Festival kratkopričašica - Zagorki u čast
Kratka priča je ženskog roda
Kontakt
  • kratkopricasice@gmail.com
Autorice, nastup 2.3.2011.
  • Nela Milijić
  • Renata Jambrešić Kirin
  • Irena Lukšić
  • Manuela Zlatar
  • Julijana Matanović
  • Maja Hrgović
  • Sandra Perić
  • Vesna Biga
  • Zvjezdana Jembrih
  • Mihaela Gašpar
  • Jasna Žmak
  • Tatjana Jambrišak
  • Jelena Zlatar
  • Vera Vujović
Autorice, nastup 8.3.2011.
  • Sanja Lovrenčić
  • Lana Derkač
  • Aida Bagić
  • Neva Lukić
  • Dorta Jagić
  • Sanja Pilić
  • Ksenija Kušec
  • Silvija Šesto
  • Vlatka Jurić
  • Ana Đokić
  • Darija Žilić
  • Renata Valentić
  • Lada Puljizević
Autorice, nastup 2.3.2010.
  • Bagić, Aida
  • Biga, Vesna
  • Brolih, Romana
  • Hrgović, Maja
  • Jagić, Dorta
  • Lukić, Neva
  • Milijić, Nela
  • Perić, Sandra
  • Puljizević, Lada
  • Zlatar, Manuela
  • Žilić, Darija
  • Žmak, Jasna
  • Kodrnja, Jasenka
  • Kušec, Ksenija
Autorice, nastup 8.3.2010.
  • Derkač, Lana
  • Đokić, Ana
  • Gašpar, Mihaela
  • Jambrešić Kirin, Renata
  • Jembrih, Zvjezdana
  • Jurić, Vlatka
  • Kolanović, Maša
  • Lovrenčić, Sanja
  • Lukšić, Irena
  • Lukšić, Milica
  • Valentić, Renata
  • Vujović, Vera
Brojač posjeta
55353
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Blog
nedjelja, veljača 20, 2011
 

Ako ne umiješ da uživaš u siromaštvu, onda ga ne zaslužuješ, rekla mi je jednom davno Antoinette i obje smo prsnule u smijeh. Sjećaš se, bilo je to davno, za mog amsterdamskog života, ušila sam plastične kolute na nove zavjese za sve prozore u tvojoj kući. Satima i satima je to trajalo. Strpljivo, jakim koncem, iglom kroz platno, pa oko koluta, pa ponovo kroz platno. Sjedile smo jedna naspram druge za dugim stolom. Sve je bilo puno svijetla i nekako okruženo prostorom koji je za mene bio ti. Tebe više nema, ali znam da razumiješ bolje od onih koji su još uvijek tu, zemaljski.

Kako možeš tako da živiš? govore danas moje prijateljice i čude se odluci da ostavim sve, baš sve iza sebe i počnem nov život na otoku u Jadranu, u kući staroj nekoliko stoljeća kojoj je vrijeme odnijelo kat i krov. Što im mogu reći? Da me veseli venecijanski prozor, ružmarin i kapar u zidu, tarantela koja voli muziku i zajedno s puževima dijeli sa mnom duga prijepodneva na terasi? Šutim i tek poneko razumije što se tu zapravo dogodilo, kakva ogromna životna radost, povratak, ostvareni dječji san, ponovo mlada, ponovo slobodna od svega što mi ništa ne znači a ispunjavalo je dane, tjedne, mjesece i godine. O, radosti! ponovo ništa nemati, ne biti rob stvarima, prepunim supermarketima, metroa, književnih večeri, mase ljudi što se gibaju od jutra do mraka, prepunih tramvaja, ukradenih bicikli, kolotečine koja čini da zaboravim ko sam i što je važno a što ne. Što je naspram toga malo nekomfora, vjetar koji nanosi iglice i prašinu, kiša koja uvijek negdje procuri pa trčimo da postavimo lonce i teće na pravo mjesto? Naučila sam ja vrjednija stara zaboravljena znanja: može se okupati s litrom vrele vode, bura suši robu brže od sušilice, čovjeku malo treba i moje uši vole tišinu i huku elemenata.

U noćima bez kiše spavam na terasi, tonem u san gledajući nebo puno zvijezda i osjećam se kao afrička kraljica. U Bogumilovu vrtu, divljem i napuštenom, naranče i limuni u cvatu mirišu kao rajski vrt. Kad sam bila dijete, kaže teta Nada, moja mati nas je nakon kupanja trljala narančinim cvjetovima. A djevojke su se njime kitile za vjenčanje, dodaje stari Jakov. Doručkujemo lignje i sardele koje je ulovio tog jutra, s purom i šalšom od pomidora. Sve moje oskudice su obilja.

