Festival kratkopričašica - Zagorki u čast
Kratka priča je ženskog roda
Kontakt
  • kratkopricasice@gmail.com
Autorice, nastup 2.3.2011.
  • Nela Milijić
  • Renata Jambrešić Kirin
  • Irena Lukšić
  • Manuela Zlatar
  • Julijana Matanović
  • Maja Hrgović
  • Sandra Perić
  • Vesna Biga
  • Zvjezdana Jembrih
  • Mihaela Gašpar
  • Jasna Žmak
  • Tatjana Jambrišak
  • Jelena Zlatar
  • Vera Vujović
Autorice, nastup 8.3.2011.
  • Sanja Lovrenčić
  • Lana Derkač
  • Aida Bagić
  • Neva Lukić
  • Dorta Jagić
  • Sanja Pilić
  • Ksenija Kušec
  • Silvija Šesto
  • Vlatka Jurić
  • Ana Đokić
  • Darija Žilić
  • Renata Valentić
  • Lada Puljizević
Autorice, nastup 2.3.2010.
  • Bagić, Aida
  • Biga, Vesna
  • Brolih, Romana
  • Hrgović, Maja
  • Jagić, Dorta
  • Lukić, Neva
  • Milijić, Nela
  • Perić, Sandra
  • Puljizević, Lada
  • Zlatar, Manuela
  • Žilić, Darija
  • Žmak, Jasna
  • Kodrnja, Jasenka
  • Kušec, Ksenija
Autorice, nastup 8.3.2010.
  • Derkač, Lana
  • Đokić, Ana
  • Gašpar, Mihaela
  • Jambrešić Kirin, Renata
  • Jembrih, Zvjezdana
  • Jurić, Vlatka
  • Kolanović, Maša
  • Lovrenčić, Sanja
  • Lukšić, Irena
  • Lukšić, Milica
  • Valentić, Renata
  • Vujović, Vera
Brojač posjeta
55358
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Blog
nedjelja, veljača 20, 2011
 

Najgori su mi anđeli. Oni se u jednom trenutku vide, u drugom više ne. Ispada moja halucinacija. Moji anđeli se čuju onako kako se vide: malo da, malo ne. Glasaju se posve nezemaljski. Možda bi bilo bolje reći nepodnošljivo milozvučno. Kao da se, recimo, ljepota ruže pretvorila u zvuk koji teče samo prema meni, zvuk kojemu sam samo ja svrha postojanja.  Drugačije rečeno, kao kad bi se zvuk flaute i pjev slavuja spojio u jedno. Ponekad mi se sa strahom učini da bi tako moglo zvučati ono što ljudi nazivaju kozmičkom harmonijom. A čini se da bi samo htjeli dijeliti poljupce. Ništa više. Odjednom se pojave ni od kuda, malo se jave, zapikiraju se i tres u tijelo. Probijaju svaku odjeću. Lice i otvoreni dijelovi tijela ih ne zanimaju. Tek po žarkom peckanju znam da su uronili u me. Gledam televiziju, čitam novine, ležim na kauču, odmaram se kad – boc. Ne boli, ne ostavlja posljedice. Samo, ja znam da sam dobila poljubac koji ne zaslužujem kao ni pjesmu koja ga prati.

Sve je počelo sredinom prošle godine. Dobila sam milijun kuna na lotu. Sasvim slučajno sam ispunila listić. Nagovorila me kolegica iz ureda. Početkom te godine postala sam šefica odjela nakon što je prijašnji šef otišao na bolovanje. Više se nije vratio. Godinu dana ranije moj suprug izabran je za člana gradskog vijeća. Nedugo prije toga otvorio je novi autosalon u Čakovcu.  Sad ih ima tri. Kći uspješno studira ekonomiju u Londonu. Njezin dečko je sin predsjednika gradskog vijeća. Naš sin je pri kraju studija slikarstva u Veneciji. Dosad je već imao tri samostalne izložbe. Financira se prodajom svojih slika. U vezi je s manekenkom iz Zagreba koja radi uglavnom u Italiji.

Od dobitka na lotu kupili smo vilu. Zapravo, bila je to obiteljska kuća koju smo mi pretvorili u vilu. Jednu od najljepših u Zagrebu. Sjećam se datuma kad su počeli napadi. 1. 6. 2010. Dva dana ranije uselili smo se u našu vilu. Večer prije useljenja imali smo veliku house warming party. Nedugo nakon što sam legla u krevet osjetila sam škakljanje. Upalila sam svjetlo. Vitica cvijeća sa skupe slike nepoznatog majstora iz 19. stoljeća rastegnula se od platna do mene i obavila mi lijevu ruku. Nije bilo neugodno. Dapače. Cvijeće me grlilo. Sve je trajalo oko dvije-tri sekunde. Kad se muž okrenuo prema meni, više ničeg nije bilo. Rekla sam mu da mi se učinilo da nešto čujem.

