zlatar
  • Julijana Matanović
  • Maja Hrgović
  • Sandra Perić
  • Vesna Biga
  • Zvjezdana Jembrih
  • Mihaela Gašpar
  • Jasna Žmak
  • Tatjana Jambrišak
  • Jelena Zlatar
  • Vera Vujović
Autorice, nastup 8.3.2011.
  • Sanja Lovrenčić
  • Lana Derkač
  • Aida Bagić
  • Neva Lukić
  • Dorta Jagić
  • Sanja Pilić
  • Ksenija Kušec
  • Silvija Šesto
  • Vlatka Jurić
  • Ana Đokić
  • Darija Žilić
  • Renata Valentić
  • Lada Puljizević
Autorice, nastup 2.3.2010.
  • Bagić, Aida
  • Biga, Vesna
  • Brolih, Romana
  • Hrgović, Maja
  • Jagić, Dorta
  • Lukić, Neva
  • Milijić, Nela
  • Perić, Sandra
  • Puljizević, Lada
  • Zlatar, Manuela
  • Žilić, Darija
  • Žmak, Jasna
  • Kodrnja, Jasenka
  • Kušec, Ksenija
Autorice, nastup 8.3.2010.
  • Derkač, Lana
  • Đokić, Ana
  • Gašpar, Mihaela
  • Jambrešić Kirin, Renata
  • Jembrih, Zvjezdana
  • Jurić, Vlatka
  • Kolanović, Maša
  • Lovrenčić, Sanja
  • Lukšić, Irena
  • Lukšić, Milica
  • Valentić, Renata
  • Vujović, Vera
Brojač posjeta
55353
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Blog
nedjelja, veljača 20, 2011
 

- Moja mama ima ormar koji je zaključan. Nitko ne zna što ima u ormaru. Ključ drži na nekom tajnom mjestu. Ja pokušavam viriti kroz rupicu ali ništa ne vidim jer je unutra crni mrak.

Izgovorio je  Propeler na ulici.

Izgovorio je to tako da su se sve glave okrenule prema njemu.

- Ja se bojim tvoje mame. Šapnula je strašljivo najbliža djevojčica vireći ispod prevelike kape.

- Možda u ormaru ima tvoga tatu. Zlobno je priklopio Oto.

To što ništa nije znao o svom tati, u Propeleru je uvijek izazivalo osjećaj da nešto mora poduzeti. Što je sada mogao? Mogao je Ota raspaliti po nosu... a što onda s tim? Drugi put ću ga...pomislio je i okrenuo mu leđa.

Koja si ti konjina...krajem uha  čuo je da je Gabi rekla Otu.

To mu je bilo sasvim dovoljno.

Propeler se uputio kući. Noćne svjetiljke, na visokim metalnim stupovima, paleći se, zasvijetlile su kroz maglu onim posebnim crvenkastim sjajem najavljujući gradsku noć. Mačke su se lovile po ulici. Kamenom je pokušao očešati onu crnu ali nije pogodio. Zeble su ga uši koje su virile ispod rijetke kose. Uvijek ih je bio svjestan. Bilo da je ljeto pa strše ispod mokre kose... ili je zima pa zebu. Zbog njih su ga zvali Propeler i za njih su ga vukli kada nije bio dobar.

Kada budem velik i bogat, razmišljao je, operirat ću ih. Pogledao se u retrovizor parkiranog auta  i osvetnički, glasno rekao:

-Odzvonilo vam je!

Nije znao što ga čeka u kući, a bio je vučji gladan.

Kopao je po džepu u potrazi za onih preostalih  pet kuna. Ulica mu se odjednom  učinila pustom. Kao da nigdje nikoga nema.

Kune nije našao, gladan je još uvijek bio a ulica je bivala sve sivlja i pustija. Požurio je. Dugo je zvonio prije nego je gurnuo ključ u bravu. Poznat zvuk  razmrdanih vrata  bilo je jedino što se čulo u podrumskim prostorijama kuće. Mjesečevo svjetlo  probijalo se kroz prozor. Zastao je. Učinilo mu se da čuje tiho škripanje...

Zamrznuo se u koraku i napeto osluškivao. Tišina je bivala sve glasnija. Koraknuo je u prostoriju. Pokušao upaliti svjetlo.

Opet su isključili struju... pomislio je s knedlom u grlu, a ispred njega, ogromna crna sjena zaklanjala je prolaz.

Ormar bez ključa, sa svojim vlastitim crnim mrakom  bio je u uskom hodniku.

Trebalo se progurati pored njega.

Laura je požurila kući. Jutros su isključili struju, a mali je bio sam. Osluškivala je zvuk svojih potpetica na asfaltu.