Hodam bosa po cijeli dan. Kad stignem u Zagreb i obujem sandale pocrvenim. Mili bože, kakve pete! pomislim i priznam Željku da sam divlji limun pun trnja. Ma daj, izgledaš bolje nego ikad, kaže mi dobri Željko i ja se osjećam upravo tako. Njemu uvijek vjerujem, jer on razumije i njemu ne moram da objašnjavam da je život bez perilice, zamislite čuda, moguć.

*******

Toronto-Amsterdam, avionom. Amsterdam – Yirsike, vlakom. Yirsike – Goes autom. Prepakovala se vještinom iskusnog nomada i opet krenula. Goes – Amsterdam vlakom. Amsterdam – Split avionom. Split – Korčula katamaranom. Krenula zorom, stigla u noć. Sačekali me kameni zidovi, Paška, čuvarkuća i čerešpanja u pitaru, lukovi, drugi zvuci, toplo, zvjezdano nebo, moje stvari napokon, prašina po svemu, tonem u san, čuje se more. Ujutro se budim, nemam pojma gdje sam. U konobi gdje spavam je polumrak. Zvone zvona s katedrale i podsjete me, ahaaa. Dobar dan susjedima, krug oko grada, tisuću i šest stotina koraka, ništa se nije promijenilo. Samo je umro neko i neko drugi je jako bolestan. Obilazim svoje prijatelje. Svi su stari i sami. Djeca su im negdje po svetu. Javljaju se telefonom. Pitaju ih kako su, oni kažu dobro. Kao i moj tata koji samuje u nekom drugom gradu. Što smo to učinili? Što su nam učinili? Teta Nada mi ulijeva u tanjur gustu juhu od riza i fažola. Nisam jela dva dana. Vraća život u mene. Hoće li i u nama biti snage da vraćamo u život kad budemo stare kao ona. Devet decenija. Jakov je u krevetu. Blijed. Zalegao, kažu. Milujem mu ruku, belu kao od ispucanog pergamenta. Kao nekad ruku svog djede. Pričam s ljudima. O kako ludo pričaju ovdje u Dalmaciji. Kao kad ludi pauci pletu mreže. Priča ide svuda u svim pravcima, nema joj kraja, o trgovini, o skupoći, o lijekovima, o reumi, o artritisu, o štringama i kurbama, o susjedi koja truje mačke, o mreni na oku, o belvederu, o struji, o telefonskim kablovima, pa onda ono što se priča tišim glasom, da se nikom ne kaže i da se narednom kaže da se nikom ne kaže, aj, aj nikad kraja. Uplićem se opet u priču, njen sam dio onog časa kada stupim nogom uz skaline, tri pa dvije pa tri, u svojoj sam štradi. Priznajem sebi da volim da pripadam i čudim se:  zašto ovome? Kad je u tome sve pogrešno, sve ludo, sve nervozno, sve napeto a ja ga opet eto volim i grlim kao svoje. I tvrdoglavo trpim njihovo odbijanje mene, tuđe, nepoznate. I razumijem njihovo opiranje. Ja im ličim na sve čemu se opiru, na promjenu, na svijet iz koga stiže nevolja, na svijet koji mijenja njihove živote, ubrzava, lomi, osiromašuje, djecu im odvodi. Mislim, polako, pomalo, tamo negdje nakon moje smrti, prihvatit će me i razumjeti će da smo jedno i isto i da istome težimo. Luda ja.

Tu sam da prikupim papire koji su mi potrebni da od ruine u kojoj živim pod nemogućim uvjetima napravim dom. Taj dom koji je za mene samo iznutra, mjesto u kome sam ja i sve moje već treću godinu složeno u mnogim kutijama. Dom je sveden na komad kuhinje, komad kupaone i prazno mjesto za krevet, sve ostalo za poludjeti: početo, nedovršeno, dovršeno, nenadgrađeno, sve to ludo i nekomforno ali bezgranično lijepo u kamenu starom pet vjekova, u lukovima, u pleterima. Kad pada kiša, trka i nevolja. Gdje curi, a uvijek na nekom drugom mjestu, meti kišu, postavljaj teće tamo gdje kaplje, prazni vodu, cijedi ručnike. Svaki vjetar unese prašine i borovih iglica. Koliko god čistila, uvijek ih ima opet. Premještaj kutije tako da propadne ako mora ono što mi malo znači, da se sačuvaju knjige, uspomene, pisma, periferalije koje samo meni nešto znače. Ja sam ljudi ovdje u stalnoj borbi s elementima.

