Festival kratkopričašica - Zagorki u čast
Kratka priča je ženskog roda
Kontakt
  • kratkopricasice@gmail.com
Autorice, nastup 2.3.2011.
  • Nela Milijić
  • Renata Jambrešić Kirin
  • Irena Lukšić
  • Manuela Zlatar
  • Julijana Matanović
  • Maja Hrgović
  • Sandra Perić
  • Vesna Biga
  • Zvjezdana Jembrih
  • Mihaela Gašpar
  • Jasna Žmak
  • Tatjana Jambrišak
  • Jelena Zlatar
  • Vera Vujović
Autorice, nastup 8.3.2011.
  • Sanja Lovrenčić
  • Lana Derkač
  • Aida Bagić
  • Neva Lukić
  • Dorta Jagić
  • Sanja Pilić
  • Ksenija Kušec
  • Silvija Šesto
  • Vlatka Jurić
  • Ana Đokić
  • Darija Žilić
  • Renata Valentić
  • Lada Puljizević
Autorice, nastup 2.3.2010.
  • Bagić, Aida
  • Biga, Vesna
  • Brolih, Romana
  • Hrgović, Maja
  • Jagić, Dorta
  • Lukić, Neva
  • Milijić, Nela
  • Perić, Sandra
  • Puljizević, Lada
  • Zlatar, Manuela
  • Žilić, Darija
  • Žmak, Jasna
  • Kodrnja, Jasenka
  • Kušec, Ksenija
Autorice, nastup 8.3.2010.
  • Derkač, Lana
  • Đokić, Ana
  • Gašpar, Mihaela
  • Jambrešić Kirin, Renata
  • Jembrih, Zvjezdana
  • Jurić, Vlatka
  • Kolanović, Maša
  • Lovrenčić, Sanja
  • Lukšić, Irena
  • Lukšić, Milica
  • Valentić, Renata
  • Vujović, Vera
Brojač posjeta
55353
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Blog
ponedjeljak, veljača 22, 2010
 


Riječi su pripadale samo njemu. Bio im je najbrižljiviji čuvar, zatvarao ih je u stakleni kovčeg na šumskoj čistini, kao pčele pčelar, u rukavicama do lakta nježno njima baratajući, i s koprenom preko lica. Pa riječi nisu mogle znati kako doista izgleda.

Njegova ljubomora datirala je još od djetinjstva: drugi su do riječi dolazili lako, a on ih je predano tražio. I pronalazio ih je, čiste, po planinskim proplancima i mjestima na koja bi mogla samo divokoza, po dubokim pukotinama ih je izvlačio, crvenkasto-prašne i zagubljene, u usjecima, svježim brazdama nakon gnojidbe, u literarnim predjelima, i u desertu. Njemu su riječi išle od ruke - dok su drugima nahrupljivale kao bujica na usta - ali su mu se uvijek i vraćale i pile iz udubine dlana. Nikada ih nije shvaćao olako, i tako je uspostavio njihovu posebnu «vezu».

Između njega i riječi, s njegovim odrastanjem, postajalo je sve intimnije. Riječi je to radovalo. Hrlile su mu čim bi ga prepoznale, ovijale su mu se oko vrata i uznosile mu tijelo šaleći se s njegovim duhom do kasno u noć. Otuda je došlo do obostrane nesanice. I do prešutnog zajedništva, zauvijek, volio je zamišljati ljubomornik. Vjerovao je da slična veza ne postoji, jer je s riječima mogao i bez riječi dijeliti ljubav. Samo njima je pisao o ljubavi, i one su to baš voljele, a da ipak nisu odobravale ljubomoru. Na riječima se ona nije mogla hraniti kod drugih, uvijek bi rekle, al kod njega jest. Bio je privilegiran.

Ali; kako otada često ne mogu zaspati, riječi to počinje polako opterećivati. Htjele bi na sunce, na pijacu, makar nekuda, prošetati krug pa pročavrljati, izmjenjivati se, pa možda čak i sportski natjecati. Za njihovu je građu ta ljubav-mora bila malo previše. Nije ih puštao od sebe.
Kada bi se pojedine riječi, one buntovnije i manje potrebite zaštite – pa čak i rijetke riječi s njima ponekad – ipak odmetnule, pa bi ih vidio kod drugih, pravio se hladan, iako sve je kipjelo u njemu. Vladao je sobom upravo pomoću riječi – znao je odabrati hladne i sječivaste, krte. Sačekao bi prvu prigodu da mu se odbjeglice-riječi vrate, i vidjevši kako pati – jer riječi su ga već dobro poznavale – ostajale bi uz njega svu noć, dok bi ih on češljao, i preslagivao, gladio i kratio im okrajke ili produljivao početke.

Riječi su zapravo voljele pripadati, pa njemu nije bilo teško s njima. Obilježavao ih je svojim otiskom i reda radi zatim pojedine i puštao u svijet, na slobodnu upotrebu, ali su one u sebi čuvale taj otisak; bio je vidljiv. Čak i te riječi - kada bi ih puštao - su pocupkivale na poledici, osvrtale se sluša li ih tko i izmjenjivale sporazumne poglede, a zatim gledale u njegov prozor. Barem mu se činilo da ih čuje. Pa nije bilo moguće da zaboravi na njih. Riječi su se rojile i među sobom pokušavale složiti priču koja bi ga istumačila, a istodobno odvajala od vazda gladnih ušiju i četverih očiju znatiželjnika. Bile su vjerne.

