Festival kratkopričašica - Zagorki u čast
Kratka priča je ženskog roda
Kontakt
  • kratkopricasice@gmail.com
Autorice, nastup 2.3.2011.
  • Nela Milijić
  • Renata Jambrešić Kirin
  • Irena Lukšić
  • Manuela Zlatar
  • Julijana Matanović
  • Maja Hrgović
  • Sandra Perić
  • Vesna Biga
  • Zvjezdana Jembrih
  • Mihaela Gašpar
  • Jasna Žmak
  • Tatjana Jambrišak
  • Jelena Zlatar
  • Vera Vujović
Autorice, nastup 8.3.2011.
  • Sanja Lovrenčić
  • Lana Derkač
  • Aida Bagić
  • Neva Lukić
  • Dorta Jagić
  • Sanja Pilić
  • Ksenija Kušec
  • Silvija Šesto
  • Vlatka Jurić
  • Ana Đokić
  • Darija Žilić
  • Renata Valentić
  • Lada Puljizević
Autorice, nastup 2.3.2010.
  • Bagić, Aida
  • Biga, Vesna
  • Brolih, Romana
  • Hrgović, Maja
  • Jagić, Dorta
  • Lukić, Neva
  • Milijić, Nela
  • Perić, Sandra
  • Puljizević, Lada
  • Zlatar, Manuela
  • Žilić, Darija
  • Žmak, Jasna
  • Kodrnja, Jasenka
  • Kušec, Ksenija
Autorice, nastup 8.3.2010.
  • Derkač, Lana
  • Đokić, Ana
  • Gašpar, Mihaela
  • Jambrešić Kirin, Renata
  • Jembrih, Zvjezdana
  • Jurić, Vlatka
  • Kolanović, Maša
  • Lovrenčić, Sanja
  • Lukšić, Irena
  • Lukšić, Milica
  • Valentić, Renata
  • Vujović, Vera
Brojač posjeta
55353
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Blog
nedjelja, veljača 20, 2011
 

Te sam dame prvi puta ugledala na terasi prekrasne zgrade pulske tržnice, čija arhitektura podsjeća na arhitekturu postaja nadzemnih željeznica u Berlinu ili u Pragu. U tim sam gradovima po prvi put ugledala takve moćne olovne kupole, obrubljene dopadljivim secesijskim ukrasima, ili tek velikim kolodvorskim satom metalno sive boje. Već i sama njihova veličina, lišena dopadljive estetike, impresionira, podsjećajući na ogromne hambare za popravak, ili za spremište aviona.

Kupola pulske tržnice nije tako ogromna. U nju ne ulazi vlak, već cijeli niz simpatičnih minijatura - kafići i mali restorani, restoran vegetarijanske hrane i mala zalogajnica, koja nudi dnevno svježu ribu s roštilja, ljupke pekarnice, prodavaonica delikatesnih sireva i takozvane ''domaće tjestenine'', koja je u ovim krajevima, iz meni nikada u potpunosti shvatljivih razloga, osobito na cijeni.

U podnožju, prizemlju ove zgrade tržnice, zgrade sestre nadzemnih željeznica, postoji velika ribarnica i, također, velika mesnica, sa svim onim plećkama i prešanim glavama, od čijeg mi se je mirisa oduvijek želudac okretao naglavačke, iako sam odrasla u porodici i kraju gdje je hranjenje mesom svojevrstan kult, i gdje se njegovo ignoriranje ili zaobilaženje doživljava gotovo kao narodna, nacionalna izdaja.

No, to je neka druga priča.

Htjedoh nešto reći o damama, na kojima mi se pogled zaustavio još davnih dana, u vrijeme dolaska u ovaj grad, kada sam posve sama otpočela život u meni posve nepoznatoj sredini, u kojoj nije postojala niti tetka od prijateljice, kod koje bih, prema preporuci, subotom poslije podne mogla navratiti na kavu.

Te postarije dame, koje još uvijek izgledaju kao da ne nose svoje zbiljske godine, susreću se svakoga dana u kafiću, na terasi tržnice. Nemoguće je ne zamijetiti ih, jer one njeguju izuzetno neobičan stil frizure, nakita i cjelokupne toalete, koji u mnogome podsjeća na stil talijanskih filmskih diva, iz vremena pedesetih godina 20. stoljeća.