Zamijenili smo svu struju. Sad je lakše, ne bojim se više starih instalacija. Uklonili smo sve kamene sklone padu, i to je dobro, ne bojim se ni toga više. Malo ko razumije što mi sve to treba, zašto tako. Pa tek ponekom pričam o cvrčku koji živi gore nad venecijskim prozorom i martinčeku s kojim sam provela prošlo ljeto i koga sam krajem leta našla mrtvog na terasi. Taj martinček je volio muziku. Ja bih pustila muziku, ležali smo zajedno na terasi, razgovarala s njim, on bi digao glavu i prednji dio tijela i osluškivao dok traje muzika i moja priča. Kad utihne, nastavio bi da se sunča. Svakakve priče sam mu ispričala. Kad sam rekla Blanki da je umro, pitala me: ''Pa što si mu tad pričala?!'' Eno ga sad, srebrnast kao od olova, sasušen, u jednoj maloj smeđoj kartonskoj kutiji od naušnica, u nekoj od onih dragocjenih kutija koje premještam da ih ne dodirne element voda, kad krene sezona kiša.

Bila danas kod liječnika. Sarajlija. Završio ovdje nekako slično meni. Sve razumije. U malo riječi, zna što mi je. Takav je bio i doktor Li u Amsterdamu. Kinez. I on je znao da me liječi po starinski. A oboje me podsjećaju liječnika koji je u dubokoj starosti umro u Homolju gdje je proveo cijeli radni vijek nakon što je na Sorboni, negdje nakon Velikog rata, doktorirao na endemskom sifilisu. On je meni uvijek bio otjelotvorenje ljekara. Porađao je i žene i krave, vadio zube, liječio djecu, sve to bez naknade kad je nema, bez osiguranja kad ga nije bilo. Mene je liječio riječima i samim sobom. Nešto od njega u ovom mladom Sarajliji. Isti mir, ista sigurnost, nešto u rukama kada te pregleda i ja znam da zna što čini. Jutros sam do liječnika otišla pješice, uz more pa prečicom uz brijeg. Izgrebla se do krvi o oštro mediteransko bilje. Ne mari, Nada kaže to je zdravo kao kad te ujede pčela ili oprlji kopriva. Samo smo pričali. Rekla mu da ne mogu da dišem ako ne mislim da treba da dišem, da mi je svega ovoga, ovog mog ludog života u dvije zemlje i u pola kuće previše, da ne mogu više, da se lomim. Da sam puna samo briga i strahova. Rekla mu kako me rasplakao onaj luđak u onoj pretrpanoj kancelariji. Pa smo zajedno vježbali disanje, udahni, izdahni, ide zrak kroz pluća, zar ne. Jutro je lijepo, kroz prozor ordinacije plavi se srebrni komad zaljeva, sve je zapravo u redu, samo je sve veće i dalje no što bi ja htjela, pa kad već ne mogu mijenjati razdaljine i veličine, mogu možda pomalo sebe, možda. I tako, neke riječi, zavjesa koju pomjera maestral, mirne ruke i nasmijane oči usprkos svemu, jer ni njegova priča nije ništa lakša od moje ili tvoje, tek vraćam se istim putem, sedam na stijenu, gledam obris grada, gledam barke koje prolaze, galebove, jesenje cvijeće niklo među vrijesom i odjednom mi se čini, možda je zaista sve to što srce želi još uvijek moguće, učini mi se život mogućim. Ugledam Jelenu dole na puntinu, zovem je sa stijene, mašem joj, siđem do nje, šećemo do prvog kafića, pijemo kavu, ogovaramo Basaru i Pavića, bestselere i loše knjige. Pa idemo dalje. U pekari je svjež kruh, kupujemo ga, dijelimo na pola, svaka grize svoju polovinu, toplo je, vratilo se ljeto, izujemo se bose, sjednemo kod hotelske plaže, brčkam more prstima i pitam se ko je sada tu lud. Ja, ko bi drugi! kad u jednom danu, u par sati od zore do podneva mogu da pređem u svojoj duši toliki put od beznađa do nade.

Jutro je. Zapisujem ove riječi. Nestvarno je tiho. Gore visoko na zidu njiše vjetar kapar. Je li kapar oskudica ili raskoš? Treba mu kamen i malo vode, a daje prelijepe i ukusne cvjetove godinama ponovo i ponovo.

 

kratkaprica @ 21:09 |Komentiraj | Komentari: 0
PRIČE, ARHIV 2010.
Index.hr
Nema zapisa.