Čvrsto je odlučila da će od danas sve biti drugačije. Dobila je posao u dućanu, imat će redovne prihode, dići će nenamjenski kredit, otplatiti dugove i početi ispočetka.

Strahovit osjećaj krivnje ugrize je za srce i ona produži korak. Osjećala je nemoć. Strahovitu i beznadnu nemoć.

Budući da se našla pred vratima, progutala je suze, udahnula duboko, izvadila ključ i

gurnula ga u bravu. Vrata su se škripeći otvorila i iz stana je mrak svojim velikim ustima zinuo prema njoj.

Na kauču je ugledala siluetu djeteta. Znala je da se boji i krivnja je opet ugrize. Progurala se pored crne sjene u hodniku i požurila u sobu.

Mali je spavao.

Moje dijete... pomisli, uvijek ispočetka začuđena činjenicom da ga ima tu pored sebe.

- Oprosti, oprosti, oprosti... šaputala je tiho, grleći ga.

Propeler u stvari nije spavao. Uživao je u zagrljaju. Udisao je miris njene kose i bio sretan. Nikakav crni mrak mu više nije bio dovoljno strašan.

Da nije bio tako opako gladan, sasvim sigurno se još neko vrijeme ne bi pomaknuo.

Trenutak je bio nekako poseban i nije znao kako bi dao do znanja da je budan. Sjetio se bebaćke igre koju su često igrali dok je bio mali i osjećajući se pomalo blesavo rekao:

- Ku-kuc!

Laura se iznenađeno trgnula, lagano ga čupnula i s osmjehom nastavila igru:

- Ku-kuc... ima koga?

- Ima gladnog vuka... šaljivim glasom javio se Propeler.

- Upalit ćemo grijanje, složiti večeru vuku i reći ću ti novost.

Propeler nije baš volio novosti, ali po glasu mu se činilo da neće biti jako loše, pa je prešutio. Htio joj je reći da se bojao... pa je i to prešutio.

Volio je svoju neobičnu mamu.

Bilo mu je cool što ne nosi glupe torbice. U ruksaku je uvijek imala nevjerojatnih stvari. Olovaka i razmrvljenih ugljenih štapića pa kad bi kopala po njemu često su joj šake bile crne  i zamuljane. Nokti skoro uvijek. Redovno bi tiho opsovala, složila smiješnu grimasu i slegnula ramenima.

Ako je kopala i tražila kakav bombon, obično bi ga izvadila isto zamrljanog i podignutih obrva upitala:

- Da ga bacim? On bi obično odmahnuo glavom da ga ne... i onda bi ga, smijući se, podijelili i pojeli.

- Mama, sjećaš li se one tete u parku kada smo pojeli onu zamuljanu čokoladu? Pitao je.

- Kako nas je samo gledala, nasmijala se Laura, čudeći se njegovom sjećanju.

- Glaaadan... glumatajući ju je podsjetio.

- Ideeem... istim tonom odgovorila je.

Upalila je svijeću, naložila vatru i počela pripremati večeru.

Svjetlo i toplina su smekšali obrise i sve se odjednom učinilo meko i lako. Neobavezno su čavrljali o školi, mama se smijala njegovom planu kako se riješiti klempavih ušiju i tvrdila da ih ona uopće ne vidi, a on je pomoću svijeća i sjena pokazivao kako je u pravu.

- A novost? Pitao je već pospano.

- Od sutra počinjem raditi.- rekla je veselo.

- Jupiiii! Bit ćemo bogati!

- Jednog dana svakako, nasmijala se Laura.

Nastala je tišina i prije nego što je postala teška, usudio se pitati:

- Mama, što je u ormaru?

Čudno ga je pogledala, oči su joj postajale sve veće. Propeler je odjednom osjetio miris vlage koji se prevukao preko prostorije kao podsjetnik na sve podrume svijeta. Zabezeknut promjenom, čekao je odgovor kojega više nije  želio dobiti.

- U ormaru je ništa - rekla je odsutno.

Ta daleka žena više nije bila njegova mama. Stajala je pored prozora sasvim sama i iz mraka gledala u mrak.

Propeler se povukao u svoju sobu.

Laura se trgnula i stresla glavom. Mali je otišao u krevet, a ona, misleći da se dobro skriva, otišla mu poželjeti laku noć.

U okviru vrata, Propeleru se učinila nestvarnom. Nije želio da ga poljubi.

Laura nije prilazila. Plamen svijeće je titrao, a mrak  iz hodnika je osvajao prostor.

- Laku noć sine.

