Festival kratkopričašica - Zagorki u čast
Kratka priča je ženskog roda
Kontakt
  • kratkopricasice@gmail.com
Autorice, nastup 2.3.2011.
  • Nela Milijić
  • Renata Jambrešić Kirin
  • Irena Lukšić
  • Manuela Zlatar
  • Julijana Matanović
  • Maja Hrgović
  • Sandra Perić
  • Vesna Biga
  • Zvjezdana Jembrih
  • Mihaela Gašpar
  • Jasna Žmak
  • Tatjana Jambrišak
  • Jelena Zlatar
  • Vera Vujović
Autorice, nastup 8.3.2011.
  • Sanja Lovrenčić
  • Lana Derkač
  • Aida Bagić
  • Neva Lukić
  • Dorta Jagić
  • Sanja Pilić
  • Ksenija Kušec
  • Silvija Šesto
  • Vlatka Jurić
  • Ana Đokić
  • Darija Žilić
  • Renata Valentić
  • Lada Puljizević
Autorice, nastup 2.3.2010.
  • Bagić, Aida
  • Biga, Vesna
  • Brolih, Romana
  • Hrgović, Maja
  • Jagić, Dorta
  • Lukić, Neva
  • Milijić, Nela
  • Perić, Sandra
  • Puljizević, Lada
  • Zlatar, Manuela
  • Žilić, Darija
  • Žmak, Jasna
  • Kodrnja, Jasenka
  • Kušec, Ksenija
Autorice, nastup 8.3.2010.
  • Derkač, Lana
  • Đokić, Ana
  • Gašpar, Mihaela
  • Jambrešić Kirin, Renata
  • Jembrih, Zvjezdana
  • Jurić, Vlatka
  • Kolanović, Maša
  • Lovrenčić, Sanja
  • Lukšić, Irena
  • Lukšić, Milica
  • Valentić, Renata
  • Vujović, Vera
Brojač posjeta
55353
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Blog
nedjelja, veljača 20, 2011
 

Mona se prvi put u životu ošišala. Desilo se da je tog dana bio njezin trideseti rođendan.

Kada je kasnije o tome razmišljala, činilo joj se da ništa od toga nije bilo slučajno. Jednog vrućeg ljetnog popodneva razgledavala je štandove na uličnoj rasprodaji nećkajući se oko kupnje, kad je za svojim leđima čula taj glas. - Imate divnu kosu – rekao je, i kad se okrenula, ugledala je lice sredovječnog muškarca sa zaliscima. Prije no što je moglo doći do neugodnog ispada – jer znala je da se od normalnih muškaraca kakve je poznavala, nije vrijedilo nadati komplimentima – nepoznati ju je preduhitrio i ponudio joj „mogućnost zarade“. - Nije ono što mislite – brzo doda kad je vidio njezin izraz lica. Samo što nije navrat-nanos pobjegla vjerujući da ima posla s perverznjakom, kad muškarac ispod glasa reče:

- Biste li mi prodali svoju kosu?

I tu je priča doista mogla i završiti, da je vrag Monu ostavio na miru. Još istu večer stajala je pred ogledalom u kupaonici i zamišljeno četkala svoju dugu crnu kosu koja joj je dosezala do pasa. Uzdahnula je. Više joj nije bilo stalo kao prije. Iako joj je kosa bila bujna i sjajna, Mona je bila navikla prikrivati njezinu ljepotu tako što ju je plela u pletenicu ili skupljala u punđu.

No kad se onog jutra bila češljala, iz lijenosti je samo provukla kosu u rep i ostavila da joj slobodno pada niz leđa. Mora da je to privuklo strančevu pozornost, inače ne bi nastupio tako drsko.

Te večeri, iz ogledala su iskoračile uspomene i obujmile je svom žestinom... Kada je kao mlada djevojka s Filipina došla u Japan, od svog budućeg muža dobila je kompliment. Rekao joj je kako ga sa svojom dugom raspuštenom kosom podsjeća na ljepotice u kimonima sa starih japanskih printova. Bila je polaskana. Sada se to činilo tako davno, kao da je sve samo sanjala.

I još bi uvijek postojala šansa da Mona zaboravi sve ovo, da ubrzo nakon toga nije srela Mariu, nekadašnju kolegicu iz tvornice kolača u kojoj su pet godina radile rame uz rame i dijelile dobro i zlo, dok obje nisu ostale trudne i otišle na porodiljni dopust, točnije: dobile otkaz, i nikad se više nisu vratile na posao. Jako se obradovala, a još više začudila novostima: Maria je bila ošišana vrlo kratko, skoro na dječačku frizuru, i samo su guste šiške podsjećale na nekadašnju raskoš njezinih tamnih kovrča.

- Nije bilo zabadava. Dobila sam za nju četrdeset tisuća – pohvalila se Maria dok su zajedno sjedile u obližnjem kafiću i hladile se plastičnim lepezama.

