Festival kratkopričašica - Zagorki u čast
Kratka priča je ženskog roda
Kontakt
  • kratkopricasice@gmail.com
Autorice, nastup 2.3.2011.
  • Nela Milijić
  • Renata Jambrešić Kirin
  • Irena Lukšić
  • Manuela Zlatar
  • Julijana Matanović
  • Maja Hrgović
  • Sandra Perić
  • Vesna Biga
  • Zvjezdana Jembrih
  • Mihaela Gašpar
  • Jasna Žmak
  • Tatjana Jambrišak
  • Jelena Zlatar
  • Vera Vujović
Autorice, nastup 8.3.2011.
  • Sanja Lovrenčić
  • Lana Derkač
  • Aida Bagić
  • Neva Lukić
  • Dorta Jagić
  • Sanja Pilić
  • Ksenija Kušec
  • Silvija Šesto
  • Vlatka Jurić
  • Ana Đokić
  • Darija Žilić
  • Renata Valentić
  • Lada Puljizević
Autorice, nastup 2.3.2010.
  • Bagić, Aida
  • Biga, Vesna
  • Brolih, Romana
  • Hrgović, Maja
  • Jagić, Dorta
  • Lukić, Neva
  • Milijić, Nela
  • Perić, Sandra
  • Puljizević, Lada
  • Zlatar, Manuela
  • Žilić, Darija
  • Žmak, Jasna
  • Kodrnja, Jasenka
  • Kušec, Ksenija
Autorice, nastup 8.3.2010.
  • Derkač, Lana
  • Đokić, Ana
  • Gašpar, Mihaela
  • Jambrešić Kirin, Renata
  • Jembrih, Zvjezdana
  • Jurić, Vlatka
  • Kolanović, Maša
  • Lovrenčić, Sanja
  • Lukšić, Irena
  • Lukšić, Milica
  • Valentić, Renata
  • Vujović, Vera
Brojač posjeta
55353
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Blog
nedjelja, veljača 28, 2010
 

Ah, nekoć sam bila vrlo zaljubljiva. Romantična. Blesava. Lako zapaljiva. Zanesena. Željna vječnog užitka. Sviđali su mi se dečki i stariji i mlađi. Kad bih upoznala pogodnog čovca, zatelebala bih se ko tele. Ono malo suvisle inteligencije što sam posjedovala samo bi se istopilo. Od hormona sreće grudi bi mi nabubrile, a mozak se spljoštio. Pretvorila bih se u najgluplju plavušu iz najglupljeg vica. Ako bih ustanovila da je miljenik mog srca ujedno i vlasnik, na primjer, afganistanskoga hrta, odjednom bih pokazivala izrazito zanimanje za pse. Zajedno bismo bauljali po dosadnim izložbama pasa, a ja bih se divila tom rahitičnom cucku nalik na čaplju koji bi mi čak postao i simpatičan. Nema veze što u normalnom stanju nisam podnosila običan fikus ni kornjaču i što je sama pomisao na zalijevanje biljaka ili mijenjane vode u akvariju u meni budila osjećaj jeze i neopisive patnje. Ali kad bi me hrt liznuo, bila sam najsretnija na svijetu. Razmišljala sam o njegovoj probavi više nego o svojoj, a sjaj pseće dlake bio mi je važniji od vlastite kose. Ljubav me pripitomljavala, pretvarala u kuharicu, psihijatricu ili plesačicu trbušnog plesa, već prema potrebi. Nešto prestrašno.

Nakon određenog vremena idile, naravno, uslijedio bi rastanak: izabranik mog života otputovao bi u istraživačku misiju na Mjesec, umro, vratio se bivšoj ženi, otišao na snimanje filma u New York, dobio rak, oćelavio ili bi ga odvjetnik upozorio da će ga bogati otac razbaštiniti ostane li sa mnom još pet minuta. Dobro, katkada bih se i ja ohladila na temperaturu ledišta iz nepoznata razloga i tada mi je bilo super. Ali nisam voljela kada bi bilo obratno.

Želeći skratiti vrijeme patnje nakon rastanaka, postala sam sve ekonomičnija. U mlađim godinama, dok nisam razmišljala o vremenu, trošila sam mjesece i mjesece na ronjenje suza i deprimiranje. Raskinuvši s filozofom i anarhistom (oboje u jednoj osobi), ridala sam cijelo ljeto. Nedostajao mi je šarm studentske sobe, votka, rasparene čarape ispod kreveta, rasprave o Platonu i osjećaj permanentne paranoje. Od pretjerane tuge spasio me obični nogometaš Varteksa čiji su strahovi i užici bili bazični. Roditelji su me gotovo izbacili iz kuće kad su shvatili da se petljam s nekim tko se zove Pero – pročitao je tri knjige i nekoliko stotina stripova o Zagoru. Ipak, Pero me izliječio moguće ovisnosti o intelektualcima, a naučio me šutirati loptu i veseliti se običnim stvarima kao što je dobra večera i čaša hladnog piva. Ipak, nije nam bilo suđeno, rastali smo se kad je on upoznao Milku koja je odmah znala što je ofsajd i imala četvoricu braće, od kojih su dvojica bili nogometaški znalci.