Nekoliko dana ništa se nije događalo. Život je tekao normalno, onako kako mora biti, bez većih nedaća ili radosti. Zato sam bila dobre volje. Živjela sam kao što su živjeli drugi ljudi. To kao da mi je davalo razlog da vjerujem da nisam kriva što smo cjela obitelj i ja uspješni.

Desetak dana po useljenju jela sam doručak. Muž je već bio otišao po poslu u Split. Odjednom osjetila sam jaki miris po sijenu. Kao da me netko poprskao tim mirisom. Ništa se nije čulo. Samo je cijela blagovaonica mirisala po sijenu. Isprva mi je bilo drago. Poslije sam se prestrašila makar ja volim miris sijena.

Kad smo bili na ljetovanju na moru, ništa sličnog mi se nije dogodilo. Možda zato što sam drugog dana odmora uganula lijevu nogu na kamenu na plaži. Naravno, odmor mi je bio pokvaren. Kad sada o tome razmišljam, ja znam da je upravo to bio razlog zašto tada nisam doživjela ništa nadnaravno lijepo. Tada sam samo naslućivala da je vjerojatno moja sreća razlog zašto sam postala meta napada nevidljivog. Čak mi se činilo da je u redu što zbog toliko uspjeha «nešto ne štima». Ravnoteže mora biti kako sreća ne bi postala neizdrživa.

Nakon što mi je noga ozdravila, u rujnu prošle godine, sve se opet vratilo. Prvo sam doživjela četiri napada anđela u jednom tjednu. Dva puta su se pojavili dok sam promatrala zalazak sunca u Zadru, jednom kad sam si zapjevušila, a četvrti put nakon što sam ispunila uplatnicu kojom sam slala novac za djecu u Kongu. Svaki put su me izrešetali svojim tijelima. Osjećala sam se kao da sam osuđena na strijeljanje. No, oni su se glasali nepodnošljivo lijepo, upravo nebeski. Moji osjećaji varirali su od blaženstva do užasa. Mora da je takva glazba brujala prije Velikog praska.

Više me nije grlilo samo cvijeće sa slike u spavaćoj sobi. Sada me grlilo i naslikano i živo cvijeće. Najčešće bi mi se samo objesilo oko vrata, onako kako to imaju Havajke. Nekad bi mi se uvuklo u kosu, nekad me samo pomilovalo po licu. Naravno, pjesma nije nijednom izostala.

O svojim doživljajima nisam nikome govorila. Bili su prelijepi i preintimni da bih ih s bilo kime podijelila. Također, bili su prečudni a da mi ljudi ne bi rekli da sanjam ili, još gore, da odem k psihijatru. Budući da su bili prekrasni, bojala sam se da ih pričanjem ne uništim. Smatrala sam se izabranom, osobom koja je zaslužila trenutke beskrajne ljepote ma koliko oni bili napadi onostranog, čak možda njegovo podsmijevanje.

Tijekom zime, kada sam tri tjedna imala brige s mamom jer je završila u bolnici, ja sam imala mira od mojih napasnika. Napadi su potpuno prestali. Odlasci k mami u bolnicu te razgovori s liječnicima opuštali su me. Začudo, osjećala sam se ispunjenom. Osjećala sam da sam kod kuće svuda gdje se nađem: u dućanu, u parku, u gradu, kod prijatelja.

Svi članovi moje obitelji nisu ništa opažali. Kolege na poslu također. Stalno su me isticali kao primjer sretne i ostvarene majke i žene, kao osobu koja je savršeno uspjela spojiti privatni i profesionalni život. Mislim da su mi mnogi zavidjeli. Neki su mi se divili. U isto vrijeme ja sam bila zbunjena. Nisam se prestajala čuditi, pitati se zašto ja, što hoće od mene, je li je ovo nagrada ili kazna. Nitko mi, dakako, nije mogao dati odgovore na pitanja koja im nisam postavljala.

Čim je mama izašla iz bolnice, čim se sve unormalilo, ja sam ponovno postala meta napada onostranog. Sad je bilo još gore. Osim anđelčića i cvijeća napadale su me i ptice. Vani, u našem vrtu ili u parku za vrijeme šetnje, iznenada bi se koja ptica obrušila na me. Bez treska i bez boli, bez ikakvog osjeta, ona bi proletjela kroz mene i vratila se na granu s koje se spustila. Ako bih bila u društvu, taj ne bi ništa primijetio. Sa mnom mu je sve bilo savršeno. Ja kao da sam toj osobi garantirala lijepo i ugodno provedeno vrijeme. Nije moglo biti ni govora da se nešto neobično događa.

