Festival kratkopričašica - Zagorki u čast
Kratka priča je ženskog roda
Kontakt
  • kratkopricasice@gmail.com
Autorice, nastup 2.3.2011.
  • Nela Milijić
  • Renata Jambrešić Kirin
  • Irena Lukšić
  • Manuela Zlatar
  • Julijana Matanović
  • Maja Hrgović
  • Sandra Perić
  • Vesna Biga
  • Zvjezdana Jembrih
  • Mihaela Gašpar
  • Jasna Žmak
  • Tatjana Jambrišak
  • Jelena Zlatar
  • Vera Vujović
Autorice, nastup 8.3.2011.
  • Sanja Lovrenčić
  • Lana Derkač
  • Aida Bagić
  • Neva Lukić
  • Dorta Jagić
  • Sanja Pilić
  • Ksenija Kušec
  • Silvija Šesto
  • Vlatka Jurić
  • Ana Đokić
  • Darija Žilić
  • Renata Valentić
  • Lada Puljizević
Autorice, nastup 2.3.2010.
  • Bagić, Aida
  • Biga, Vesna
  • Brolih, Romana
  • Hrgović, Maja
  • Jagić, Dorta
  • Lukić, Neva
  • Milijić, Nela
  • Perić, Sandra
  • Puljizević, Lada
  • Zlatar, Manuela
  • Žilić, Darija
  • Žmak, Jasna
  • Kodrnja, Jasenka
  • Kušec, Ksenija
Autorice, nastup 8.3.2010.
  • Derkač, Lana
  • Đokić, Ana
  • Gašpar, Mihaela
  • Jambrešić Kirin, Renata
  • Jembrih, Zvjezdana
  • Jurić, Vlatka
  • Kolanović, Maša
  • Lovrenčić, Sanja
  • Lukšić, Irena
  • Lukšić, Milica
  • Valentić, Renata
  • Vujović, Vera
Brojač posjeta
55353
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Blog
nedjelja, veljača 20, 2011
 

Dok njega nije bilo moja putovanja bila su  u okrugu od 100 do 300 km; ali su bila divlja, neplanirana i prepuna  avantura. Ponekad mi je bilo dovoljno da u džepu imam 100 kuna i da krenem s prepunim ruksakom s kojega vise vreća za spavanje, ljubičaste starke i pribor za prvu pomoć. Nisu to bila putovanja za National Geographic; od tih putovanja nemam ni slike ni ikakvog drugog pisanog traga ali bile su to moje osobne Huckleberry Finn avanture.

Onda je došao on. Pravio se da je i sam avanturist.

''Koje su tvoje sljedeće destinacije, o kojima sanjaš i gdje bi željela ići?'', pitao me jednog subotnjeg jutra u kafiću prepunom crvene boje, crvena sofa na kojoj sjedimo, crveni luster na plafonu, crvena šalica iz koje pijemo kavu, sve je vrištalo na borbu, krv, avanturu, Španjolski flamenco i meksičku tortilju, ili napolitansku pizzu s crvenim umakom. ''Pa razmišljala sam o Tibetu, Afganistanu i Mongoliji ali zanima me i Kilimandžaro, možda Sirija ali i Afrika kao Zimbabve'', rekoh iskreno.

''Ali u većini tvojih zemalja je rat ili recimo u Africi vlada dengue, ona zaraza koja se prenosi ubodom komarca'', na to će on oprezno i zabrinuto. ''Nisam o tome razmišljala zapravo. Takve sitnice me ne zamaraju.'' Vidjela sam već tada da on u odluku o putovanjima unosi neki razumski dio koji kod mene nikada nije imao presudnu ulogu. Putovanja su dio maštanja, zapravo ona su uvijek produženi dio maštanja. Ona su samo taj kraj avanture koju sam u svojoj glavi prođeš bezbrojno mnogo puta i koja donose mali efekt iznenađenja: obično nešto sasvim različito od samog sadržaja maštanja. Nikako tu nisam mogla zamisliti neki realan pristup s pomnim planiranjem i unaprijed zadanim nacrtom putovanja.

S obzirom da je on znanstvenik s divljom karijerom koja ga baca na sve strane ove Planete, dogovor je bio da ćemo putovati skupa na sva ta mjesta koja njega vode poslovno a u naše slobodno vrijeme putovat ćemo na moja ''neukroćena'' mjesta. I tako to bješe.