Tako je Mona od prijateljice saznala kako u frizerskim salonima širom Japana već neko vrijeme vlada nestašica kose za ugradnju ekstenzija, koje su trenutno užasno popularne među mladim curama, kako se kosa donedavno uvozila iz Kine, ali je sada ima sve manje i sve je skuplja jer ponuda ne stigne pratiti ogromnu potražnju, i kako je najveći problem u tome što ekstenzije prosječno traju samo oko tri mjeseca, i poslije ih možeš lijepo baciti.

- Vele da mi Filipinke imamo posebno kvalitetnu kosu, zato je tako tražena. Malo je  izravnaju, izbijele i kemijski obrade, i eto ti savršenog materijala za umetke. Te mlade cure, znaš kakve su. Sve žele izgledati kao Ayumi Hamasaki[1], ali nemaju živaca ni strpljenja puštati kosu. Ali zato masno plaćaju frizera... – nasmije se Maria.

- Ali kosi treba strašno puno da naraste – čudila se Mona.

- Nije tako strašno. Već imam narudžbu za dvije godine – naceri se Maria.

Mona je gledala u oblačić u svojoj ledenoj kavi i nije rekla ništa.

- A ti, ti bi za svoju mogla dobiti i pedeset tisuća... – polako je izgovarala prijateljica vrteći žličicom po kavi.

I tako joj je Maria uvalila kontakt podatke trgovačkog putnika povezanog s lokalnim frizerajem koji je šišao Filipinke na crno, i savjetovala Moni da mu se što prije javi.

Uslijedili su dani premišljanja. Mona se čas željela ošišati, čas je odvraćala svaku pomisao na takav drastičan potez. Za nju je to bila teška odluka. Razmišljala je: proda li svoju kosu, malo će poboljšati ionako tanki kućni budžet. Bila su krizna vremena i trebao im je svaki jen. Muž joj je davao premalo, a ona se kao i Maria kod kuće brinula o djetetu koje je bilo još malo. S druge strane, ta čarobna duga kosa bila je njezin jedini ukras. Da je samo tako odreže? Nikada!

Jednog jutra sredinom kolovoza - bio je njezin trideseti rođendan - pomislila je kako se tog dana mora odlučiti. Malo se nećkala, a onda sjela za telefon i nazvala broj koji je dobila od kolegice. Bez problema je dobila termin za šišanje. Naručili su je u frizerskom salonu u udaljenom dijelu grada, u koji je zalazila rijetko.

Stigla je poslije radnog vremena. Vani se već mračilo i jedva je pronašla adresu. S mukom je razaznala slova na reklamnoj tabli. Metalna roleta bila je spuštena gotovo do kraja. Tiho kucne o nju. Pojavi se neki muškarac i pozove Monu da uđe.

Frizer je bio mlad, sablasno mršav i škrt na riječima. Bez mnogo uvijanja posjeo je Monu na frizerski stolac. Zatim je uključio ventilator i sumnjičavo se zagledao u njezine uvojke.

- Sigurno se nećete predomisliti? – upitao je.

Nervozno se zasmijuljila i odmahnula glavom.

Tako je Mona u ogledalu zagušljivog frizerskog salona na rubu grada gledala kako posljednji put četka prolazi valovima njene guste crne kose, koja joj je raspuštena padala niz leđa u slapovima. Baš kao u onih davnašnjih ljepotica na printovima.

I bude joj malo žao, ali ne reče ništa kad je frizer od te njene raskoši na koncu ispleo čvrstu, debelu pletenicu koju je potom energičnim rezom škarama odrezao sasvim visoko, pri vrhu.

Kad je sve bilo gotovo, smeteno je prolazila prstima kroz ono što je ostalo od njezine duge kose. U radnju uto uđe muškarac sa zaliscima. Odmah ga je prepoznala. Iz novčarke izvuče tri novčanice od deset tisuća jena i bez riječi ih pruži Moni.

- Trideset... – zamuca Mona i ušutje, jer bilo joj je neugodno.

Frizer je počistio pod i zaključao radnju. Metalna roleta spusti se s treskom. Mona je opet stajala vani, bez kose, u nepoznatom kvartu u koji se više neće vraćati.

- Ti si... što?! – muž je zabezeknuto pogleda kad je ušla u kuhinju. Vidjela je kako mu usne podrhtavaju. Na njima se skupljala pljuvačka.

- Glupačo!... – zaurla i bijesno baci novine u kut.

Nije mu spomenula novac, pjevačicu, ni mršavog frizera. Svezala je pregaču i prstima prolazeći kroz kosu promucala:

- Tako je vruće...



[1] popularna japanska pop pjevačica

kratkaprica @ 22:13 |Komentiraj | Komentari: 0
PRIČE, ARHIV 2010.
Index.hr
Nema zapisa.