Festival kratkopričašica - Zagorki u čast
Kratka priča je ženskog roda
Kontakt
  • kratkopricasice@gmail.com
Autorice, nastup 2.3.2011.
  • Nela Milijić
  • Renata Jambrešić Kirin
  • Irena Lukšić
  • Manuela Zlatar
  • Julijana Matanović
  • Maja Hrgović
  • Sandra Perić
  • Vesna Biga
  • Zvjezdana Jembrih
  • Mihaela Gašpar
  • Jasna Žmak
  • Tatjana Jambrišak
  • Jelena Zlatar
  • Vera Vujović
Autorice, nastup 8.3.2011.
  • Sanja Lovrenčić
  • Lana Derkač
  • Aida Bagić
  • Neva Lukić
  • Dorta Jagić
  • Sanja Pilić
  • Ksenija Kušec
  • Silvija Šesto
  • Vlatka Jurić
  • Ana Đokić
  • Darija Žilić
  • Renata Valentić
  • Lada Puljizević
Autorice, nastup 2.3.2010.
  • Bagić, Aida
  • Biga, Vesna
  • Brolih, Romana
  • Hrgović, Maja
  • Jagić, Dorta
  • Lukić, Neva
  • Milijić, Nela
  • Perić, Sandra
  • Puljizević, Lada
  • Zlatar, Manuela
  • Žilić, Darija
  • Žmak, Jasna
  • Kodrnja, Jasenka
  • Kušec, Ksenija
Autorice, nastup 8.3.2010.
  • Derkač, Lana
  • Đokić, Ana
  • Gašpar, Mihaela
  • Jambrešić Kirin, Renata
  • Jembrih, Zvjezdana
  • Jurić, Vlatka
  • Kolanović, Maša
  • Lovrenčić, Sanja
  • Lukšić, Irena
  • Lukšić, Milica
  • Valentić, Renata
  • Vujović, Vera
Brojač posjeta
55352
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Blog
nedjelja, veljača 28, 2010
 

Ja ne znam što je ta praznina, o kojoj svi govore. U meni se, kad upitnici ostanu zagledani u cakljenje vlastita oka, podižu ulice i zakutci gradova, pejzaži. Zakretanje tramvaja po strmini stare jezgre, kiša na širokim oblucima u vrtu, beskrajni zakrivljen izgled neba s krpastim sutonom, studeni na moru, bijesni valovi, mjesta; u koja se ne mogu vratiti ali koja su sa mnom.

Ne poznam tu prazninu koju neka sila u meni ne bi mogla podnijeti pa bih se odala oblicima prijekog zaborava.

Ne smatram se melankoličnom samo zato što mi pogled zna izaći kroz prozor u trenutku kad je bilo vremena; ili što bih vodila poticajne navlas koliko i iscrpljujuće unutarnje dijaloge, koji bi uvijek nekamo odveli.

Ali ja ne znam što je praznina.

Možda i zato što je kod mene ispunjena pijeskom i golemim mjesecom nad Pustinjom, zmijom pod vlagom kamena. Možda zato što u meni živi i šuma sa svojim žiteljima. I ured pun post-ita, rokovnici započetih stvari na kojima pogled miruje…

Ja nisam upoznala tu čistu prazninu; jer čistina odmah postaje - sreća, prešavši za korak preko svečanoga mira.

Možda bih, da upoznam prazninu, bila bliža drugim ljudima, ženama britka jezika u kojima se mogu prepoznati; dok se one u meni ne vide. I ne otvara mi povjerenje kolo da se uhvatim, jer se za mnom ko na mačjem repu vuče čegrtanje; za mnom se kotrlja platno, ovalne sličice epoha koje ja osjećam pa mi biće u njima paralelno postoji...

Praznina, i u snu i kao ambis, poprima neko lice. Nečije. Praznina je zov.

Vabljenje.

U prazninu se mogu zaljubiti. Valjda zato što je u sebi ne vidim.

Ne vidim tu prazninu i ne znam što je, kakva je, kako je s njom sjediti u predsoblju ujutro, nemati sebe iznutra za sugovornicu, ne osjećati krilo Boga kao tapecirung ograde svemirskog korala.

Ja znam za bol, ali ona nije praznina; ni odbačenost nije (ona je prepuna iglica); a ta praznina me kopka, na osnovi koje se druge žene razumiju, i razumiju se pisac i čitatelj.

Možda jednostavno nikad nisam bila dovoljno strpljiva, ili dovoljno pasivna, da do nje doprem.

Iako je mogu suosjećati, jer je vidim u drugima, mislim da sam jednostavno antitalent za to iskustvo, trajno prikraćena. Jer gotovo uvijek neki osjećaj iz mene hrli, i ne može biti prazno... Mislim da ni smrt nije praznina.

Ja znam za ljude koji ne znanju za strah, doduše, većinom iz bajke, a što ih prerasta kao ozbiljan problem. Svega su se spremni prihvatiti da ga iskuse i upoznaju. Posve ih razumijem; s uzbuđenjem pratim njihovu priču veseleći se sretnom ishodu, u koji slikom u sebi vjerujem.

Ali o praznini čak ne mogu ni zamisliti koji bi predznak za mene nosila.

Najsličnije onom što znam dočarati kao prazninu u iskustvu je zaustavljanje pred izlozima u Ilici nakon broja 100, pred kojima odstojim, u kojima ne vidim ništa, pa ni sebe.

I puste puste nedjelje kad sam bila sasvim mlada. I pusta pusta ljeta daleko, bez prijatelja i škole.

Ipak, mislim da je to bila usamljenost, a bezbrojne uzaludne Nove godine da su očaj

vremena, u slici kad je ono prekinute tračnice a prije ičeg što bi pripadalo novome početku.

Na pozadini snijega, konture grana…

I - možda - trenuci očekivanja u rodilištu, da odrasli drugi dade znak svoje prisutnosti; brzo zatomljeno.

Ili seljenje u ljubavno gnijezdo i čudno otkriće da više nemam dar potpunog suživota s godišnjim dobima.

Ili gubljenje obiteljskih spona u zavladaloj šutnji.

U svemu tome je, vjerojatno. Al se u prazninu tako brzo utoči bol da se ona utopi, i iz nje - prelije se - još i zapjenušani rub.

Samo je posuda.

Kao i ja.

Najsličnija, meni.

kratkaprica @ 15:09 |Komentiraj | Komentari: 0
PRIČE, ARHIV 2010.
Index.hr
Nema zapisa.