To su krupne, zadignute i napuhane frizure, začešljane u pravocrtnim, ili tek blago valovitim oblicima, u čijim su neobičnim pravcima zadržane obilnim količinama sprejeva, takozvanog ''laka za kosu''.

Detaljno oslikano i namazano lice u takvim je frizurama otkriveno i oslobođeno za promatračevo oko, a njegov znatan dio vrlo često prekriven sunčanim naočalama neobično krupnog volumena, također u stilu talijanskih filmskih diva.

Uši tih dama na sebi nose upadljivo krupne naušnice, često jednostavnog, okruglog oblika, ali neobičnih, zelenih ili žutih boja, ili su pak zlatne i blago se njišu pri pokretima glava, oponašajući oblike debelog leptira ili cvijeta.

Nemoguće je ne zamijetiti njihova velika, pomno namazana usta, na kojima je ruž postojan i besprijekoran, bez obzira na duljinu vremena ispijanja kave, upravo kao i savršeno namazani tamnocrveni nokti na staračkim rukama, prošaranim plavim žilama, i sitnim, žutim, izdajničkim pjegama.

Zimi, za sunčanih dana, ove dame često sjede na terasi tržnice, ogrnute u bunde od nerca, ili tek s lisičjim ovratnicima prebačenim preko tamnozelenih, tirkiznih ili boje meda kaputa, pomno čuvanih od zuba vremena, koji je na njima, unatoč pažnji, ostavio zagasiti trag.

Jasno je da ove dame zapravo uopće nemaju osobito puno novaca, i da su jutarnje kave na terasi austrougarske tržnice maksimum njihova dana, nakon čega sve predstavlja lagani spust i padanje.

Ovdje, na tržnici, odvija se njihova mala, svakodnevna kazališna predstava, unutar koje one predstavljaju neku vrst propaloga plemstva, posljednje pripadnice istinskoga visokoga građanskoga sloja, koji je osim materijalne sigurnosti držao i do kulture i obrazovanja, do manira u ophođenju, i do malih rituala koji služe kao potvrda staleške pripadnosti.

Ujedno, ovi su rituali manje-više i sve što im je od tog nasljedstva preostalo, ukoliko se ne računaju povremena pljeskanja iz bočno postavljenih loža gradskoga kazališta, ili povremeni posjeti takozvanim ''literarnim večerima'', na čijim uprizorenjima ove dame neobično uporno i zdušno bodre sujete novinara i pisaca, čije misli i rečenice za njih možda i nisu od tolikoga značaja, koliko one drže do osjećaja ugodnosti kojega proizvodi boravak u toploj prostoriji, sporo ispijanje čaja od jagoda ili od šumskoga voća, s tek nekoliko kapi dodana ruma, treptanje uvijek besprijekorno namazanim očima i razvlačenje usana u osmjeh pun tajne, zlaćene sreće, svakoga puta kada osjete da je to potrebno.

Dame ovoga tipa, srećom, još uvijek nisu iščezle, postoje u mnogim gradovima. To su često učiteljice u mirovini, ostale bez svojih muževa, koje zajednički upražnjavaju prijepodneva, sazdana u potpunosti od takozvanog ''ostavljanja izvanjskog dojma''.

Nakon što se spusti zastor, po okončanju ovih malih, no za njihove aktere itekako značajnih, po život vitalnih rituala, ove se dame u puno samozatajnijoj maniri ''sakupljaju'' iz svojega teatra, i vrlo jednostavno, nestaju – upravo kao da su nevidljive, sa svojim kožnim ili pletenim torbama, na čijem se tajnovitom dnu, punom uzdržane sakralne nedodirljivosti, kriju dva mala pileća krilca, kao i svežnjić celera za juhu, koja će uskoro biti pristavljena u kuhinji jednoga od tih divnih, no uvijek nekako zagasitih stanova, čiji neobičan položaj ne dozvoljava suncu da prodre među zidove tijekom ijednog dijela dana.

 

 

 

 

kratkaprica @ 21:30 |Komentiraj | Komentari: 0
PRIČE, ARHIV 2010.
Index.hr
Nema zapisa.