Krenuli smo na putovanja po Karibima, Kanarima i svim tim elitnim ''K'' otocima, u hotelima s pet zvjezdica, bez duše ali s prostranim bazenom i nezaobilaznom spa zonom. Tu, baš u tom velikom bazenu s temperaturom nešto višom od temperature mog tijela, počela se topiti moja srž, moj avanturistički gen se pomiješao s njegovom stabiliziranom i racionalnom DNA, negdje baš u tom bazenu moja koža se stanjila i postala je osjetljiva na temperaturu hladne i krute zemlje, jer su me jastuci od svile i plahte od egipatskog pamuka potpuno promijenili strukturu kože. Baš u toj istoj spa-zoni izdahnula sam svoj posljednji uzdisaj za dalekim Ekvadorom ili ledenim pustopoljinama Južnog pola gdje šepaju mali pingvini, baš u toj finskoj sauni shvatila sam da se na tako teškom i hladnom terenu sigurno lako mogu prehladiti i neću gdje imati popiti čaj Roiboo s medom od kaktusa. Pomislih na jadne male pingvine i osjetih se jako glupo pri pomisli da predložim nekoj udruzi da premjeste pingvine na neko toplije mjesto i da nam svima na ovoj Planeti bude toplo i ušuškano. U sobi s divovskim krevetom s pogledom na tropsku pješčanu plažu s palmama, prestala sam listati dnevne novine s političkim esejima i izvještajima iz svijeta, shvatila sam da mi to škodi probavi prije 3-gangnog ručka i da mi više odgovara da prelistam neke modne magazine s djevojkama s lijepim šeširima i ružičastim haljinama na naslovnici. Baš u toj istoj sobi prestala sam se pitati o ljudskom bitku, o temeljnim pitanjima odgoja i obrazovanja ili gdje i kako vidim svoj život u dalekoj budućnosti. Takva soba i takva putovanja zahtijevaju lakšu supstancu, manje osjetljive teme i prozračniju strukturu odnosa. Što je zanimljivije osjetih se kako pripadam tu, ovoj plaži, baršunu i merenge ritmu. Opustih se na baldahinu s nogama u zraku. Pomislih, možda sam samo odrasla. Možda  je aktivizam dio mladenačkog zanosa i djetinjastih ideja. Osjetih, da je on nekako zreliji od mene, da ga razumijem šta je mislio pod opasnošću mojih putovanja dok spavam u vreći i gledam zvijezde. To je nekako retro, pomislih. Sada sam žena, neka druga žena, po prvi put sebe vidim izvan svog tijela, neka nova osobnost se rađa, nova je i time zanimljiva čak i meni. Ne pada mi na pamet da je lažna, da je iskvarena, potkupljena, na silu promijenjena. Ne, to je žena koja je hrabra i zna uživati. Snaga promjene, to sam si zapisala u dnevnik. Primijetih da već mjesecima ne pišem dnevnik. Luksuzna putovanja oduzimaju duboku spiralu unutarnjeg svijeta i doživljaja. Naglasak je na vanjskom, fizičkom uživanju i na tome treba ostati. Nikada, baš nikada još nitko nije spojio luksuzni baršunasti baldahin sa substancijalnom patnjom i čežnjom za svojim vlastitim bitkom. To je nekako nespojivo.

Rujan, 2011., daleki Karibi. Baš je dosadno postalo ovdje. Prelistala sam sve časopise, pokupovala sam sve šarene krpice, naučila plesat sve karipske plesove, prokomentirala sam s njim sve aktualne teme i ustanovila da se baš ni u čemu ne slažemo. On je nekako prilagodljiv i mijenja stavove svakodnevno ovisno da li mu se vijesti sviđaju. Ja sam nekako tipično balkanski razvila cinizam koji ne dopušta niti jednu zraku optimizma, iako bi voljela da je to sve ružičasto i puno nade, mislim da cijela Europa stremi više negativnoj klimi i krizi međuljudskih odnosa, nacionalizmu, rasizmu i uopće mržnji prema Drugome i Drugačijem. Ne znam ima li nam pomoći, više sam apokaliptični raspoložena nego što mogu širiti taj pacifistički đir ''mir svima na Zemlji''. Kojoj Zemlji? Od kad je naše male Planete, tu nije bilo mira. Nikada nije bilo da nije bilo nekog rata, prošlog, započetog, u nastanku, u prestanku, ali je uvijek tu. Kako zavidim svim tim naivnima što zamišljaju da će jednog dana ovdje vladati apsolutni mir, apsolutni Hegelov duh samospoznavajućeg humanuma.