Za Perom sam cmoljila mjesec dana, a onda sam upoznala turističkog radnika. Eh, kako sam postala mudrija: njega nisam predstavila roditeljima, pogotovo što je imao mlađu sestru kojoj je trebalo pisati zadaće i podučavati je engleski i matematiku. Ustanovila sam da se moja zaljubljenost u određenog muškarca protezala i na njegovo daljnje i šire pleme. Svi članovi obiteljskog stabla postali bi mi simpatični, a što je najgore, i oni bi mene simpatizirali. U transu najjače zaljubljenosti bila sam spremna preseliti se u Koprivnicu, usvojiti dijete, emigrirati u Australiju, proučavati vede ili spavati u šatoru – sve što ne bih ni u ludilu učinila zdrava razuma. S vremenom sam shvatila poznatu istinu: ako pretjerujem sa zaljubljivanjem, naučit ću i sve o odljubljivanju. Naime, moje prijateljice počele su mi ići na živce. One su po pitanju ljubavi bile supernajgluplje plavuše na svijetu. Neprestano su razmišljale o muškarcima, a za svakim odbjeglim partnerom patile desetljećima. Shvatila sam da im taktika ne vrijedi pišljiva boba i pokušala ih uvjeriti da je moj šašavi način egzistencije puno bolji. Istina je da je mama imala česte slomove živaca, istina je da sam svako toliko mijenjala životni stil, ali malo-pomalo naučila sam ne patiti, a u tome su mi pomogli isti oni zbog kojih sam kao trebala patiti.

Poslije turističkog vodiča od kojeg sam naučila u kojoj se zemlji što kupuje i kako u pet dana vidjeti što više, a umoriti se što manje, zaljubila sam se u astrologa koji mi je rekao da ću iscjeljivati ljude, hodati po vatri i postati važna politička faca. Naravno, naša mistična veza otvorila mi je mnoge moći: tako sam bioenergijom izliječila susjedovu antipatičnu mačku koja se prejela pokvarenog mesa i sestrina hrčka koji je stradao na propuhu. Astrolog je bio sladak, ali stanovao je s mamicom i stalno me tupio alternativnim znanjima. Na kraju sam čak i hodala po vatri, zaradila opekline i odljubila se. To je bilo najbrže odljubljivanje u mom životu, otišla sam iz sela u kojem smo bili smješteni, žar se još nije pravo ni ugasio, a ja sam već bila hladna kao led. Poslije toga sve je postalo lako: skinula sam indijsku haljinu i prestala paliti mirisne štapiće. Kupila sam osvježivače prostorija u spreju i bacila oko na filmskog organizatora koji je stanovao u susjedstvu. Moja politička karijera neslavno je propala, ali istraživačkoljubavna se nastavila...

Uglavnom, kasnije sam se čak zacopala u književnika, scenografa, kantautora, slikara i u svakoj vezi nešto naučila. U svakom slučaju, nisam više patila pri rastancima niti sam bolovala od nostalgije, a to je ono što sam htjela uvježbati. Ma koliko povremeno gubila vlastitu osobnost i predavala se u ljubavi, sam kraj bio bi jednostavan i brz. Nakon što sam prekinula s kantautorom ženskasta glasa koji mi je pjevao balade i svirao na klasičnoj gitari ispod prozora, cijeli sam dan slušala njegov jedini CD i nakon dvadesetčetverosatnog koncerta bila imuna na svaku pomisao da mu se vratim. Tako sam se na kraju izvještila u odljubljivanju, a želeći pomoći ženskom dijelu čovječanstva, svoje sam savjete dijelila šakom i kapom svim onim jadnicama koje nisu znale i mogle otkantati nekoga koga jako vole. Išla sam im na živce nudeći tehnike u kojima će se odlijepiti od osobe koja im zadaje bol, međutim, one su uživale u ulogama raznih patnica pa sam odustala.

Kako se moja sposobnost odljubljivanja usavršila, naravno da sam počela beskrajno uživati u životu. Moja mama došla je k sebi: shvatila je da nisam opaljena mokrom krpom, nego da prilično egzaktno, vlastitom kožom, istražujem odnose među spolovima i stvaram prirodni imunitet na razne ljubavne viruse koji su u stanju oslabiti organizam i napraviti i od inteligentne žene bespomoćnu jadnicu. Shvatila je da nisam Casanova u suknji, nego Louis Pasteur u kuti na pragu novog otkrića koji će nježnijem spolu omogućiti jednostavniji život. U međuvremenu sam se spetljala s profesorom sociologije na Filozofskom fakultetu, koji me voli i proučava. Proučavam i ja njega – pa smo kvit. Mama bi željela da se konačno smirim i upozorava me na biološki sat koji otkucava, a ja pak nikako ne mogu zamisliti da imam dijete s profesorom, poreznikom ili bankovnim činovnikom. Radije kao oca mogućeg potomka zamišljam košarkaškog trenera ili kakvog sportaša. Takva sam. Volim muškarce koji se dobro osjećaju u svome tijelu. A uostalom, želim da biće – pogotovo ako bude žensko – koje donesem na svijet ima kakve-takve gene, razvijenu muskulaturu i dobro razrađenu strategiju preživljavanja kakvu sportaši u svojoj osnovi posjeduju.

Uglavnom, nema panike. Svladavši tehnike zaljubljivanja i odljubljivanja, svladat ću i sve zamke majčinstva u poodmakloj dobi ako treba. Do tada i dalje uživam u životu! A i vama to savjetujem. Ne nasjedajte na stare štosove i vječnu ljubav. Radije svladajte tehniku keks odljubljivanja.

Jer život je kratak i prođe dok si rekao keks! I nema smisla potrošiti ga na tugovanje za misterom nepravim. Jer s pravim i tako nećete tugovati!

                                                                             

 

kratkaprica @ 16:03 |Komentiraj | Komentari: 0
PRIČE, ARHIV 2010.
Index.hr
Nema zapisa.