S vremenom, kako ih nije želio ni s kim dijeliti, sve oskudnije je bilo riječi od njega. Riječima je najteže padalo na želudac kada je tražio da ne kažu ništa (ili vrlo malo), drugima. Bojeći se valjda da bi se one možda mogle s drugima uzajamno privući, za kakav oblik kratke veze (nepojmljivo mu je bilo išta ozbiljnije), a onda bi se iscrpljene i čak odbačene, pokajnički vratile njemu. Tako je mislio.
Mislio je da jedini čuva dostojanstvo «svojih» riječi. A da im je to - najpotrebnije. Te kako ih pojedine čak spašava od izumiranja – kao da bi se kvarile i potuđile kada bi ih pustio.


**
Riječ su sve teže proživljavale dominaciju i nadzor. Već bi znale bježati iz rukava, iz poruba, na nos izlaziti, dok nije posve pribran. Analizirao ih je, zadržane u zadnji čas, nakon što bi ih uspavljivao u svojoj sobi na jastuku, netom nakon padanja u zajednički san.
Opraštao bi se s njima ujutro, odlazeći tramvajem na posao: Budite dobre; ostavio sam vam nešto za jelo, i možete vježbati na orbitreku ali nemojte gledati televiziju. I ne javljajte se na telefon. A onda bi ih poprati pogledom tako - da nije ostalo ni primisli da ga riječi ne bi poslušale.

Zbog njih je pustio kućnog ljubimca da ugine; kako bi im napravio mjesta, zadržao je minimalnu količinu pokućstva. Volio je s riječima u svome domu kuhati jela dalekih podneblja. Nastojao ih je i češće voditi u šetnju da se ne bi bunile. I takao je mislio da im pruža cijelog sebe.
Međutim, nije ih smatrao jedinima! Dovlačio bi kući još riječi u svako doba, pozivao ih na objed, zadržavao na spavanju i često, najčešće, udomljivao za stalno.
Njegove bi se kućne riječi malo jogunile, a onda bi našle između sebe neku pravu kombinaciju, kao zajedno smo jače, kao pa veselije je u društvu, kojom bi to prihvatile.
Jer, nije im baš bilo veselo. Ta čudna ljubomora ih je tako paradoksalno zbližavala a istodobno i izolirala, da se ljubomorniku sve češće događalo da ostaje bez riječi, kad bi mu ustrebalo sitnog za prosjaka ili popodnevni čaj iz automata.
S druge strane, bojao se da na kraju sve ne ostane na riječima. Da mu se nešto zbilja ne dogodi dok su same, pa neće znati gdje da ga traže, kako da ga nađu. Pripremao ih je za sve situacije, razgovarajući s njima kad god je prilika, pa i kad nije. Tad je shvatio da uzalud troši na kino-karte i spa-tretme, na put u inozemstvo i tečajeve, ako vodi neprestani dijalog njegujući odnos sa svojim riječima!
Nekada se na riječi ljutio, a to nije bilo pravedno, znao je.

Pa, kako je težio pravednosti, namislio je rastati se do njih! U unajmljenom zračnom balonu, takozvanom mongolfieru, rasut će ih nad zemljom i darovati za nadahnuće drugima, koliko god to bilo teško, a on će odlebdjeti u beskraj krajnje slobodan. Zadržat će možda samo jednu omiljenu riječ sa sobom kao dovoljnu.

Vinuo se tog jutra s livade s tratinčicama (- pretvarajući je u riječi čim mu se pogled s njome susreo, pa se suzdržao, kako ne bi i nju, oguljenu s ledine, bacao s visina).
Dok su ljubomornik i njegove riječi brzo odmicali u vis, mijenjao se nagib zemljine površine. Oblaci, sada tako blizu, blažili su agoniju srca spremna da pusti svoje riječi, a da ne zadrži ni oblake.
Međutim, riječi su se pretvorile u roj malih ptića, dok ih je puštao jednu po jednu s vrhova prstiju: grizodušje, ljubav, apetit, ataraksija, jabuka… pa glagole, pa pridjeve; i veznike na samom kraju.
Na svijet je padala kiša šarenih slobodnih osvježenih riječi.

Još je puno riječi ostalo uz njega, kada su se digli u vis naglo se udaljavajući licu zemlje - kada je ljubomoru raspolovio i dugo dugo gledao, pa raširio prste uz ogradu balona, i pustio je. Sunuli su u vis.

Ljubo je brzo našla svoj zemaljski dočetak, dok Mora bez njega u tome nije uspjela. Pa se sada opsesivno svijetom vuče, nepotpuna.



kratkaprica @ 04:18 |Isključeno | Komentari: 0
PRIČE, ARHIV 2010.
Index.hr
Nema zapisa.