Festival kratkopričašica - Zagorki u čast
Kratka priča je ženskog roda
Kontakt
  • kratkopricasice@gmail.com
Autorice, nastup 2.3.2011.
  • Nela Milijić
  • Renata Jambrešić Kirin
  • Irena Lukšić
  • Manuela Zlatar
  • Julijana Matanović
  • Maja Hrgović
  • Sandra Perić
  • Vesna Biga
  • Zvjezdana Jembrih
  • Mihaela Gašpar
  • Jasna Žmak
  • Tatjana Jambrišak
  • Jelena Zlatar
  • Vera Vujović
Autorice, nastup 8.3.2011.
  • Sanja Lovrenčić
  • Lana Derkač
  • Aida Bagić
  • Neva Lukić
  • Dorta Jagić
  • Sanja Pilić
  • Ksenija Kušec
  • Silvija Šesto
  • Vlatka Jurić
  • Ana Đokić
  • Darija Žilić
  • Renata Valentić
  • Lada Puljizević
Autorice, nastup 2.3.2010.
  • Bagić, Aida
  • Biga, Vesna
  • Brolih, Romana
  • Hrgović, Maja
  • Jagić, Dorta
  • Lukić, Neva
  • Milijić, Nela
  • Perić, Sandra
  • Puljizević, Lada
  • Zlatar, Manuela
  • Žilić, Darija
  • Žmak, Jasna
  • Kodrnja, Jasenka
  • Kušec, Ksenija
Autorice, nastup 8.3.2010.
  • Derkač, Lana
  • Đokić, Ana
  • Gašpar, Mihaela
  • Jambrešić Kirin, Renata
  • Jembrih, Zvjezdana
  • Jurić, Vlatka
  • Kolanović, Maša
  • Lovrenčić, Sanja
  • Lukšić, Irena
  • Lukšić, Milica
  • Valentić, Renata
  • Vujović, Vera
Brojač posjeta
55353
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Blog
ponedjeljak, veljača 22, 2010
 

 

Oprala je majku kad je bila na samrtnoj postelji, i pozdravila maćehu kad se otac odlučio ponovno oženiti, i nahranila polusestru kad bi počela plakati, i pomela kuhinju kad bi se svi najeli, a noću je tkala miraz, od najtanjih niti paučine koju bi donijela iz Vrta pospanih paukova u svojoj dugoj smeđoj kosi.

Djevojke zaboravljaju upozorenja i rijetko slušaju savjete. Uzalud su joj govorili, "U taj vrt ne smiješ ući teškoga srca. Pauci će ga omotati svojom mrežom i nikad više ti ga neće vratiti. Pa i ti sama ćeš ga zaboraviti." Kad bi zora svanula sumornim svjetlom, kad je kod kuće bilo hladno, kad bi se vrijeme vrtilo oko jedne točke, bez oduška, cijeli dan, djevojka bi otišla u Vrt pospanih paukova, teškoga srca i glave pune uzrujanih misli.

I sjedila bi tamo u tišini ljeskavih niti i pitala se, što to ona tako jako želi, a ne može se sjetiti? Zašto ta želja uvijek uzmakne sa samog ruba riječi, svjetlucava i gipka poput kišne gliste, i zavuče se u rahlu zemlju svakodnevice?

Sjedila bi tako i gledala kako pauci snuju zemljovid svoje mreže i njene misli bi se vrtjele u sporome taktu njihovog tkanja, uokolo želje koju ne zna poželjeti, oko skrivene točke u kojoj nemoguće može početi.

*

Kad se prva crvena kap rascvala na njenoj bijeloj opravi, maćeha je rekla: "Spremna si." Otac ju je odmjerio i rekao: "Lijepa si."

Kuću su im počeli pohoditi stranci, stari i mladi, čili i drhtavi, veseli i turobni. Nagodinu su je udali za bogatog susjeda. Kad su svatovi prolazili pored Vrta pospanih paukova, djevojka je tiho zaplakala. A njen jecaj je prožeo paučinu, koja ga je tiho ponovila.

*

Njen muž je imao drhtave prste, vreli dah i sitne misli. Otvarala mu se poput ubožnice na kraju dana koji je samljeo u oštra zrnca što peku do suza. Ujutro je mijesila pogače, muzla krave, tješila svinje pred klanje i krala jaja kokošima. Pod žegom sunca je prostirala rublje, u ledu potoka oprano. Svoj miraz još nikad nije izvadila iz škrinje.