Htjela, ne htjela, sve više sam razmišljala o svojoj situaciji. Zaključila sam da sama moram na neki način smanjivati svoju sreću. Inače ću poludjeti. Za početak namjerno sam razbila skupocjenu vazu. Nekoliko dana imala sam savršeno običan život. Tek, muž me iskritizirao reda radi. Znao je da imamo dovoljno a da bi nam taj gubitak nešto značio. No, moji napasnici su brzo tome doskočili. Vrlo jednostavno oni su me onemogućili da im uzvraćam. Kad bih nešto namjerno zabrljala, anđelčić koji bi me poslije uboo, ili ptica koja bi proletjela kroz mene, svaki bi se obavezno pokakao. Po smradu koji bi trajao tek milisekundu ja bih znala da su se me obilježili svojim govnom. Makar je trajalo vrlo kratko, ja bih dobro znala što se dogodilo. Smrad je bio grozan, gori nego smrad leša u raspadanju. Zato sam prestala razmišljati da oštetim naš auto, da kupim loše dionice ili da muža nagovorim da započne neprofitabilan biznis. Morala sam se pomiriti s položajem sretnog svetog Stjepana.

S vremenom sam shvatila da se protiv svojih tajnih posjetitelja nema smisla boriti. Bilo što raditi protiv njih značilo bi boriti se protiv same sebe. Ta oni su mi ukazivali na trenutke sreće, čak me prisiljavali da ih budem svjesna. Osim toga nisu mi štetili, nisu me ranjavali, možda su tek bili malo predosadno ustrajni. Zato sam se odlučila nositi se s njima na drugi, njihov način – usrećivanjem. Na moj prijedlog počeli smo priređivati proslave raznih vrsta. Osim redovnih proslava rođendana i obljetnica, slavili smo sinovljeve izložbe, kćerkine položene ispite, čak i početak proljeća, prestanak kišnog vremena ili pad cijena nafte, sve s većim brojem gostiju. Najmanje jednom mjesečno imali smo neku proslavu gdje su svi gosti dobivali su neki sitni poklon. Neka što više ljudi budu sretni skupa s nama. 

Međutim, ubrzo sam primijetila da se ja borim protiv njih onako kako se oni odnose prema meni, nekontrolirano blaženo. Naime, na početku svake proslave ja sam, dobro raspoložena i nasmijana, obilazila goste, svakoga poljubila, razgovarala s njim trudeći da naš razgovor bude što opušteniji i vedriji. Na svakoj proslavi moralo je biti pjesme. Ja sam je obavezno svaki put povela. Ne moram reći, mjesto gdje su se održavale proslave bile su pune cvijeća. Gostima sam pri pozivanju naglašavala da osim dobre volje donesu što više cvijeća. Sve je izgledalo jako filmski.

Proslave su očito zbunile moje napasnike. Gotov su nestali. Ja sam bila zadovoljna. Moj život ušao je u vrlo ugodnu kolotečinu gdje se znalo što slijedi, kako gdje voziti, koja je sljedeća stanica. Ipak, poslije pola godine počela sam osjećati veliki umor. I fizički i psihički. Proslave su tražile moju maksimalnu koncentraciju ako sam željela da budu uspješne. Odmah sam znala da, ako usporim ili prekinem tradiciju koja je sve radovala, slijedi novi val posjeta mojih ''srećonosaca''. Našla sam se u slijepoj ulici. Sad mi je još samo preostalo da molim Boga da mi udijeli neku nesreću, po mogućnosti što manju. Za užas kozmičke harmonije više nisam imala snage.

I dogodilo se. Jučer mi je suprug rekao da me ostavlja, da odlazi živjeti sa ženom koja je s njim već u drugom stanju. Nisam bila nimalo šokirana. Naprotiv. On mi je ispričao cijelu priču a da ga nijednom nisam prekinula. Na kraju sam rekla samo dobro. On je bio više iznenađen nego ja. Dva puta me pitao jesam li dobro ili tako dobro glumim. Umjesto da sam sretna što odlazi – a što sam mu htjela reći – rekla sam mu da samo dobro glumim. On se na to ispričavao pet minuta. Skoro mi je došlo zlo jer se on u jednom trenutku rasplakao. Čak sam se u jednom trenutku pobojala da se ne predomisli.

Sada sam na čistini. Jutros se suprug iselio. Uzeo je samo osobne stvari. Kuću i sve što je u njoj meni je ostavio. Plakao je više nego jučer. Kao da ga je moja mirnoća navodila na zle slutnje. Nekoliko puta me pitao je li nešto trebam. Ja sam se opet samo bojala da ne ostane.

Sjedim u dnevnoj sobi. Nigdje nikoga. Mir je savršen. Dobro se osjećam. Predvečer mi dolazi sestra da me tješi. Možda mi donese vibrator. Nadam se da ćemo se napiti. Možda nešto razbijemo. Možda uznemirimo susjede. Možda oni pozovu policiju. Da bar. Konačno ću i dušom i tijelom plivati do daske u životu.

 

 

 

 

kratkaprica @ 21:19 |Komentiraj | Komentari: 0
PRIČE, ARHIV 2010.
Index.hr
Nema zapisa.