- Rekla je laku noć ili mi se učinilo? - bilo je zadnje što je pomislio prije nego je utonuo u san bez snova.

Laura je zastala na sredini sobe. Puna nemira, okrenula se oko sebe.

Prostor je odjednom postao samo njen. I nije bio dovoljan.

Zidovi su bili opasno blizu pa je požurila otvoriti prozor. Vanjska svježina joj se omotala oko vrata, ali Laura nije marila.

Raskopčala je dugmad na košulji polako, jedan po jedan i rukom lagano prešla preko grudi. Osjećaj topline dodira probudi joj davna sjećanja. Koliko dugo je prošlo? Koliko vremena? Koliko različitih vječnosti sam proživjela bez ruku na mojim  ramenima? Pitala se.

Davno zaboravljena žudnja joj se razlila tijelom. Ruka joj je postajala sve slobodnija a

lagana omamljenost se penjala i razlijevala unutar granica, gospodarila mislima. Trebala je više...

U momentu kada sama sebi više nije bila dovoljna, zadihana, bacila se na ležaj, pokrila oči rukama i tiho zajecala.

Nakupljen očaj  je provalio van. Hrabrost kojom se fiksala tijekom dana je kopnila a borba sa zmajem je bila sve jača. U onom trenu, kada je nemir dobio snagu koja ruši zidove, pomiče kamenje i zatomljenim vriskom lupa o stjenke, ljutnja je dobila takvu snagu da joj više ništa nije moglo stati na put.

Naglo je ustala.

Stolac koji je srušila, nije podigla i spotičući se o stvari u polumraku sobe, krenula je prema ormaru u hodniku.

Uzela je ključ skriven na dovratku. Protrljala ga vrućim prstima, stavila u bravu i otvorila vrata.

Tišina svih mrakova bila je unutra.

- Nek sve ide k vragu, nikada nitko i nije od mene očekivao bolje... - rekla je poluglasno, uzela  bocu i prije nego li je i ovaj put povukla gutljaj koji donosi zaborav, u ogledalu se susrela sa svojim očima... Iz njih je kao kursor blinkalo pitanje:

Mama, što je u ormaru?

S vriskom zaboravljenim u grlu, ostavivši otvorena vrata, ukočenim korakom se vratila u sobu, uzela crnu vreću.

Nasumce je trpala sadržaj iz ormara i jednoličnim promuklim glasom govorila:

- U ormaru je bljak, sine, u ormaru sam ja, u ormaru je izdaja, u ormaru su nade, u ormaru su sjećanja, u ormaru su slabosti, u ormaru su slike, u ormaru je sve. Sve ono što nisi ti.

Odvukla je vreće van. Vrata  je ostavila otvorena.

Vreće su bile teške i po stepenicama su proizvodile čudne zvukove.

Vrućina joj je gorjela u obrazima iako je mjesec, čekajući je, smrznuo grmove i zgrade i ptice pod strehama.

Zastala je na sredini ulice rastrgana između  kućnih otvorenih vrata i ceste koja je kao zmija vijugala i bljeskala se osvijetljena uličnom rasvjetom. Noć ju je vukla. Obećavala je slobodu, obećavala je lakoću svih sjajnih  perli ovoga svijeta.

Već je koraknula, kada...odjednom, odnekud se pojavila crna sjena.

Prilazila je ujednačenim korakom. Srce joj je bilo u grlu.

Sjajne oči boje mjeseca, koje su svijetlile s lica koje nije imalo lica, ukopale su je. Nije se usudila pomaknuti.

Prišla joj je, polako preuzela teret koji je imala u rukama i jednostavno, kao da je to najnormalnije na svijetu, okrenula joj leđa i krenula dalje.

Nakon nekog vremena, dugog kao vječnost ili bar kao jedan život, Laura se vratila u stan. Ruke su joj bile prazne i glava joj je bila prazna.

Propelera je probudio miris iz kuhinje. Krenuo je za nosom. U hodniku je primijetio staru krntiju s poluotvorenim vratima.

Tiho, na prstima, da ga mama ne čuje, dovukao se do nje i znatiželjno sa strepnjom zavirio u ormar.

U ormaru stvarno nije ničeg bilo osim nekih krpa i fotki koje će poslije pregledati.

Počešao se po glavi. Nešto je tu bilo sumnjivo. Slegnuo je ramenima i odvukao se do kuhinje.

Kraj prozora je stajala mama s uobičajenim širokim osmjehom na licu.

- Dobro jutro, maleni.

 

 

kratkaprica @ 21:25 |Komentiraj | Komentari: 0
PRIČE, ARHIV 2010.
Index.hr
Nema zapisa.