Polja su ljeskala žuto pa smeđe pa crni glib. Šljive su postale rakija i pekmez. Dunje su miješale miris sa štirkom. Mrak je visio nisko, sve niže.

*

Jednog je dana došla predahnuti u Vrtu pospanih paukova. Samo je sjedila, bez misli, i gledala paukove kako vuku svoje spore uglaste kružnice oko nevidljivih središta u zraku gustome poput opne. Polako, bez žurbe, otkrivali su tkivo svojih snova i uplitali ga u mrežu ovješenu usred dana. Nije mogla maknuti oči od njihovog snivanja; ni trepnuti nije mogla.

I ni jedna misao nije se u njenom umu pomaknula, začarana pospanim snovima paukova; čak ni kad ju je pokušao dozvati dim zagorjelog ručka; pa ni kad su je opomenula crkvena zvona; ni kad je topla noć u svom zagrljaju donijela plač njenog djeteta; a ni kad je jutro vrisnulo uzvikom vlasništva.

Samo je sjedila. Nije se ni pomaknula. Na nitima paučine svjetlucale su kapi rose, probodene zelenim odsjajima; zrake sunca su ih gladile opreznim toplim prstima, kao kad maziš usnulo dijete; žuti vjetar se provlačio kroz njih, usukavši dah da ih ne uznemiri; smeđi mraz ih je ljubio žestokim suhim poljupcima.

Pa ni kad je snijeg položio svoje tijelo na mrežu, kukuljica snova se nije rastrgala. Omotala joj je kosu, i grudi, i noge. Nije se ni pomaknula. Pa i onda kad je proljeće protjeralo svoje šiljke kroz njeno meso, mokro od žestokih mirisa, ona je i dalje snivala snove paukova. Pustila je da je sunce stopi s mirisnom zemljom i mladim travama.

I onda je odjednom, u treptaju mjesečine, i sama postala san.

*

Kad bi zemlja odahnula pod svježinom noćne rose, uzdigla bi se duž živica i zavirila u prozor usnule djevojčice. Pogladila bi joj vrele obraze i onda se dala vjetru, neka je podigne, do razlivene mjesečine, u tmaste oblake.

Jedrila je nebom preko sela i gradova, šuma i planina, gudura i mora, sve do bljeska nečije želje, koliko god daleka bila. Priljubila bi se uz lice uzneseno žudnjom i presrela poljupce. Stopila bi se s rumenilom uzdrhtale dojke i predala se usnicama. Ni kad bi je nestrpljiva ruka otrla kao tanku nit paučine u babljemu ljetu ne bi odustala. Ovila bi se oko kose i udisala jecaje. Ponekad sladostrasne. Ponekad očajne.

*

Njena kći ju je prvi put usnula kad je na tavanu otkrila prašnjavu škrinju. U njoj je ljeskala haljina za poljupce, satkana od proljetnih niti vesele paučine. Obavila joj je grudi bezbrojem nježnih dodira prozračnih svilenih vlakana, oko struka ju je stegnula, topla i meka, i sjurila se niz trbuh odlučnim milovanjem, posvuda, po bedrima, između njih, do koljena. Srh straha je podigao djevojčine obrve i zacaklio joj oči i zarumenio obraze. Haljina ju je stegnula jače i podigla joj grudi i srce.

Te noći je sanjala svoju majku, sitnu poput paučice, kako joj prekriva lice sićušnim poljupcima.

*

Mlade djevojke zaboravljaju upozorenja i rijetko slušaju savjete. Uzalud su i njoj govorili, "U taj vrt ne smiješ ući teškoga srca. Pauci će ga omotati svojom mrežom, i nikad više ti ga neće vratiti. Pa i ti sama ćeš ga zaboraviti. Poput tvoje majke." Kad bi pala noć, teška poput hladnog oklopa pod kojim bridi koža zategnuta od nemira, djevojka bi se iskrala iz kuće i otišla u Vrt pospanih paukova.

Skinula bi sa sebe čednost spavaćice i legla na svježe mirisavo tlo. Pustila bi paukove da je griju sitnim ugrizima i opliću žilavim oštrim nitima, zagledana kroz mrak, daleko, prema nevidljivim zvijezdama. I ponekad bi joj se činilo kao da je netko poteže iz kože i uzdiže iznad krošanja i vitla nad usnulim selom, a zatim nad oblacima, sve dok ne zapleše s titravim zvijezdama.