Napokon kraj nikad-ne-svršavajućem odmoru. Aerodrom na otoku u Nizozemskim Antilima. Jedino što je egzotično tu je još ovaj divlji mali aerodrom. Sjedamo u taj avion za Frankfurt nadureni, ne razgovarajući jedno s drugim, tegleći svatko svoj preteški kofer, ja ponosno noseći dva sama. Tih devet sati trajalo je kao devedeset devet sati. Onaj jedan od sto skratila sam jer sto ipak zvuči kao vječnost ali ovo je ipak trajalo malo kraće. Stigli smo u Frankfurt. On će tu ostati, ja se  sama vraćam za Zagreb. Razmišljam imam još 1 mjesec slobodan do početka radnog odnosa na novom radnom mjestu. Tko zna šta me čeka tada, kada ću ponovno imati slobodno i koliko slobodnih dana ću dobiti. Sve u što sam duboko vjerovala zadnjih mjesec dana lomilo se u meni skupa s upaljenim turbinama aviona na Frankfurt Flughafenu. U glavi sam osjećala propuh točno od tih mašina i zvukova. Ljudi oko mene žučevito su jurili u svim smjerovima. Kao da im život ovisi o tome hoće li uloviti pravi avion i stići svojim voljenima. Oni su svi znali gdje idu, zašto tamo idu i tko ih tamo čeka. Ja nisam imala nikog. Nikome da se vratim pa ni samoj sebi. Najviše me to zadnje plašilo. Ja se vraćam svome domu s putovanja, bez same sebe. Kako sam se tako uspjela izbrisati? Neće me nitko prepoznati, kao što ni sama sebe više ne prepoznajem. Ne gledam ploče s odlascima jer i ne znam gdje idem. Imam osjećaj da me cijeli aerodrom čudno promatra kao da shvaćaju da ja zapravo ni ne znam gdje idem. Hodam jer sam tako manje upadljiva. Da mogu sjela bi na ovu klupu i plakala, jer mi je tako uvijek bilo najlakše riješiti se praznine, ali sad baš i nije mjesto a nekako osjećam i da nemam volje za plakanjem. Na razglasu na njemačkom proglašavaju zadnji poziv za let za Kilimandžaro. Let za Kilimandžaro. Pa tako šta i ne postoji, pomislih. Šta to nije ona planina u Zimbabveu ili Tanzaniji? Ali na moje veliko iznenađenje ona sada ponavlja taj isti poziv i na engleskom. Čudno, idem pitati ima li mjesta i koliko stoji karta za Kilimandžaro. Prilazim gospođi sa šarenom maramom na glavi. Sigurno nije Njemica, pomislim. Ne samo radi boje kože nego kričava marama otkriva da ova gospođa upućuje u avion koji vodi na neko živo i egzotično mjesto. Još dok izgovaram pitanje koliko stoji let za Kilimandžaro osjećam neugodu kao da će svaki tren reći: ''Gospođo vi niste normalni kakav let za Kilimandžaro, pa to je planina, nitko ne leti tamo.'' Ali ne. Ona kaže da je avion poluprazan, da imaju još karata, da nije kasno i da sada moram kupiti kartu ako se želim ukrcati. Karta košta 400 $ jer je to last minute destinacija samo danas. Odjednom osjetih nalet ključale krvi prvo u glavi pa u prsima, pa u prstima koji poskočiše ispred gospođe kao da mi vlastite ruke žive svoj život i one same naručiše jednu kartu. Za Kilimandžaro. Tu, na toj svijetlo roze karti pisalo je moje ime i destinacija: Kilimandžaro. Osjetih svo svoje biće kako se ukrcava na taj avion. Osjetih smisao Svemira, Veliki prasak, Einsteinovu teoriju relativnosti, Pitagorin teorem, Hegelov samospoznavajući duh, osjetih Indianu Jones u sebi zamislih Harrisona Forda kako sjedi do mene u avionu. Rekoh: ''Si spreman?'' A Harison se nasmija kao petogodišnjem djetetu. ''U nepoznato?'', upita me moj dragi prijatelj Harrison Ford. Sva uzbuđena odgovorih mu: ''Da, baš tamo gdje i pripadam… u nepoznato.“

 

kratkaprica @ 21:53 |Komentiraj | Komentari: 0
PRIČE, ARHIV 2010.
Index.hr
Nema zapisa.