Festival kratkopričašica - Zagorki u čast
Kratka priča je ženskog roda
Kontakt
  • kratkopricasice@gmail.com
Autorice, nastup 2.3.2011.
  • Nela Milijić
  • Renata Jambrešić Kirin
  • Irena Lukšić
  • Manuela Zlatar
  • Julijana Matanović
  • Maja Hrgović
  • Sandra Perić
  • Vesna Biga
  • Zvjezdana Jembrih
  • Mihaela Gašpar
  • Jasna Žmak
  • Tatjana Jambrišak
  • Jelena Zlatar
  • Vera Vujović
Autorice, nastup 8.3.2011.
  • Sanja Lovrenčić
  • Lana Derkač
  • Aida Bagić
  • Neva Lukić
  • Dorta Jagić
  • Sanja Pilić
  • Ksenija Kušec
  • Silvija Šesto
  • Vlatka Jurić
  • Ana Đokić
  • Darija Žilić
  • Renata Valentić
  • Lada Puljizević
Autorice, nastup 2.3.2010.
  • Bagić, Aida
  • Biga, Vesna
  • Brolih, Romana
  • Hrgović, Maja
  • Jagić, Dorta
  • Lukić, Neva
  • Milijić, Nela
  • Perić, Sandra
  • Puljizević, Lada
  • Zlatar, Manuela
  • Žilić, Darija
  • Žmak, Jasna
  • Kodrnja, Jasenka
  • Kušec, Ksenija
Autorice, nastup 8.3.2010.
  • Derkač, Lana
  • Đokić, Ana
  • Gašpar, Mihaela
  • Jambrešić Kirin, Renata
  • Jembrih, Zvjezdana
  • Jurić, Vlatka
  • Kolanović, Maša
  • Lovrenčić, Sanja
  • Lukšić, Irena
  • Lukšić, Milica
  • Valentić, Renata
  • Vujović, Vera
Brojač posjeta
55353
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Blog
nedjelja, veljača 20, 2011
 

Oduvijek smo bile samo nas tri. Dva pravo, jedan krivo, tri boda na crnoj vesti od oštre vune koja je ostavljala crvene tragove na tijelu. Crnoj vesti koju smo parale u pregrijanoj kuhinji, a u zamršeno klupko skrivale riječi.

Ivana Grgac, žena advokatskog pisara koji je 43. zauvijek nestao u šumi. Ostavio je dvije kćeri, malog Isusa na zidu i staru Doxu bez remena. Klečala je po tuđim kućama, peglala bijele uštirkane košulje i od ostataka sakrivenog brašna mijesila ljepljive pogače. Isus je visio na zidu i one noći kada je u tišini, gotovo nestajući, umrla sušičava, osmogodišnja Lenka Grgac. Skinula je Isusa sa zida, zatvorila ga u mračnu ladicu, u stari kofer spremila crnu vestu i zauvijek otišla u veliki grad.

Mala garsonjera u potkrovlju prva je adresa Ivane i Tajane Grgac. Dva zlatna lančića i stara Doxa osigurale su prvi mjesec velegradskog života. A drugi je mjesec svoje snažne nadlaktice stavila u dvadesetogodišnju službu tvornice čokolade. Ustaje u 5, svakoga dana zrači dva popluna i kuha ručak za trinaestogodišnju kćer koja još spava. Oblači teške crne cipele i nestaje u gustoj magli autobusne stanice. Vraća se uvijek u isto vrijeme, ne zastaje, ne priča ni sa kim.

Nakon pet godina i bezbroj zapakiranih napolitanki, Ivana i Tajana Grgac sele u dvosoban stan. I dalje ustaje u 5, zrači poplune i kuha. Pokreti su malo usporeni, ručak ponekad ostavlja crne tragove na dnu lonca, a u zimskim je noćima sve više nijemih minuta. U maloj kuhinji na osmom katu, zapalila je svoju prvu cigaretu. Pušila je samo na prozoru i samo navečer, osluškujući poznati zvuk koraka svoje kćeri.

A Tajana Grgac stajala je ispred sive bolničke zgrade, u crnoj vesti i trećem mjesecu trudnoće. Tajana Grgac nikada nije obukla svilenu haljinu niti namazala usta crvenim ružem. Njena je kosa bila uredno ošišana, nokti uvijek kratki, a tijelo je skrivala ispod širokih haljina. Te je večeri vlažnim dlanovima stiskala trbuh i čekala studenta druge godine medicine koji nikada neće doći. Kada je došla kući, skinula je crnu vestu, primila rasparanu očicu i odmotala klupko. Sjedile su u maloj kuhinji, jedna nasuprot druge, tražeći riječi koje su nestale negdje na putu od groblja na kojem su pokopale Lenku do malog stola s dvije stolice i pepeljarom u sredini. Nisu ih pronašle nikada, ostale su u tišini bijelih zidova i u koricama dnevnika koje sam pronašla ja, Milana Grgac, nakon 20 godina.

Moja sjećanja na Ivanu Grgac ostaju u dječjoj brojalici, mirisu vanilije, bijeloj kosi koju je vezala u rep i kvrgavim rukama što mirišu na čokoladu.

Nema ih u nedjelji, 30. 6., u kojoj piše: ''Tako sam tužna i osamljena. Bože, vrati mi moju Lenku!''

Nema ih ni u suboti, 15.10.: ''Život će proći poput gustog oblaka dima u kojem ponekad vidim njegove tamne oči.'' Ni u srijedi 12.3.: ''On me nikada neće voljeti, to sada znam.'' Ni u četvrtku, ni u petku, ni u bilo kojem ponedjeljku, sakrivanom ispod starog madraca.

Dnevnik Tajane Grgac nikada nisam pronašla. Previše je riječi koje nismo izgovorile. I što bi mi rekla? Da li bi priznala kako je plakala, da li bi mi rekla kako to nije život koji je zapisivala ili bi samo nabrajala što će sve učiniti ako osvoji milion. Da li bi dio miliona potrošila na samo jednu kartu u život iz staklene kugle?

Moja se mama u 54. godini umorila od čekanja i zauvijek otišla u bolnicu na rubu grada.

Njen je dnevnik ostao na dnu ormara, a ja još uvijek vjerujem da smo bile sretne. Nas tri, tri boda na crnoj vesti koju nikada nisam naučila plesti.

 

 

kratkaprica @ 22:08 |Komentiraj | Komentari: 0
PRIČE, ARHIV 2010.
Index.hr
Nema zapisa.