Kad je otac rekao da će je udati, zgrabila je haljinu za poljupce iz škrinje i pobjegla iz sela, duž jezera, niz planinu, dugim cestama, do mora za koje nije ni znala.




*

Preplovila je more skrivena u ribarskim mrežama, u mornarovim rukama, nošena piratskim pljačkama i strujama brodoloma, plešući na stolovima u usputnim lukama, opijena poljupcima, udarcima, svoga srca i stranaca. U vedrim vjetrovitim noćima stala bi na pramac, ili dok, ili prozor, odjevena u haljinu za poljupce i sjećala se paučinastog dodira svoje majke.

Kad je njena kći prvi put zaplakala, umotala ju je u haljinu i položila je u napuštenu barku. Odvezala je uže i gurnula je u ljesak mjeseca na glatkoj površini mora. Pokušala je sročiti neku dobru želju ali joj je izmaknula s ruba jezika. Rasplela je kosu, skinula haljinu i legla na dubinu. Pustila je neka je upija, zagledana u nijemi ples titravih zvijezda između tankih niti razlivenih oblaka, laganih poput paučine.

*

Rekli su da sam bila teško dijete, bez ikakvih želja, ali puno zahtjeva. I rekli su da je ime koje nosim ishod potpunog slučaja. Rekli su da trebam biti zahvalna.

Ali male djevojčice zaboravljaju upozorenja i rijetko slušaju savjete. Uzalud su mi govorili da zaboravim ženu koja me rodila, da ne mislim na ime koje bi mi ona dala, da skratim jezik i skupim koljena, da ne krotim svijet, da budem pitoma...

Moje se srce nadimalo od prkosa, šiljatog poput zelenog mladog kestena. Kad bih hodala ulicom, činilo mi se da svi vide – nisam ničija.

Kad sam spakirala kofer i krenula biti svoja, među nevažnim papirima kojima me prepoznaje svijet pronašla sam krpicu od najfinijeg tkanja koje sam ikada vidjela.

Mirisala je na zemlju. Mirisala je na more. Mirisala je na mene. Mirisala je na suze. I na poljupce.

I tada sam prvi puta osjetila želju. Obavila me poput paučine, gusto i meko i prozirno i neodoljivo.

*

Vrt pospanih paukova još postoji. Starica koja izgleda pomalo kao ja rekla mi je da u njega ne smijem ući teškoga srca. Ali moje srce nije teško. Moje srce je šuplje, lagano poput ptičje kosti.

Ušla sam u vrt, zapušten, prekriven divljim travama i preteškim bijelim mrežama. Ti si me čekao na ulazu, nestrpljiv, znam. Uz tebe se vrtio mali zaigrani seoski pas. Pun buha, vjerojatno.

Odmaknula sam ljepljivu paučinu i krenula prema središtu. Sve je bilo isto, zaraslo, bijelo i zeleno, teško i memljivo. I mračno. I neprohodno.

I tražila sam taj osjećaj da tu pripadam, da sam tu kod kuće, da mi je ovdje mjesto. Nije ga bilo. Samo dubok uzdah vjetra koji se ne može probiti kroz gustiš raslinja.

Kad sam se osvrnula, zastori paučine su se sklopili. Više nije bilo izlaza. Ni sunca. Iz vlažnoga tla se dizala opojna parica. Omara mi je sjela na kapke, opojna od tihog brujanja bezbrojnih crnih paučića. Odmicala sam je s očiju, čupala niti iz kose, istresala uporna bića iz odjeće.

Ti me čekaš vani, znala sam. Nestrpljiv. Nisam marila.

Jer, znala sam da je tu. Znala sam da ću je naći, znala sam da postoji. Ta kaplja rose, da, ona u kojoj se ogleda sve, nebo, trava, ja, ti izvan ograde, mali pas, stara žena u crnini, sunce sitno poput mjeseca i mjesec velik poput želja. I kad je nađem, da može početi, i može završiti, sve.

 
 
 
kratkaprica @ 04:25 |Isključeno | Komentari: 0
PRIČE, ARHIV 2010.
Index.hr
Nema zapisa.