Festival kratkopričašica - Zagorki u čast
Kratka priča je ženskog roda
Kontakt
  • kratkopricasice@gmail.com
Autorice, nastup 2.3.2011.
  • Nela Milijić
  • Renata Jambrešić Kirin
  • Irena Lukšić
  • Manuela Zlatar
  • Julijana Matanović
  • Maja Hrgović
  • Sandra Perić
  • Vesna Biga
  • Zvjezdana Jembrih
  • Mihaela Gašpar
  • Jasna Žmak
  • Tatjana Jambrišak
  • Jelena Zlatar
  • Vera Vujović
Autorice, nastup 8.3.2011.
  • Sanja Lovrenčić
  • Lana Derkač
  • Aida Bagić
  • Neva Lukić
  • Dorta Jagić
  • Sanja Pilić
  • Ksenija Kušec
  • Silvija Šesto
  • Vlatka Jurić
  • Ana Đokić
  • Darija Žilić
  • Renata Valentić
  • Lada Puljizević
Autorice, nastup 2.3.2010.
  • Bagić, Aida
  • Biga, Vesna
  • Brolih, Romana
  • Hrgović, Maja
  • Jagić, Dorta
  • Lukić, Neva
  • Milijić, Nela
  • Perić, Sandra
  • Puljizević, Lada
  • Zlatar, Manuela
  • Žilić, Darija
  • Žmak, Jasna
  • Kodrnja, Jasenka
  • Kušec, Ksenija
Autorice, nastup 8.3.2010.
  • Derkač, Lana
  • Đokić, Ana
  • Gašpar, Mihaela
  • Jambrešić Kirin, Renata
  • Jembrih, Zvjezdana
  • Jurić, Vlatka
  • Kolanović, Maša
  • Lovrenčić, Sanja
  • Lukšić, Irena
  • Lukšić, Milica
  • Valentić, Renata
  • Vujović, Vera
Brojač posjeta
55353
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Blog
nedjelja, veljača 20, 2011
  

Lupiti. Šakom o stol. Glavom o zid. Nogom o tlo.

 

            Tlo je bilo posve zamrznuto. Sreća. Inače bi zavojita staza kojom se uspinjalo do seoskog groblja bila blatna i skliska. Sjećala se i takvih uspona. Klizanja, propadanja, padanja. Ali, danas su imali sreće. Već je danima temperatura bila prava prosinačka i grbava je staza bila tvrda, a smrznute stope nepoznatih prolaznika ostavljene u blatu, služile su sada kao sigurna uporišta žalobnoj povorci, gotovo poput stepenica. Sreća. Kako neprimjereno, mislila je. Nazivati išta srećom u danu u kojem pokapa oca. A ipak, ni o čemu drugom nije mislila. Ništa drugo nije osjećala. Samo zahvalnost za tvrdo tlo pod nogama.

            Stigla je u posljednji čas. Namjerno. Činilo se lakše pretrpjeti prijekorne poglede majke i brata, obitelji, susjeda, čitavog sela, nego prolaziti torturu seoskih pogrebnih obreda. ''Ja sam se za oca brinula za života, ne želim brinuti ni o čemu sada kada je mrtav.'' Tako je rekla bratu. Baš tako. Grubo, kruto, sebično. Otac je umro pola sata ranije. Bila je dežurna, čekala je. Na onkologiji je dežurao njen kolega s godine. Pozvao ju je na vrijeme. Jedva primjetni pomak ruke. Posljednji dah. Plahta. Gašenje aparata. Sestre šapuću i ne gledaju je u oči. Mora nazvati svoje.

 

            Lupiti. Šakom o stol. Glavom o zid. Nogom o tlo.

 

            Uspon je izgledao dug. Hodala je pognute glave i sve što je vidjela bile su majčine i bratove noge kako koračaju pred njom, sporo i teško, ali usklađeno, u istom ritmu. Iza nje išla je bratova žena s djecom. A onda, svi muškarci iz sela, kao što je red. Rep zavojite kolone bio je crn od rubaca seoskih žena. Nije se osvrtala, samo je znala da je tako. Osjećala je poglede, čula došaptavanje i žamor, i premda jedva čujni, probadali su joj leđa izložena poput mete na streljani njihovoj ljutnji i zgražanju. Obukla je naime, bijeli kaput i nije pokrila glavu. ''Živog. Ja sam ga čuvala živog. Proklete svrake.'' Majka i brat stanu. Stigli su.

            Posljednjih dana više nije govorio. Morfij su pojačali do maksimuma. U rijetkim trenucima svijesti tražio je da mu hlade kožu mokrim gazama. Ali, sestre to nisu mogle stalno činiti. Dolazila je kad god bi mogla i mijenjala gaze svakih nekoliko minuta. U petak ju je posljednji put prepoznao. ''Zakasnio sam'', rekao je. U nedjelju je umro.

 

            Lupiti. Šakom o stol. Glavom u zid. Nogom o tlo.

 

            Brat je organizirao sprovod onako kako je majka željela. Majka je rekla da bi tako želio otac. Nitko ne želi svoj sprovod, mislila je. Tada je sasvim svejedno. Ali, radi živih, radi onih koji ostaju, sve te trube i talambasi, vijenci i nadgrobni buketi od crvenih ruža i kovčeg s hrvatskim pleterom i križem i svećenik koji zna koliko je njezin otac bio dobar i plemenit iako nikada nije stupio u crkvu. Stajali su sada uz samu raku, brat i ona, držeći majku među sobom. Kovčeg se činio lak dok su ga spuštali. Mukli udarac o dno groba. Mora da ga je bilo teško kopati po ovoj zimi, mislila je. Ona nikad nije kopala. Pobjegla je od lopate, brat je govorio. Ali, neka, danas je dobro imati doktora u familiji, svi su se slagali. I opraštali joj što više nije ''njihova''. Ali, bijeli kaput na sprovod. I gologlava.

U prosincu nema ruža. Na kovčeg treba baciti grudu ilovače. Pružila je ruku da zagrabi šaku žute zemlje, ali je ova bila toliko hladna da joj se ruka, bez rukavice, gotovo zalijepila za nju. Očevi ledeni prsti zgrčeni oko njene šake. ''Zakasnio sam''. ''Kamo, tata?'' Otrgne napokon grudu i baci je u raku. Majka plače. Gotovo je. Oni koji su se zadnji uspeli već silaze niz brijeg. Žure u birtiju. Brat je ondje svima unaprijed platio piće. Ne vidi, ali zna da je tako.

 

            Lupiti. Šakom o stol. Glavom o zid. Nogom o tlo.

           

 

kratkaprica @ 21:44 |Komentiraj | Komentari: 0
PRIČE, ARHIV 2010.
Index.hr
Nema zapisa.